Sa stavom

19.02.2015. 21:03:23 - Sanja Kovačević

Osvrt na intervju 'Budućnost feminizma' i knjigu 'Tko je ukrao feminizam'

Trebaju li nam feministkinje poput Christine Hoff Sommers?

S imenom Christine Hoff Sommers susrela sam se još prije 20-ak godina kao studentica koja je tek počela otkrivati feminizam. Tada, kada još nije bilo interneta, do mene se nekim putevima ipak probila uzbudljiva feministička rasprava (tako sam je barem tada doživljavala)  o tome je li u čuvenom romanu i filmu Rhett Butler silovao Scarlett? [1] u kojoj je jedna od žešćih akterica bila Sommers. U to sam vrijeme pokušavala nekako shvatiti sve te feminizme i valove, a Sommers sam doživjela kao predstavnicu 'liberalnog feminizma', i koliko god mi je riječ 'liberalno' tih mračnih devedesetih zvučala primamljivo i revolucionarno, bila sam zbunjena osjetivši otpor prema mnogim vjetrovima koji su dolazili iz tog smjera. Tada mi to nije bilo jasno, ali sad mi se čini da su se razlozi vlastitog sve snažnijeg feminističkog opredjeljenja krili i u stajalištima tog tzv. liberalnog feminizma koji je zapravo, po mojem osjećaju, bio vrlo konzervativan, te sam ga počela doživljavati kao oksimoron.

Na ovaj tekst me ponukao intervju s Christinom Hoff Sommers objavljen nedavno na stranicama/blogu novinara Scotta Londona, no vođen je netom nakon objavljivanja njene kontroverzne knjige: Who Stole Feminism: How Women Have Betrayed Women (Tko je ukrao feminizam: Kako su žene iznevjerile žene), 1994. godine. Knjiga je tada izazvala burne reakcije i brojne recenzije i na neki način obilježila početak vidljivog sukoba na relaciji liberalnog/konzervativnog i recimo lijevog/radikalnog feminizma (ovu podjelu shvatite uvjetno - onako kako je osobno doživljavam). Kako mi se čini, taj sukob i dalje traje i nije donio neke bitnije pomake. 

Na samom početku intervjua Sommers oponira Susan Faludi - dobitnici Pulitzera te National Book Critics Circle Award za knjigu Backlash: The Undeclared War Against American Women (1991.) u kojoj Faludi govori o "neobjavljenom medijskom ratu" feministkinjama, čije početke veže uz 1970-te, a koji je potaknuo stvaranje predodžbe o feminističkom pokretu kao uzroku brojnih problema žena kasnih 1980-ih. Faludi smatra da su ti problemi medijski konstruirani, bez pouzdanih dokaza, te da je to historijski trend koji se stalno iznova pojavljuje u razdobljima u kojima žene postignu neke od osnovnih ciljeva u borbi za ravnopravnost. Stoga mi se čini da Sommers, kada govori o tome kako 80-te nisu bile 'desetljeće zazora' (backlash decade), već desetljeće "u kojemu su žene postigle više nego tijekom većine postratnog razdoblja uključujući i povećanje plaća... izjednačile [se] s muškarcima u pravnom školovanju, medicinskom školovanju, poslovnom školovanju", ne razumije značenje pojma 'backlash' onako kako ga koristi i objašnjava Faludi. Pa se pitam - je li Sommers uopće pročitala knjigu Susan Faludi (za što – tj. nečitanje djela koja kritiziraju  – sâma često optužuje svoje oponente/ice) budući da paušalno i bez argumentacije ono o čemu piše Faludi proglašava mitom koji su stvorile "neke ekstremne feministkinje ovisne o jeziku i retorici opresije".

Okej, nisam pročitala Who Stole Feminism, ali iz svake rečenice Sommers u ovom intervjuu, kao i iz njezinih ostalih tekstova koje sam čitala, još od kraja 80-ih progovara duboko nerazumijevanje razloga, totala i kontinuiteta feminističkog pokreta, to jest Sommers kontinuirano 'tvrdi' (mada to nikad direktno ne kaže) da još valjda od prvog vala feminizma, tj. 19. stoljeća – opresija prema ženama NE POSTOJI. Evo što kaže: "Kažu da nas ugnjetava 'patrijarhat'. Sve je to prilično blesavo. A osim toga je i netočno. Danas žene imaju toliko prednosti koje nisu imale u prethodnim vremenima i to u mnogim mjestima diljem svijeta – u većini mjesta na svijetu". Ukratko, Sommers ne nudi ništa više osim vlastitih subjektivnih kvalifikacija, često i neprofesionalnog sarkazma, a kako ćemo kasnije vidjeti i ismijavanja (Sommers: "Izgleda da je današnja perspektiva da što je ženama bolje, profesorice ženskih studija su ogorčenije, a Gloria Steinem depresivnija").  A osim toga je i netočno (kako bi rekla Sommers), primjerice, da u većini mjesta na svijetu žene danas imaju prednosti koje nisu prije imale. U odnosu na prošlo vrijeme žene zasigurno imaju različite prednosti u različitim dijelovima svijeta, ali to je daleko od toga da je 'blesavo' i 'netočno' tvrditi da patrijarhat danas ugnjetava žene "u većini mjesta na svijetu". Kada bih se sad pozvala na statistike, Sommers bi vjerojatno tvrdila da su te statistike lažne i konstruirane, i to bi tvrdila i opet bez ikakvih dokaza.

U nastavku intervjua susrećemo se s dvije osnovne sintagme koje je skovala sâma Sommers, a to su: 'feminizam pravičnosti' ('equity feminism') i 'rodni feminizam' ('gender feminism'). Podsjeća li vas ovaj 'rodni feminizam' na nešto? Dakle, prema Sommers rodne feministkinje su "žene zarobljene u rodnospolnom sustavu, a cilj je uvjeriti žene da su rodne uloge proizvoljno definirane, da su žrtve, da su podređene muškarcima u svakom smislu, da jezik treba osloboditi, da su svi udžbenici i velika umjetnička djela kompromitirani seksizmom". Kada Sommers 'ocrnjuje' ono što naziva rodnim feminizmom, zapravo govori da su rodne uloge čvrsto utvrđene, da žene nisu podređene muškarcima, da su jezik, udžbenici i umjetnička djela 'slobodni' od svakog seksizma. Kao 'argumentaciju' koristi, kao i obično (sudeći prema ostalim polemikama s neistomišljenici(a)ma, ekstremne ili anegdotalne primjere koji NE REPREZENTIRAJU feminističku misao njezinih protivnica, kao npr. feministički poziv na promjenu naziva 'teorije velikog praska' zbog njegovih seksualnih konotacija. Ovo demonstrira kako Sommers definitivno nije upoznata s feminizmom – doživljava ga kao homogeni pokret te zatire pluralitet misli kojima je prožet od samih početaka. Složila bih se s onim što je u spomenutoj polemici rekla Marylin Friedman: "Čini se da je za Sommers 'rodni feminizam' konglomerat svega onoga što joj se osobno ne sviđa u feminističkim tekstovima, bez konceptualne koherencije i teorijske perspektive".

Što se tiče 'feminizma pravičnosti', očito je da Sommers pod tim misli na klasični feminizam "koji nam je dao sufražetkinje, jednakost u obrazovanju i koji nam i dalje pruža jednakost šansi", a poziva se na Mary Wollstonecraft, Elizabeth Cady Stanton i Susan B. Anthony. No dio koji po meni otkriva pravu prirodu problematičnosti njenog pristupa glasi: "To je naše naslijeđe kao žena u ovoj zemlji. Dakle, nisam trebala pisati novu filozofiju feminizma. Imamo vrlo dobre filozofije". Ako se tu i ne radi o amerocentrizmu (ili barem zapadnom centrizmu), prilično je očito da se feministička filozofija Christine Hoff Sommers, pa i njezina filozofija općenito, zaustavlja prostorno na granicama Zapada, a vremenski na 19. stoljeću. Iako tvrdi da samo promovira "pravo i slobodu da svi/e živimo prema vlastitom izboru, bio on tradicionalan ili ne", njene tvrdnje se ne odnose na sve, a u svom radu puno više prostora daje (blago rečeno) kritici onoga što Friedman naziva 'bîti feminizma' ('substance of feminism'), nego promoviranju prava i sloboda. Ona (vjerojatno) kritizira stoga što ne razumije tu bît, već postavlja naglasak na 'osobno' i ne kontekstualizira ga u sferu društvenog/političkog. Živimo u sustavu koji ženama nameće samo neke obrasce življenja kao prihvatljive, stoga se feminizam ne može reducirati samo na privatne odluke i izbore.

Također, ne poznajem engleski jezik dovoljno duboko, ali zanimljiv mi je i njezin odabir riječi 'equity'. Osim što ukazuje na potrebu da se distancira od pojma 'equality' koji koriste njezine protivnice, taj odabir u sebi sadrži naglasak na različitosti, na dihotomiji, ali i priziva (neo)liberalnu filozofiju 'fair-playa' kao krajnje vrijednosti kojoj navodno težimo. Ta filozofija polazi od pretpostavke da već imamo 'equality', tj. jednake šanse, pa se možemo upustiti 'ravnopravno' u borbu za vlastite interese ili interese vlastitih skupina. (Neo)liberalni feminizam već je na mnogo mjesta kritiziran zbog previda na kojima je zapravo zasnovan, a koji se svode na nepriznavanje postojanja nejednakosti šansi, uvjeta, okolnosti, prava, sloboda...  kao i neuviđanje kompleksnosti identiteta i iskustva – kako na liniji dihotomije muškarac/žena, tako i na 'linijama' različitih prostornih, povijesnih, ekonomskih, kulturalnih i sl. iskustava i okolnosti.

Nadalje, za nepopularnost i distanciranje žena od feminizma, posebno mladih žena koje bi trebale biti njegove 'prirodne' pobornice, Sommers isključivo optužuje svoje protivnice – njihovu gnjevnu retoriku, a posebno 'ocrnjivanje' muškaraca. Tu opet izostaje uvid u to kako društvo i mediji utječu na oblikovanje stavova, a o tom su propustu također pisale njezine kritičarke. Ona ih pak optužuje (kako u knjizi tako i u ovom intervjuu) da su upravo one te koje su 'ukrale feminizam' – to se odnosi na, kako ih opisuje, radikalnu grupu rodnih feministkinja koje su se smjestile po sveučilištima (posebno na Ženskim studijima) i eminentnim feminističkim organizacijama (kao što su Gloria Steinem, Patricia Ireland, Susan Faludi, Marilyn French, Naomi Wolf…)., a ukrale su ga od 'većine' žena koje navodno zastupa sama Sommers. U recenzijama koje su osvanule nakon objavljene knjige, najoštrije recenzentice su je kritizirale (između ostalog) i zbog 'otrcanih retoričkih taktika' (trash rethorical tactics) u kombinaciji s 'kvaziistraživačkim novinarstvom' i 'kvaziantropologijskom analizom'. Po mom mišljenju, istu kritiku joj je moguće uputiti i za izjave u ovom intervjuu.

Po meni, najkritičniji dio njezinoga rada, ono što je vjerojatno izazvalo mnogo ogorčenih i ljutitih reakcija – njezino je osporavanje postojećih statistika, posebno kada je riječ o silovanju, te optužbe i prozivke da 'rodne feministkinje' namjerno dezinformiraju, tj. lažu javnost, samo kako bi imale razlog za svoj 'rodni rat'. Jedan od njezinih velikih prigovora je i kako 'rodne feministkinje' ne podnose kritiku. Dovoljno je pročitati ovaj intervju i vidjeti kako kritiku podnosi sâma Sommers. 'Trash' retorikom se posebno okomila na Ninu Auerbach koja je objavila prvu vrlo kritičnu i utjecajnu recenziju u New York Times Book Review [2], a u nekoliko navrata (u najmanju ruku) sarkastično spominje 'depresivnu' Gloriu Steinem [3].

Napomenut ću još samo da se Sommers često tužila na to kako je teško dobiti sredstva za istraživanja i studije kakve ona želi provoditi, no ironično, to izgleda kod nje nije bilo tako! Za svoj je rad na knjizi, kako navodi Eileen E. Schell u svom poznatom radu With Friends Like These Who Needs Enemies?: Reading the Trash and Shock Rhetorics of Feminism's 'Internal' Critics' dobila veliku novčanu svotu [4] od Lynde and Harry Bradley Foundation, Carthage Foundation i Olin Foundation – sve redom eminentnih američkih konzervativnih organizacija, a koje su joj pružile potporu i na druge načine. U radu Eilen E. Schell možete čitati i o tome kako potpora desnih fondacija Christini Hoff Sommers traje do danas i što danas ona radi zahvaljujući toj potpori.

I na kraju, teško je pisati o radu Christine Hoff Sommers, a oduprijeti se emocionalnim reakcijama. Pa ću završiti emocionalnim citatom i parafrazom jedne od brojnih 'žrtava' njezine retorike:

"Izgleda da ogromno nerazumijevanje koje pokazuje Sommers prema većini feminističke teorije nadmašuje njezino nerazumijevanje žena."

                                                                  Marilyn Friedman: "Does Sommers Like Women?"



[1] Polemika je započela kada je 1989. Helen Taylor objavila knjigu Scarlett's Women: Gone with the Wind and Its Female Fans. (New Brunswick, NJ: Rutgers University Press) kojom je otvorila pitanje bračnog silovanja u romanu M. Mitchell kao nasilnog čina podržanoga opresivnim sustavom(ima) američkog Juga u doba Građanskog rata. Analizom prikaza u filmu upozorava da se Scarlett i Rhett nalaze u nasilnom odnosu koji uključuje i silovanje. Taylor to argumentira na primjerima pojedinih scena, strukture i dinamike romana i filma kao i osvrtom na sam jezik spisateljice. Sommers se okomila na takvu interpretaciju prozvavši je rodno-feminističkom te 'zamornom', 'ponižavajućom' i 'uvredljivom' pozivajući se, kao i uvijek, na 'argument' da većina žena odbacuje takvu interpretaciju, što 'feminističke filozofkinje' ignoriraju. Na ovo je odgovorila Marilyn Friedman (vidi fusnotu 3), a nedugo zatim i Keith Burgess-Jackson člankom Rape and Persuasive Definition (1995) koji predstavlja i danas relevantnu raspravu o načinima definiranja silovanja (konzervativni, liberalni i radikalno-feministički) koji su također obrazloženi na primjeru romana Gone with a Wind (http://www.jstor.org/discover/10.2307/40231920?sid=21105843897293&uid=70&uid=3738200&uid=2129&uid=2&uid=4). Nakon toga brojni filozofi/kinje, feministi/kinje i studenti/ce bavili/e su se ovom temom, a izdvajam recentniji rad (2012) Shirin Afsous koja daje dobar pregled cijele polemike/teme: The Language of Rape: Margaret Mitchell's Defense of Spousal Rape in Gone with the Wind (http://www.coplac.org/publications/metamorphosis/metamorphosis.php?a=Spring2012&p=2&c=&s=title&o=ASC).

 [2] Auerbach, Nina, 'Sisterhood Is Fractious', review of Who stole Feminism by Christina Hoff Sommers. New York Times Book Review, 12 June 1994., 13.

[3] Sommers: "Izgleda da je današnja perspektiva da što je ženama bolje, profesorice ženskih studija su ogorčenije, a Gloria Steinem depresivnija".

[4] Schell navodi 165 000 $ između 1991. i 1993. uz 'šesteroznamenkasti' iznos od samog izdavača (Simon&Schuster).

Tagovi: budućnost feminizma, christine hoff sommers, feminizam, liberalni feminizam, rodni feminizam, tko je ukrao feminizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (3)

Stari komentari

:
Kopirat ću ovdje otvoreno pismo koje sam napisao Ankici Čakardić i na koje nisam dobio nikakav odgovor. Teze i argumente koje sam iznio u njemu dobrim dijelom vrijede i ovdje:

"Kao prvo, feminizam nije potekao iz socijalističke ili anarhističke nego upravo iz liberalne pozicije. To što se određeni pripadnici poimaju i kao socijalisti/marksisti/anarhisti i feministi, ništa ne govori o tome da je feminizmu prirodno stanište i korijenje u liberalizmu.

Kao drugo - feminizam i klasna borba. Neće ići. Dominantni feministički diskurs nije klasni nego spolni. Klasni aspekt pokušava progurati šačica anarhističkih, marksističkih i socijalističkih feministica. Ali usprkos tome ono što karakterizira suvremeni feminizam nisu klasa i zajedništvo, nego upravo individualizam i ja, ja i ja... Malo koja ideologija je tako čista orgija narcizma kao suvremeni feminizam.

Treće: kapitalizam i patrijarhat. Ovo je meni najomiljenija točka svih anarhističkih, marksističkih i socijalističkih feministica. Iako je kapitalizam poput spužve sposoban upiti gotovo svaku ideologiju, činjenica je da mu tzv. patrijarhalna, tradicionalna podjela i shvaćanje muško-ženskih, kao i proizvodnih odnosa, puno manje odgovara nego liberalna i individualistička pozicija, koje su njegovo prirodno stanište i ishodište. Zar moram podsjećati kad su žene i zašto se spolno "emancipirale" kao radna snaga i da to s patrijarhatom i konzervativizom baš i nema puno veze nego upravo s kapitalizmom i s prelaskom od manufakturnoga načina proizvodnje na industrijski i na podjelu rada i specijalizaciju unutar proizvodnoga procesa. Ako je ikada ikoja feministica vjerovala da će se rasturanjem braka te psihičkom i ekonomskom emancipacijom žena rasturiti i kapitalizam, slobodno neka sad uživa u tom "rasturenom" kapitalizmu.

I četvrto i najvažnije: zaboravite na neku opću suglasnost na ljevici dok god se vi ljevičarske feministice nećete jasno i glasno ograditi od svih laži, manipulacija i gluposti koje se u sklopu feminizma plasiraju i na koje ovdje već mjesecima ukazuje nas nekoliko muškaraca, koji su, gle vraga, potpuno različitih političkih pozicija, ali kad su muška prava i diskriminacija u pitanju, složni kao jedan."

U kontekstu ovoga članka prvo bih postavio pitanje: zar itko može imati ikakve dvojbe oko "postojećih statistika, posebno kada je riječ o silovanju, te optužbe i prozivke da 'rodne feministkinje' namjerno dezinformiraju, tj. lažu javnost, samo kako bi imale razlog za svoj 'rodni rat'?"

Zar doista itko pribran može mrtav-hladan i trijezan vjerovati i izjavljivati da je "svaka treća žene pretučena i silovana". Ta patološka mizandrija drugoga vala radikalnoga feminizma o kojoj bih mogao napisati pozamašan esej čisto sa stajališta psihologije i psihoanalize, tada 1960-ih se možda i nije činila toliko pogubnom jer je bila marginalizirana i nitko na te "bijesne" feministice nije puno obraćao pažnje, jer su one bile samo pripadajući folklor "radikalne '68. Ali, nažalost, nakon što su se dobrim dijelom fuzinirali radikalni i rodni feminizam trećega vala, nastao je četvrti val, koji iz institucionalnih pozicija moći kriminalizira muškarce na svakom koraku, pa sve je veći broj muškaraca, pa i žena, koji se (otvoreno) bune i ustaju protiv toga.

Čudi me da Sommers ne uočava da rodni feminizam nije bio mizandrijski nego androfobičan i samim time fokus mu nije bio na muškarcima, nego na do tada "diskriminiranim" skupinama i borbom za svoja "prava".

Iako rodnu teoriju smatram dokazano pogrešnom, sam rodni feminizam nije predstavljao neki veliki društveni problem kao što se to događa s četvrtim valom koji u sebi sadrži narcizam liberalnoga feminizma, androfobiju rodnoga i mizandriju radikalnoga i koji dovodi to najveće društvene krize u muško-ženskim odnosima u ljudskoj povijesti.

E, sad, ako vi to ljevičarske feministice to ne vidite, onda ste slijepe pokraj zdravih očiju.






20.02.2015. 20:44
:
Zar baš ni jedna, ali niti jedna feministica nije u stanju komentirati ovo?!

Zašto me to ne čudi?
22.02.2015. 12:07
Bocko:
'Equity feminism' ?
To mu ga dođe kao 'socijalizam s ljudskim licem'. Sjeća li se netko tog izraza?
Umjesto staljinističkog socijalizma, idemo napraviti neku blažu, umivenu verziju, koja neće toliko gaziti i uništavati ljude, jer je to kontraproduktivno za sam socijalizam - tj za vladajuću klasu.
Ali u osnovi, to je još uvijek isti totalitarni režim.

Slično je čini se i sa feminizmom. Sve više MRA propituje koji su stvarni motivi ne samo Equity feminizma, nego i mnogih žena koje načelno odbacuju feminizam, azapravo im je motiv 'da muškarci i dalje rade za njih.

Već smo objašnjavali da u povijesti uz rijetke izuzetke nije postojao mitski Patrijarhat u kojem su muškarci tlačili žene, nego je postojao GINOCENTRIZAM - sustav u kojem su muškarci štitili žene i preuzimali na sebe sve teške, opasne i odgovorne stvari. Da bi žene radile ono što je najvažnije za opstanak i napredak - proizvodile potomke.
Sa feminizmom, žene su svoju ulogu i obavezu u tom 'dealu' napustile, ali i dalje žele da muškarci ispunjavaju svoj dio pogodbe.

Kako feminizam postaje sve radikalniji u diskriminaciji muškaraca, sve više muškaraca uviđa da im sve to ne nosi nikakvu korist, pa i oni odbijaju biti konji koji tegle i žrtvuju se, kada ne postoji nagrada niti poštivanje njihove žrtve.

Sve više MRA proziva danas Christinu da nedovoljno odlučno osuđuje sve veću radikalizaciju feminizma u institucionaliziranju diskriminacije muškaraca.


Tako sada imamo paradoks, koji je zapravo svojstven svim totalitarnim ideologijama. Kada sustav propada, ideološki kolovođe se dijele na tvrdolinijaše i reformatore. Jednako kao što je u ropotarnicu povijesti otišao i staljinistički socijalizam kao i onaj 'umiveni' reformatorski, tako će na kraju otići i radikalni feminizam zajedno sa ovim 'pravednim'. Jednostavno ga nitko neće podržati - radikalne feministice očito ne, a neće ni muškarci.
22.02.2015. 22:00

Stup srama

Iz drugih medija

AEM