Sa stavom

29.03.2015. 20:18:56 - Sanja Kovačević

Književni petak: Što pametna žena treba znati?

Ili Zašto čitati feminističku literaturu

Baš je kompliciran taj feminizam. Pa koja bi pametna žena njime razbijala glavu, kad ima toliko drugog posla? Raditi, zaraditi, čistiti, prati, kuhati, peglati, odgajati djecu, brinuti se o njihovom obrazovanju, pisati zadaće, brinuti se o zdravlju i prehrani čitave obitelji (često i starijih članova), o kućnim ljubimcima, o vlastitom zdravlju, šminki, depilaciji, noktima, zubima, stopalima, kosi, outfitu... Ah, da, ako on i/ili ona dovoljno dobro zarađuju – mogu uvijek uposliti ŽENU koju će POTPLATITI da odradi dio NJEZINIH (ne njegovih) obaveza. Ako nema ni toliko love - tough luck! Jer očito nije baš pametna kad nije pronašla najlukavije načine kako da manipulira svojim muškarcem ne bi li joj koliko-toliko POMOGAO.

Savjeta u stilu Žuži Jelinek su prepuni mediji, pa ne znam zašto bi se jedna ozbiljna feministička tribina bavila time. Tako da sam na tribinu otišla sa znatiželjom i sa skepsom oko najavljene konstruktivnosti, koju je ponajviše izazvala najava i izbor gošći (Ida Prester, Maja Hrgović i do tad mi nepoznata Marina Krleža umjesto prvotno najavljene Mime Simić). Nadala sam se i da će biti tamo pokoja feministkinja (barem u publici) s kojom ću moći prodiskutirati dio onoga o čemu razmišljam u zadnje vrijeme kada je riječ o feminizmu. Znatiželja je zadovoljena, skepsa je bila opravdana, a od feministkinja se srećom pojavila nepozvana akterica polemike Asja Bakić.

Voditeljica tribine Ivana Simić Bodrožić nam je objasnila da je spomenuta polemika samo mali dio povoda ovoj tribini, a veliki dio povoda ostao je nama mašti i interpretaciji na volju. Dobili/e smo i "upute" da se očekuje vedra happy-go-lucky atmosfera (očito s Idom kao modelom-vodiljom) u kojoj ćemo popričati o gorućim pitanjima feminizma u našem društvu, ali jel' nećemo biti ozbiljne i ljutite kao neke tamo feministkinje čije ime izgleda nije vrijedno ni spomena.

Takav uvod, izbor gošći i najava tribine (koja se kao ironično i zaigrano poigrava feminističkim pitanjima) nisu ostavili puno prostora mojoj mašti i interpretaciji kada je riječ o nespomenutom osnovnom povodu: po meni je to bilo (bilo svjesno bilo nesvjesno) opravdavanje i afirmacija nekakvog kvaziležernog ženskog izbora - drugim rječima (neo)liberalnog feminizma, što je temeljito u svom članku na Libeli objasnila Ankica Čakardić.

U početku sam si još uvijek pomirljivo mislila, eh da je barem Ivana pročitala malo više recentne domaće "feminističke literature", barem tekstove koji se objavljuju na ovom ili drugim rodu, spolu i društvenoj promjeni posvećenim portalima kao što je Muf, vidjela bi koliko humora i slobode ima u tim "mračnim" feminističkim redovima i sigurno bi pozvala neke druge gošće.

A ove gošće su se uglavnom opravdavale za vlastite postavljene plafone (za što imam razumijevanja ukoliko postoji svijest o tome da je to PLAFON tj. nepravda i neravnopravnost protiv koje se treba boriti), za nečitanje feminističke literature, uporno nazivane teorijskom - za što nemam razumijevanja ako se radi o visokobrazovanim privilegiranim ženama koje se zanimaju za 'ženska pitanja i prava'  (kad već bježe od te ružne 'f'  riječi), pa o tome čak i pišu, gostuju po medijima i tribinama itd.

A onda sam se počela ljutiti. Jer volim Ivanine pjesme i priče, volim njezin otvoreni, ženski, gotovo dječji pristup i beskrajno me žalostilo vidjeti kako je podlegla predrasudama i neupućenosti. I onda se "branila" strategijom osmijeha i podsmijeha. Baš poput Ide.

Ali svaka, pa i ta "bezbrižna" žena neprekidno obavlja još jedan vrlo zamoran posao o kojemu neće čitati niti u jednom ženskom časopisu, a to je rješavanje brojnih unutarnjih konflikata koji proizlaze iz njezine ženske pozicije koju joj je nametnulo društvo. I što je toga manje svjesna – taj posao je teži i naporniji. Drage moje "happy-go-lucky" feministkinje i ostale žene – iz osobnog iskustva tvrdim da tome služi feministička literatura. Da vam pomogne da razrješite te unutarnje konflikte i budete autentične i zadovoljne. I nije potrebno pročitati Judith Butler, vjerujte mi. Otpor tome je neminovan, jer ta promjena paradigme nije laka – ali je moguća. Odlučite same.

Čini mi se da je na tribini Marina Krleža rekla kao odgovor na pitanje "Što pametna žena treba znati?" – da pametna žena treba znati raditi na sebi. I mislim da nije pri tome mislila na pilates i otkrivanje najbolje kreme protiv bora. Pa eto - poslušajte barem Marinu.

Pozabavit ću se malo najavom tribine koja je ukazivala na polupane lončiće, a onda i "realizacijom" same najave. Najava lijepo kaže da je tribina "potaknuta nedavnom polemikom feministkinja na domaćem terenu u koju se uključila i šira javnost". No, voditeljica se, kao što sam već napomenula, očito htjela ograditi od toga "da je to pravi povod" budući da je valjda i sama bila svjesna da tu nešto ne štima kada nije pozvala niti jednu drugu aktericu polemike osim Ide Prester, niti jednu od feministkinja koje su uopće polemizirale. A to su mogle i trebale biti Asja Bakić, Ankica Čakardić ili Lana Pukanić. I nije nam ni objasnila dok Asja iz publike nije sama potegla to pitanje. Najavljen je konstruktivan ton –  e pa, konstruktivnosti nema bez otvorenosti, a otvorenost voditeljice i gošći (unatoč ja-pričama) i nije bila na nekoj visokoj razini. Imala sam osjećaj da je neka figa negdje iza leđa. Dakle, atmosfera je u meni proizvela nešto nalik paranoji – što i nije neko tlo za konstruktivnost. Hvala bogu pa je tamo bila Asja jer osobno sam bila nespremna za bilo kakvu intervenciju. I ne bih se usudila biti toliko "neuljuđena" i dobacivati iz publike, a to je u ovoj situaciji doista bilo potrebno i jedino imalo smisla. Hvala Asji što je razbila mi besmisao i moju paranoju.

Nadalje – pitanja kriju neke zbunjujuće zamke – kao npr. jesi li pametna žena ako ne skužiš odmah na početku da su ta pitanja zamka, da se o njima ni ne namjerava raspravljati i da su tu samo da pokažu kako su te prave, ozbiljne, teorijom potkovane feministkinje rigidne i nisu u stanju prepoznati ni šalu. Dakle:

1. Što je nama naša borba dala? – Očito se referira na komentar također nespomenute akterice polemike (povoda tribine) Ankice Čakardić. Ironija? Dvostruka ironija? Tko će ga znati. No na neki način na pitanje je odgovoreno i nažalost odgovor je vrlo frustrirajući.

2. Jesmo li odgovorni za druge kao i za sebe? – Ne razumijem pitanje. Jesmo. Točka. Mislim da nam gošće nisu odgovorile na to pitanje. Ili su odgovorile negativno. Nisam sigurna.

3. Koliko je kartica teorije potrebno po glavi za dozvoljenu deklaraciju prave feministkinje? – Sarkazam je ovaj put očit. Pokušala sam odgovoriti ozbiljno na pitanje otprilike ovako: nedefiniran broj kartica raznorodnog feminističkog štiva što ukazuje na potrebu žene da se društveno i ino osvijesti i tako postane feministkinja. Bez želje za osvještavanjem i učenjem nema ni akcije ni društvene promjene. Voditeljica se složila sa mnom. Nitko drugi nije ništa rekao.

4. Moje omiljeno pitanje: Smije li muškarac pomagati u kući? Potegla sam to pitanje, nakon deset minuta bezuspješnog dizanja ruke i mahanja i pokušala ga povezati s definiranjem feminizma tj. feministkinja. Dobila sam potvrdan odgovor da se radi o ironiji. Nisam sigurna da su svi shvatili da je trik u riječi 'pomagati'. Voditeljica se opet složila sa mnom. Također bez daljnje rasprave.

5. Je li naša Predsjednica uistinu žena? – Valjda je to pitanje trebalo biti povod za neku raspravu o spolu i rodu ili o ženama i politici. Ne znam. Nije ni spomenuto.

No ipak, nabrojat ću nekoliko drugih tema koje su se pojavile u izlaganjima gošći. Ivana je krenula u dobrom smjeru pokušavajući otvoriti relevantnu temu privatnog i javnog – u smislu odgovornosti istupanja žena u javnosti. Nažalost, u svojim gošćama nije imala kompetentne sugovornice. Najveći doprinos ovoj temi i opet je dala nepozvana Asja sa svojim intervencijama iz publike. Nažalost, ušutkana je, jer taj dio tribine nije bio predviđen za komentare iz publike.

Iz svoje perspektive, Ida i Maja su govorile o majčinstvu – što je uvijek relevantna i važna ženska i feministička tema. Mislim da je važno da žene o tome razgovaraju. I majke i nemajke. Marina je govorila o tome kako je važan rad na sebi – a te poruke nikad dosta. Sve tri su najviše govorile o svojim osobnim privatnim i poslovnim PLAFONIMA tj. granicama na koje pristaju kao žene, s različitim stupnjem svijesti o problematičnosti tih granica. Osobno mi se tu najiskrenijom i najzrelijom činila Marina Krleža. Marina se dotakla i važnosti uvođenja feminističkog i humanističkog odgoja (ili zdravstvenog i građanskog odgoja) u obrazovni sustav. Također, vrlo važna tema. Bilo je naravno riječi i o ženskom iskustvu pisanja, o plafonima na koje nailaze spisateljice u našem društvu, o seksualnosti i feminizmu. Za jednu izjavu Marine Krleže nisam sigurna je li me zaintrigirala ili zapanjila – da kada ne bi bilo seksualnih tabua feminizam ne bi bio potreban. Hm.

S Asjom se ne slažem u potpunosti kada kaže: "Žene koje preziru feminizam i teže samozaboravu u patrijarhatu i kapitalizmu najveći su problem žena koje žele potpunu emancipaciju i ravnopravnost spolova jer antifeministkinje redovito postaju argument koji šovinisti koriste kad propagiraju nadmoć muškaraca nad drugim spolom". Odnosno, slažem se s opisom žena o kojima govori i slažem se da to koristi održavanju patrijarhata, no ne slažem se da su one najveći problem feminizma i feministkinja. I slažem se da ih je mizoginija ubrala in floribus, ali ne i da je to neko nepromjenjivo stanje. TO su razlike u stavovima među feministkinjama. Moj je stav da je "neoliberalni feminizam" samo lažna konstrukcija i mamac za žene koji im naoko nudi "i ovce i novce" – da istovremeno budu cool javne feministkinje i podržavaju neoliberalnu ideologiju i kapitalizam. No, to tako jednostavno ne ide. A to da su se brojne žene (i to one koje su u startu privilegirane, koje žive u onim dijelovima svijeta gdje ipak imaje neke opcije na raspolaganju) upecale na taj mamac po mom mišljenju jest veliki problem, ali nije uzrok nego posljedica.

Ovoga puta sam odlučila da se neću suzdržavati tj. samocenzurirati, da neću biti "tipična žena" koja nastoji sve pomiriti, svima udovoljiti, da neću napisati nešto što se mora svima svidjeti, da ne trebam i ovce i novce, pa makar bila cinična i pretjerala i zamjerila se tko zna kome. Za ovaj skok u nepoznato sam zahvalna Asji zato što me je podsjetila kako je to biti strašna žena i stajati beskompromisno iza sebe. Zahvalna sam i organizatorici tribine (koju također najiskrenije smatram strašnom ženom) što mi je dala motiv i povod da preispitam svoje obrambene i pomirbene stavove. A na to da me neutemeljena arogancija, neznanje, društvena neosjetljivost, neosvještena mizoginija i prezir ljute - ZNAM da imam pravo. Kao što ga ima i Asja i bilo koja druga osoba. Pogotovo ako ta artiljerija dolazi iz smjera iz kojega ne bi trebala. Pa ako cijela ova rasprava potakne barem nekoga (a nadam se i Ivanu, Maju, Idu i Marinu s obzirom da ih se poziva da u medijima govore o feminizmu) da se raspitaju koja je to feministička literatura koju bi možda bilo dobro konzumirati, za ovu našu malu "scenu" i to će biti jako jako mnogo.

Ivana nas je u jednom trenutku upitala – gdje je taj prosvjetiteljski rad feministkinja, da ga ona ne vidi. Evo ga. Samo što nažalost ne vidim baš i njegove rezultate. Osim, kao što sam objasnila, na osobnoj razini. Aosobno je političko.

Tagovi: asja bakić, feminizam, ida prester, ivana simić bodrožić, maja hrgović, polemika

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM