Sa stavom

05.07.2015. 11:46:08 - Sonja Krivokapić

POVIJEST PATRIJARHATA

O pitanjima kapitalizma, socijalizma i njihovom odnosu prema LGBTIQ populaciji

Ovaj je tekst zamišljen kao svojevrstan odgovor na tekst Ivana Tranfića pod naslovom "Kapitalizam je gej frendli? Ne, ali antifašizam jest!". Iako je tekst dobar i zaslužuje pohvale autoru na njegovu trudu, postoje određene stvari koje treba pojasniti i dodati. O temi se može reći mnogo više nego što je rečeno i u autorovom i u mom tekstu, ali u ovakvoj je kratkoj formi dovoljno ukratko ispraviti određene nejasnoće da bi se s njima moglo dalje krenuti u točnije i objektivnije analize.

Autor sadržajem teksta podupire stav iskazan u naslovu da kapitalizam nije "gej frendli" raspoložen, a da antifašizam jest, ali on ne traži ideološke komponente kao korijene tog raspoloženja ili neraspoloženja, nego se zadovoljava vrlo šturim pregledom tipičnih karakteristika za svaku ideologiju kojeg nadopunjava povijesnim primjerima. Povijesni primjeri, kada bi ih se navelo neselektivno kao što to autor u tekstu čini, svjedočili bi i o snošljivom i o diskriminatornom odnosu spram LGBTIQ populacije kod primjene obje ideologije. I kapitalizam i takozvani socijalizam, gdje god su bili u svijetu implementirani, imaju povijest i permisivnijeg i diskriminatornijeg odnosa prema LGBTIQ populaciji. Razlog tome je očit – oba se ideološka sistema nisu htjela/mogla/znala obračunati s naslijeđenim patrijarhalnim obrascima. Zato nikako ne stoji autorov podnaslov "Kapitalizam kao izvor heteroseksizma i homofobije".

Autor vjerojatno nije htio implicirati da je patrijarhat nastao u kapitalističkoj eri, jer sam sigurna da mu je jasno da je patrijarhat postojao i prije implementacije kapitalizma, ali riječ "izvor" zajedno s cjelokupnim kontekstom članka govore suprotno. Ono s čim je patrijarhat, povijesno gledano, svakako povezan jest nešto što je zajedničko s kapitalizmom, a to je vlasništvo (npr. stoka o kojoj je brinuo muškarac), koje se kao koncept pojavilo u neolitskom dobu, nakon napuštanja velikih matrijarhalnih domaćinstava. Da bi muškarci mogli stoku prenijeti na svog sina nasljednika morali su ukinuti matrijarhat kao društveni imperativ. Postepeno su se napuštale velike zajednice u korist onih zajednica koje danas nazivamo nuklearnim obiteljima, u kojima je monogamija postala zakon da se izvan te zajednice ne bi stvarali potomci koji bi imali pravo na vlasništvo jednako kao i djeca nastala između dvaju supružnika. Povijest patrijarhata je bogata i raznolika, prisutna u svakom povijesnom razdoblju prije i poslije prvog, liberalnog kapitalizma, tako da o kapitalizmu kao izvoru patrijarhata ne može biti govora. O njemu može biti govora kao o njegovom generatoru, a mislim da je to autor htio reći.

Moment u kojem je rani kapitalizam generirao patrijarhalne običaje je moment, kako kaže autor, guranja ljudi u heteroseksualne obiteljske zajednice, radi proizvodnje djece kao buduće radne snage. Dodala bih tome da je ranom kapitalizmu, u skladu s njegovom ideologijom, bilo svejedno kako će obitelj biti uređena, dokle god je postojao dovoljan broj radnika čiju bi radnu snagu kupili buržuji. U tom razdoblju radili su muškarci kao i žene i djeca da bi porodica mogla lakše preživjeti. Ali ranom kapitalizmu ovo nije najbolje služilo, jer žena nije mogla biti i radno sposobna i odgajati djecu kod kuće. Zato se stvorila institucija nuklearne obitelji u kojoj je radio samo muškarac dok je žena ostajala kod kuće i brinula se za djecu. Buržoaziji je bilo u interesu poticati patrijarhalno ustrojenje porodice u kojoj je muškarac mogao emocionalno nadoknaditi svoj poniženi položaj na poslu zahtijevanjem zadovoljenja svojih potreba kod kuće, postavljanjem sebe kao šefa. Poticanjem patrijarhata poticala se, logično, i homofobija, ali samo za radničku klasu. Buržuju vanbračne heteroseksualne kao i homoseksualne aktivnosti nisu bile zabranjene dokle god je imao slobodan pristup svojoj ženi u postelji, zato što ove aktivnosti nisu ugrožavale stvaranje potomaka i prenošenje vlasništva na njih. S obzirom na to da nije postojala mogućnost usvajanja djece ili umjetne oplodnje putem kojih bi i istospolni parovi mogli odgajati buduće radnike, negativno je raspoloženje prema homoseksualnim osobama bilo itekako prisutno. Pojavio se i strah da će biti nemoguće odvratiti mlade dječake na putu prema seksualnosti i strahovalo se od "homoseksualne korupcije" mladeži. S razvojem medicine pojačao se interes za homoseksualni fenomen i kreirale su se mnoge homofobne teorije, prema kojima je homoseksualnost bila mentalna bolest (koja se kasnije, 1940-ih i 1950-ih godina, pokušala liječiti elektrošokovima). Ovome, naravno, treba dodati i već od feudalizma naslijeđeno (i ranije) homofobno raspoloženje.

Jugoslavenski takozvani socijalizam, koji, iako nije adaptirao neke tipične liberalne karakteristike, ekonomski nije bio uređen kako je to Marx definirao kao "asocijaciju slobodnih proizvođača" nego je više nalikovao na welfare state, kapitalizam "s ljudskim licem", tako da se ni on nije suzdržavao od poticanja patrijarhata po ekonomskoj osnovi, ali treba uzeti u obzir i s ranijih razdoblja prenošene patrijarhalne obrasce koji su bili prisutni i u kapitalističkom i u takozvanom socijalističkom društvu.

Autor u tekstu kao da izjednačava antifašizam i socijalizam, i štoviše, kao da antifašizam odvaja od kapitalizma i neoliberalne ideologije. Ovo je ideološki pogrešno i traži nekakvo razjašnjenje. Liberalna a pogotovo neoliberalna ideologija legitimira se gotovo isključivo kao opozicija fašizmu. Ako pogledamo samo opće karakteristike neoliberalizma i fašizma, vidjet ćemo da one stoje u suprotnosti. Fašizam karakterizira centralizacija autoriteta u obliku diktatora, nacionalizam, jačanje državnih zakona i stroga socioekonomska kontrola nad narodom koji se ne smatra slobodnim pojedincima nego kolektivom u vlasništvu države. Neoliberalizam podrazumijeva sve suprotno – minimalna državna kontrola, parlamentarni izbori, strogi individualizam, itd. Antifašizam je dio (neo)liberalne ideologije. I upravo zato što je u srži, on ne može biti izjednačen sa socijalizmom jer bi to značilo da je socijalizam jednak kapitalizmu odnosno njegovoj neoliberalnoj varijanti u društvenom smislu. 

Jasno je da socijalizam podrazumijeva antifašizam, u smislu protivljenja nacionalističkim i šovinističkim tendencijama, u smislu odbacivanja apsolutne državne kontrole pojedinaca nad većinom itd., ali se uvelike razlikuje od onog antifašizma kojeg sebi prisvaja neoliberalizam. Suštinskih razlika između neoliberalizma i socijalizma ima mnogo, ali nabrojat ću samo neke. S ekonomskog aspekta, socijalizam bi se trebao temeljiti (kako i njegovo ime kaže) na ekonomskoj strukturi koja počiva na inicijativi cijelog društva koje radi u interesu cijelog društva. To bi bilo društvo u kojem bi slobodan razvoj pojedinca bio uvjet za razvoj svih ljudi, za razliku od kapitalizma čiji apologeti nisu došli do ideje kako razriješiti proturječnosti između prava pojedinca da maksimizira svoj profit i općeg dobra cijelog društva. Jasno je da sebičnost i konkurencija koje su jedne od odlika neoliberalnog kapitalizma mogu koristiti boljitku pojedinaca, ali ne i cijelog društva, što su i osjetili radnici prvog, liberalnog kapitalizma.

Socijalizam kao ideja ne predstavlja dokidanje individualnosti kako se to, na žalost, dogodilo u mnogim realizacijama takozvanog socijalizma, nego tendenciju ka balansu kolektiva i pojedinca. U neoliberalnom kapitalizmu individualizam ima prednost pred kolektivom i to nije odraženo samo u njegovom ekonomskom, nego i u društvenom aspektu. Čovjek prisilom na to da radi nije samo otuđen od svog rada i od drugih, nego i od sebe u cijelosti. Kao pseudolijek tom otuđenju neoliberalizam predlaže razne zabave, od onih površnih do raznih aktivističkih platformi u sklopu identitetskih politika koje za krajnji cilj imaju poboljšanje individualnih prava i koje ne pružaju rješenje za temeljitiju društvenu promjenu. Ukratko, u neoliberalnom kapitalizmu sloboda pojedinca podrazumijeva odvajanje od drugog pojedinca i inzistiranje na fragmentiranju identiteta naglašavanjem slobode izbora kao zakona neoliberalne ideologije. U neoliberalizmu ne postoji pojam marksističke ideje totalnog čovjeka koji podrazumijeva vraćanje čovjeka svom biću, ponovno spajanje sa prirodom od koje je postao otuđen. Zbog toga, a tu se slažem s autorom, teško je zbog koncepta kojeg neoliberali imaju o društvenom aktivizmu identitetske politike proširiti na borbu za pravednije i humanije društvo na razini onkraj one koju identitetske politike zagoravaju. Tek kad shvatimo ne samo da postoji humanija alternativa u ekonomskom smislu, nego da i ekonomski poredak u kojem živimo ide u drugom smjeru od onog kojeg zacrtava neoliberalna ideologija (tržište koje više manje samo sebe regulira ne može donijeti boljitak cijelom društvu nego samo pojedincima, što stoji u suprotnosti prema neoliberalnoj ekonomskoj propagandi) moći ćemo poći mukotrpnim putem stvaranja društva u kojem bi se mogao ostvariti balans pojedinca i kolektiva, odnosno, u ponovnom sjedinjenju ljudi do izražaja će moći doći individualnost u svojoj punini. 

Tagovi: antifašizam, kapitalizam, lgbt aktivizam, lgbt prava, povorka ponosa, socijalizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM