Sa stavom

08.04.2015. 08:43:04 - Sanja Kovačević

Čitati bajke kao Divlja žena:

Razmišljanja uz Pepeljugu

Novi film o Pepeljugi u režiji Kennetha Branagha, odnosno remake klasičnog Disneyevog animiranog filma iz 1950., probudio je uvijek zanimljivu temu reprezentacije i recepcije ženskih likova u bajkama i filmovima, posebno kada se radi o "Disneyevoj tvornici snova" kao jednom od najutjecajnih proizvođača popularne kulture za djecu. Prethodna dva Disneyeva dugometražna filma bila su animirani Brave (2012.) i Frozen (2013.), a feministička kritika ih je uglavnom pozdravila kao zaokret u dobrom smjeru što se tiče reprezentacije ženskih likova. No čini se da dugonajavljivani igrani filmski remake Pepeljuge nije prošao na testu rodnih modela (zvanom i Frozen-test), premda su redatelj i filmska ekipa film najavljivali kao feministički odmak od poznate priče.

Priča o Pepeljugi je priča koju svi znamo, a za mene osobno bajka u kojoj sam prvi put neki ženski lik doživjela kao aktivnu protagonisticu. Snjeguljica mi je uvijek djelovala previše umjetno, poput neke porculanske lutke i kao djevojčica s njom se nisam mogla identificirati. Bliža mi je bila osjetljiva Kraljevna na zrnu graška (najčešće percipirana kao "razmaženo derište"), ali sviđalo mi se što na neki način daje legitimitet krhkosti i osjetljivosti. Zlatokosa je imala svoju privlačnost, ali iz nekog razloga nikada nisam "pohvatala" radnju te priče, i jedino se sjećam duge, duge, plave kose koju spušta niz prozor dvorca (ili tornja?). Što se Trnoružice tiče – ubola se na vreteno, spavala i spavala (sto godina ako se ne varam) i onda ju je poljubio i spasio Princ. Može li ženski lik biti pasivniji od Trnoružice alias Uspavane ljepotice? Doduše, kao skroz malena djevojčica (u dobi čitanja slikovnica) "brkala" sam Pepeljugu i Trnoružicu. Ok, Pepeljuga definitivno ne prespava bajku, već se dobro naradi, ali sve bitno što sam tada bila u stanju percipirati bilo je tu: plava kosa, plava haljina i Princ na bijelom konju. No čim sam ušla u razvojnu fazu povezivanja i verbalizacije, Pepeljuga je bila ta bajka koja je imala pravu priču i odmah sam je zavoljela. Premda doista navijam za što više dječjih ženskih likova kao što su Merida i Elsa, priželjkivala sam da nam Branaghova Pepeljuga ponudi jedan malo drugačiji tip heroine (da ne kažem strašne žene). Uz najbenevolentnija očekivanja, to se nije dogodilo. Ova Pepeljuga previše se doslovno drži poznatog teksta bajke, previše je utegnuta i previše je plošna i dosadna (više kao film, nego kao lik) da bi ponudila bilo kakav koristan model i/ili inspiraciju. A tek nekoliko sitnih odmaka od shematizirane priče koji je donekle spašavaju kao ženski lik, bojim se da će primijetiti samo najdobronamjernija odrasla gledateljica.

No, mislim i da je kritika prema ovoj filmskoj Pepeljugi pomalo nepravedna kada je uspoređuje s prethodnicama Frozen i Brave i da na neki način tako promašuje bît. Kao prvo, tu je pitanje vizualne reprezentacije kada se radi o animiranim (crtanim ili drugim tehnologijama stvorenim likovima) i igranim filmovima. Ovaj film je zapravo igrano-animirani fantasy, pa stoga i likovi koje igraju ljudi "od krvi i mesa" trpe "vizualne ili fizičke pomake". Hoću reći, unatoč stvarnim glumcima/icama likove u ovom filmu trebamo gledati i shvaćati kao simbolička/fantastična bića, nešto poput ljudskih i ljudolikih oblika kakve gledamo u brojnim SF-filmovima i možda ih ponekad susrećemo u snovima. To naravno ne opravdava nestvarno tanušni struk glavne glumice (Lily James) zbog kojega se, kako je izjavila u medijima, podvrgla "tekućoj dijeti"  ("liquid diet").

Također, vrlo je važno shvatiti da se u spomenutim prethodnicama radi o originalnim scenarijima ili pričama, dok je scenarij Branaghovog filma – bajka kao takva (odnosno njezina manje nasilna inačica kakvu smo imali priliku vidjeti u originalnoj crtanoj verziji iz 1950.). Bajka o Pepeljugi doživjela je već nekoliko svojih igranih travestija s adaptiranim scenarijima koji su zapravo samo inspirirani jednim slojem priče o Pepeljugi i iz kojih su uklonjeni fantastični elementi (jedna od poznatijih i uspješnijih je Ever After: a Cinderella Story s Drew Barrimore u glavnoj ulozi iz 1998.).

Koliko sam shvatila, Disneyev studio planira snimiti seriju igranih remakeova animiranih bajki i kao što znamo film Ljepotica i zvijer već se snima, s Emmom Watson u ulozi Belle. Silno me zanima hoće li Disneyev studio ponoviti isti konzervativni pristup, jer premda u financijskom pogledu ovaj film zasigurno nije promašena investicija (!) u svakom drugom pogledu je. Marianne Johnson je u svom osvrtu na film cinično napisala da je ovaj film "dvosatna reklama za Cate Blanchett Zla maćeha Barbie-lutku", te da mu je najveća ambicija da pokrene novu liniju igračaka. Bojim se da nije daleko od istine. S druge strane, ista proizvodnja se dogodila i sa svim drugim Disneyevim filmovima, pa je tako npr. Merida, hvaljena zbog stvarnog izgleda u samom filmu, postala znatno "uljepšana" na franšiznim proizvodima.

Znamo da se feministička kritika između ostalog bavila i bavi žanrom bajke kao  prenositeljem "arhetipskih" poruka (patrijarhalne) Kulture. U svojoj čuvenoj knjizi Women hating  Andrea Dworkin kaže:

"U likovima iz bajke – zloj vještici, prekrasnoj princezi i herojskom princu – pronalazimo ono što bi kultura željela da znamo o sebi. Stvar je u tome što nismo mi oblikovali taj "starinski" svijet – on je oblikovao nas. Kao djeca smo ga progutali i utisnuli u naše umove njegove vrijednosti i svijest kao kulturalne apsolute, mnogo prije nego što smo postali muškarci i žene. U zrelu dob donosimo sa sobom bajke iz djetinjstva, prožvakane ali još uvijek u želucu, kao stvarni identitet."*

Dworkin sjajno razlaže likove iz bajki i njihove poruke koje se kroz bajke ponavljaju kao obrasci. Zadržat ću se malo na liku dobre i pasivne (biološke) majke i njegovoj reprodukciji kroz lik kćeri-protagonistice. Prema Dworkin, ta majka je mitološka ženska figura koja definira naš ženski karakter koji nas lišava egzistencijalnih mogućnosti – krajnje nas pasivizira – sve do smrti.

Dworkin piše: "Ovdje vidimo kardinalni princip seksističke ontologije – jedina dobra žena je mrtva žena. Kada je loša živi, kada živi – loša je."  Očito je da ona ima jednu jedinu funkciju - majčinstvo i to ponajprije u reproduktivnom smislu. U roditeljskom smislu njezina je uloga da kćeri prenese poruku da nastavi i reproducira njezin (pasivni) ženski put. Nakon što rodi i prenese poruku (u ovom filmu višestruko ponovljenu – "Budi hrabra, dobra i vjeruj u čarolije"), dobra majka umire, a kći suočena s okrutnom stvarnošću traži "svoj" put (prepun prepreka i problema) kako bi došla do "svog" cilja – udaje i reprodukcije (ever after). Bajka najčešće u formalnom smislu završava udajom, ne bismo li stekle iluziju da je taj "najsretniji dan u životu" koji će trajati "vječno" kraj naše priče i da sve one muke koje smo prošle na putu do tog cilja nisu bile uzaludne. Imamo u bajkama i one druge – zločeste biološke majke ili pomajke (one loše, koje ostanu žive) koje ili napuštaju djecu (biološka majka Ivice i Marice), ili ih prodaju (biološka majka Zlatokose), ili ih zlostavljaju (Pepeljugina Zla maćeha) ili ih se žele riješiti (Snjeguljičina pomajka), ili se žele materijalno osigurati putem udaje kćeri, pritom ne prežući od njihovog tjelesnog sakaćenja (Pepeljugina pomajka prema svojim biološkim kćerima – kao strašna metafora svih mogućih oblika sakaćenja žena koje vidimo i danas u svrhu robe na tržištu patrijarhata). Dworkin nam je vrlo jasno razložila i ulogu Oca odnosno Muža. On je obično neki kralj, plemenit, bogat i moćan. Dobar čovjek. I bez ikakve odgovornosti za dobrobit svoje kćeri. Njegova je funkcija da nakon Dobre supruge i majke oženi Zlu ženu i (po)majku, da nema nikakvu emocionalnu povezanost sa svojim djetetom, zapostavlja je i ne primjećuje da pati ili da je možda nestala. Ali on je dobar muškarac. 

"On je patrijarh, i kao takav iznad moralnog zakona i ljudske dobrote.". Znam, ovo je vrlo mračan i depresivan, no nažalost i stvaran scenarij.

Kao rješenje iz ovog zlosretnog začaranog kruga, za početak, vidim jedan drugačiji pristup čitanju (i gledanju) bajki, u načinu kako ih čitamo kao odrasli/e i kako ih prenosimo svojim kćerima ili djeci općenito, odnosno da kao odrasle žene u tim bajkama pronađemo nešto što nam je od kulture skriveno, a može nas osnažiti i pomoći nam. Vjerujem da introjekti koje djeca usvajaju konzumacijom bajki i općenito "popularne kulture" nemaju toliku snagu poput onih koje usvajaju u svojoj neuklearnoj obitelji kroz uloge roditelja ili skrbnika, kao i općenito kroz uloge koje u njihovim životima imaju odrasli koji ih okružuju, posebno oni koji sudjeluju u njihovom odgoju i obrazovanju.

Kultna ženska knjiga moje generacije bila je Žene koje trče s vukovima Clarisse Pinkole Estés. I zbog te knjige sam počela prepoznavati poruke koji leže skrivene "u drugom planu" priča i bajki.

Ne znam mnogo o teoriji bajki, ali zamišljam kako su bajke i priče prvotno skovale žene, pa su se prenosile "s koljena na koljeno" i dobivale naslage koje im je dodavalo Društvo, dok nisu došle u ruke modernih bajkopisaca i bajkopiskinja. U tom prvotnom, najdubljem sloju možda leži ono što su nam te originalne kreatorice htjele svjesno ili nesvjesno prenijeti. Clarissa Pinkola Estés u spomenutoj knjizi ne analizira bajku o Pepeljugi, ali kroz analizu priče u Vasilisi Premudroj nudi nam ključ kako da razriješimo zadatke na našem ženskom putu i damo novo značenje majčinoj poruci – da budemo dobre, hrabre i vjerujemo u čaroliju, da postanemo Divlje žene. Najprije treba shvatiti da sve sastavnice bajke (uključujući i Oca/Muža/Patrijarha) predstavljaju dijelove ženske psihe koja prolazi kroz proces inicijacije tijekom kojega rješava te zadatke. Nakon što ih riješi, žena ponovno usvaja svoju intuiciju – Divlju ženu "to znalačko biće koje ide kuda god želi, promatra sve u svom životu i besprijekorno točno komentira istinu". Ukratko, u tom procesu trebamo dopustiti Dobroj majci da umre, tako da možemo početi brinuti za sebe na novi način; zatim trebamo otkriti svoju "grubu sjenku" – to je onaj trenutak kada na scenu stupa Zla maćeha sa svojom obitelji i donosi jad u život zajedno s nezainteresiranim i/ili neprisutnim ocem. U toj fazi spoznajemo svoju hrabrost i shvaćamo da dobrota nema samo jedno lice, te upoznajemo i prihvaćamo svoje "zle" aspekte. Na kraju, trebamo pristati na odlazak u Mračnu šumu i oslanjati se na osjete i intuiciju pomoću kojih postajemo svjesni svojih autentičnih želja i na kraju prolazimo kroz tamu. Negdje na tom putu shvaćamo i da služimo neracionalnom koje nam dolazi u liku Vještice ili Vile i drugih na prvi pogled manje ili više (ne)prijateljskih bića koja nam pomažu. 

Ako i izbjegnete ovaj film, bajku o Pepeljugi i ostale klasične bajke u ovom ili onom obliku zasigurno nećete. No, "oboružane" znanjem Divlje žene možete bez straha povesti samu sebe i/ili djecu u kino i s njima o razgovarati o bajci i o filmu, kao i o bilo čemu drugom.

 


* "In the personae of the fairy tale —the wicked witch, the beautiful princess, the heroic prince - we find what the culture would have us know about who we are. The point is that we have not formed that ancient world —it has formed us. We ingested it as children whole, had its values and consciousness imprinted on our minds as cultural absolutes long before we were in fact men and women. We have taken the fairy tales of childhood with us into maturity, chewed but still lying in the stomach, as real identity." (A. Dworkin: Woman Hating, p. 33. New York : Plume Book, cop. 1974.)

Tagovi: bajke, književnost, pepeljuga

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM