Sa stavom

24.03.2015. 11:00:44 - Marinella Matejčić

Djeca su stvar izbora, ne hira ili prisile

Pitala sam prijatelje/ice na društvenim mrežama: Želiš li ili ne želiš djecu?

Djeca su stvar izbora, ne hira ili prisile. S obzirom da mi je nedavno rečeno da nisam normalna ako ne mislim sad i odmah imati dijete, odlučila sam napraviti mini-istraživanje u formi razgovora među frendovima/icama. Tko što želi i – zašto. Fokus je bio na intimu, unutarnje porive. Treba razgovarati o roditeljstvu – jeste li čitali "Majčinstvo me ne ispunjava"? Ne žele svi djecu. Pomirite se s time. No, evo nekoliko brojki: u Hrvatskoj je u 2013. godini rođeno manje od 39.932 djece. Umrlo je 50.386 osoba. Trenutno je nezaposleno 329.491 ljudi.  Lupiga.com navodi kako je 2,23 posto građana Hrvatske prijavilo svoj odlazak iz države u zadnje dvije godine. Očito je, demografija i podaci MUP-a pokazuju alarmantno stanje – građani/ke Hrvatske se "rasipaju".  Sigurno je da je situacija (prvenstveno ekonomska, ne demografska) u državi jedan od razloga koji utječu na donošenje odluke o (ne)imanju djece. Ali, nije presudna!

Kako nemam neograničeno puno resursa (naprotiv), kao alate za skupljanje informacija sam koristila Facebook i Twitter. Nemam mnogo prijatelja/ica na istima, SVI su bili ciljana skupina, svojom homogenošću ne predstavljaju cjelokupno stanovništvo lijepe nam Republike i ono što sam skupila se ne može smatrati relevantnim rezultatima. No, u svakom slučaju, imamo lijep mozaik miješanih razmišljanja, stavova i ograničenja.  

U velikoj većini su u raspravama sudjelovale – žene.  Od trideset i pet osoba koje su se javile,  pet su muškarci.  Jedino što mi je palo na um tijekom praćenja cijele priče je da je roditeljstvo još uvijek žensko pitanje. 

Od izjava onih koje nisu/ne namjeravaju biti roditelji/ce izdvajam:

- Jednostavno nikada nisam osjetila onaj "poriv" za djetetom o kojemu svi pričaju. Vjerojatno ću jednog dana ipak imati dijete, znate kako već ide – brak, partner, društvene norme... možda i sama dobijem tu želju. Za sada mi je to potpuno nezamislivo, a najiskrenije – i neprivlačno.

- Ja volim klince. Načuvala sam ih se. Sve je dobro dok ih mogu vratiti njihovim roditeljima. Volim svoj život, koliko god bio kaotičan i nisam se spremna odreći ove slobode radi djece. Jednom, možda, uz pravu osobu i drugačiji način života promijenim mišljenje, dobijem želju... ali u ovom trenu ne bih sve to mijenjala. Imam svoje mace koje obožavam i one zahtijevaju od mene taman toliko pažnje koliko sam spremna dati i mislim da sam sa životinjicama bolja. Ne treba svaka žena imati djecu zato što to može. Niti je ok to očekivati od nje.

- Nema nekog logičnog razloga, jednostavno se ne vidim u toj ulozi, ni sada ni kasnije u životu. Imam podugačak popis stvari koje želim napraviti, imati djecu nije jedna od njih. Možda za 10-ak godina promijenim mišljenje, a možda ću i dalje imati samo mačke.

- Ne vidim se sretna uz kolica, pelene, bočice, pisanje domaće zadaće. Potpuno sam svjesna činjenice da ću jednom napraviti taj ustupak. Jednostavno se ne vidim sretna uz dijete. Znam kada rodiš, to se promijeni i sreća ti je ponajviše vezana uz to malo biće. Razumijem. Ono čega se bojim je da, ako zaista budem imala dijete, što ako se to meni ne dogodi? I onda budem nesretna i zamjeram tu svoju nesreću čitam život nekome tko nije ni kriv ni dužan?

- Puno je tu faktora. Nekako se uvijek vratim na prvo i osnovno: mislim da nikada neću biti spremna. Ne vidim sebe u tome, tj. vidim se nezadovoljnu, poglavito što mislim da se tom djetetu ne bih mogla dati koliko bih željela.

- Nikada me to nije zanimalo. Sama odabrati dodatnu razinu stresa, a sudim da je briga za dijete enormna razina stresa, je u stvari suludo. Imam osjećaj da to ne bih mogla istrpjeti. Naravno tu je i bol. Naravno tu je i još dublji ulazak u sistem – jer kao rodilja postaješ od državne važnosti kao osoba koja nosi buduću radnu snagu, poreznog obveznika vojnika. Dobrovoljno si je zadati odlaske kod doktora, rađanje u uvjetima hrvatskog zdravstva... stvarno? Dakle, umjesto mirne večeri nakon posla dijete ima temperaturu i ti odjednom imaš dileme voditi ga na hitnu ili nije tako opasno. Također, apsolutno se ne osjećam neostvarenom ako se ne porodim. Vidjela sam dosta žena koje su jedva čekale da im netko dođe da se bavi s djetetom bar nakratko da one predahnu, način na koji razgovaraju s njima, mislim da neke rode jer misle da će im se život stubokom promijeniti nabolje, bit će ispunjene i sretne, a ne neispavane i umorne i bez vremena za sebe, a što nikome neće moći priznati jer onda ne bi bile dobre majke nego "kučke".

- Zato što ovo isto društvo koje smatra da sam mu dužna rađati podanike, ne radi ništa kako bi mi to kao majci omogućilo. Počevši od zdravstva, školstva, zaštite samohranih majki. Nisam protiv toga da se ima djecu, naprotiv, ali mislim da nije pametno imati ih sada i u ovim uvjetima. Oni koji odluče da to ne žele – ne treba ih osuđivati, nego pozdraviti njihovu odluku da život usmjere tamo gdje će napredovati i oni kao osobe i društvo u cjelini. Jer, na koncu konca, sve je to povezano – svi mi kao pojedinci/ke činimo to društvo.

- Od kada znam za sebe nemam neku želju biti mama. Gledam apsolutno sve mame oko sebe i one jednostavno nemaju život koji ja želim imati. Ne ganjam karijeru niti sam nešto ludo ambiciozna, jednostavno volim posljedice svojih odluka snositi sama. Užasno mi bude nervozno kada mi neke mame objašnjavaju da ne razumijem i da su im djeca najveće postignuće u životu. Ne privlači me realizacija kroz drugu osobu. Potencijalno bih jednom udomila dijete. Trudnoća mi je noćna mora.

Djeca su promjena cjelokupnog načina života i preslagivanje prioriteta – ne mogu se okarakterizirati samo kao obveza. I to je ok – ako to želiš.  Glavna premisa cijelog razgovora o djeci je da nema osude. Na razini javnog diskursa o potomstvu valja staviti naglasak da je odluka o potomstvu intimna, da postoje osobni razlozi. Valja prestati na žene gledati kao na hodajuće maternice, inkubatore bez sposobnosti razmišljanja. Isto tako nametanje "smisla i svemira kroz ostvarenje uloge roditelja/ice" je jalov pokušaj degradiranja tuđih odluka.

Veći dio ljudi koji su se javili/e već imaju djecu. Pa kažu:

- Zapravo  mi se to u nekom trenu učinila kao ok ideja, nisam imala neke argumente za, ali  bome ni protiv. I bračni drug je jako htio dijete. Drugo zato što mislim da je djeci ljepše kad imaju nekoga za zajedničko odrastanje i s kime mogu olajavati vlastite roditelje. Nitko ne razumije kako je osobi teško s vlastitim roditeljima i zašto treba psihoterapiju – kao brat ili sestra.

- Nije mi to nešto racionalno, osjećam nagon za time (ali racionalno odlučujem da to bude jednog dana). Čini mi se kao uloga i izazov koji ne bih voljela propustiti ako postoji samo jedan život, a i lijepi način građenja zajedništva s partnerom.

- Nemam racionalno objašnjenje. Od kad znam sam sebe sam željela biti nečija mama. Tada čak ni ne bolja nego moja meni. To je došlo naknadno. I nadala sam se u pred roditeljskom životu da ću imati barem troje. I žao mi je što ih nemam bar dvoje.

- Došlo je samo po sebi. Bez razmišljanja. Nisam majčinski tip i ne želim drugo dijete. Istina, ponekad poželim da sam sama i da se mogu u pola noći spakirati i otići bilo gdje pa malo žalim. Onda se sjetim da malo savršenstvo spava par metara od mene i sve je nekako na mjestu.

- U školi sam uvijek govorila da neću imati djecu i da se neću udavati. Nikada me djeca nisu privlačila – osim malih beba. Onda me je uhvatilo u 21 godini. Jajnici su zavladali mozgom i MORALA sam imati bebu. Na faksu. Tek sam po rođenju prvog djeteta našla što me zbilja ispunjava u životu. Od prve do treće su malo naporni, ali gledati svijet kroz njihove oči je neprocjenjivo.

- Da, želim. Jer sam konzumeristkinja. Naime, život nudi izvjestan broj vožnji i želim probati sve koje mi se čine kul. ako ne bude dobro, radije ću žaliti za učinjenim no propuštenim. U postojećim, specifičnim okolnostima, doduše, djecu pravim jer nemam pametnijeg posla, odnosno nemam posla, inače bih još čekala. Imala bih ih svakako, jer je opcija prezanimljiva da bih je propustila.

Većina  žena u dobi 31+ koje su se odlučile javiti su majke i imaju dvoje. Dio njih je tijekom imanja "samo" jednog često čulo pitanje "A kad će drugo?" – kako je sumirala jedna od komentatorica – "Naravno da sam se susrela, ali ja tu imam kratak fitilj, čim mi netko kaže da imam "samo" jedno, dobije čitabu – kao da je samo jedno nepotpuno. Ali, u stvari, ne treba se živcirati, jer je samo 2 prihvatljiva brojka, svi koji imaju 0, 1, 3, 4, 5, 6, 7 – svima se komentira." 

Neke žene nikada ne osjete poriv biti majke. Neke osobe jednostavno ne žele za sada. Netko skuplja mačke. Jedan od sudionika je izjavio: "Želio sam djecu. Međutim, nakon zadnjih nekoliko godina, kada sam ustanovio da imam i veću sklonost ka srčanim i renalnim oboljenjima, ta želja je više manje otišla". Odluke nose odgovornost, zar ne? Zašto nemamo sluha i ne pretpostavimo da ljudi svjesno donose te odluke? Zašto se odluka – o neimanju – smatra sebičnom?

Da citiram jednu od sudionica u razgovoru – Početan razlog za neimanje djeteta, kao i za imanje, je sebičnost a.k.a. izbor. I to je super. Pustite ljude da biraju, znaju što rade. Probajte ne osuđivati njihove odluke. Svi smo isti/e. Nema univerzalnog ispravnog izbora.

Tagovi: bez djece, djeca, izbor, majčinstvo, majka, otac, pravo na izbor, reproduktivna prava, roditeljstvo

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM