Sa stavom

15.02.2015. 20:42:34 - Ivana Perić

Crtice iz života: Priča druga

Kroasan od čokolade

(Foto: Ivana Perić)

Ivana Perić započela je pisati ponešto drugačije komentare za našu rubriku Sa stavom. Iako su teme one kojima se i inače na ovom mjestu bavimo, ovi komentari su niz kratkih priča/crtica iz života stanovnika i stanovnica jedne zagrebačke zgrade. Radi se o ljudima koji žive u istoj zgradi i pričama svakoga od njih, a ideja je prikazati samopercepciju i percepciju drugih, sve ono što često ne vidimo kada osuđujemo druge i donosimo zaključke van konteksta. Cilj je prikazati raznolikost života i ljudi, i neke velike sličnosti kojih ljudi nekad nisu ni svjesni i kojima ne daju priliku, kaže Ivana. Priče ćemo donositi vikendima koji dolaze. Uživajte.

Mirna je zategnutih očnih kapaka spremala sendvič u veliku kockastu zelenu torbu, čiji su se gormiti borili s prvim zrakama sunca. Voljela je jutra zbog jedinih petnaest minuta mira, dok Tino i Alen još uvijek spavaju, sklupčani na mekanim madracima koje joj je poklonila majka. Mrzila je jutra zbog svega onoga što je slijedilo nakon tih petnaest minuta.

Glavu su joj ispunile iluzije. Htjela je biti kao one ludo zaposlene mame iz Voguea, žene ruskih tajkuna, vječno zaposlene, besprijekorno našminkane, u novoj Chanel kreaciji, s Dolce i Gabbana naočalama, one koje u manolicama poskakuju preko lokvica na ulicama New Yorka i Pariza i Milana, nose vrećice elitnih kompanija i fine torbice i mobitel vječno prislonjen na lice, i vječno razgovaraju, zatrpane pozivima, pozivima dadiljama, pozivima krojačici, pozivima stilistu, vječno zauzete, zauzete narudžbama novih haljina, dogovaranjem ručkova, obilaženjem eventova, smorene frustracijama o prvom ili drugom redu na tjednu mode i uzbuđene zbog fotkanja 'kako-stignem-sve' za Vogue, u kojima otvaraju svoje ormare kao kurve promrzla srca pravoj ljubavi, i nose svoju dječicu u naručju, dječicu naviklu na meke krivulje ruku dadilja koje su došle s Filipina, sa Šri Lanke, iz Meksika, iz Kolumbije, iz Albanije, iz svih pripizdina svijeta od kojih je bog davno skrenuo pogled i u kojima ga noćima djeca i starci zazivaju izlomljenim glasovima, a riječi im sječe vjetar, smijući se.

Ona je isto bila vječno zaposlena, radila po dvanaest sati dnevno, radila nekad i blagdanima i nedjeljama, radila u slobodno vrijeme, kuhala, prala, odgajala djecu, rintala dok joj se tijelo od umora nije treslo i drhtalo i hvatala je vrućica i vrzmala se u snu, uvijek napola budna. Gdje je bila njena nagrada? Gdje je bila lova, gdje su bila putovanja, gdje je bio čaj i knjiga i mirnoća buljenja u daljinu? Većinu vremena su krpali kraj s krajem, kao putnik na dalekom putovanju koji pred odlazak satima skače po koferu nastojeći ga zatvoriti, kao baka koja odvaljenu slavinu pokušava začepiti komadićima wc papira, kao ptica koja iz dana u dan umalo uspjeva kljunom odvaliti vratašca krletke.

Bila je ovo njena crna minuta i sve joj se vraćalo. Gledala je kroz prozor, a vani su padale utrobe, padala su srca izbodena šiljcima, padale su oči spaljene kiselinom, padala je kiša isusova zaraženih crijeva, govana i proljeva, padala i padala, a ulice grada ostajale su čiste, barem joj se tako činilo. Kao da govna umaknu tik prije tla, komešaju se i vraćaju gore, kovitlaju u zraku, paleta bespovratno amputiranih, deformiranih organa u vječnom ciklusu atmosfere. Nikad nije mogla biti u miru, ni trenutka.

Zavidjela je kurvi Arki koja ima vremena za čitanje knjiga, kurvi Arki koju miluju muškarci svaku noć, zavidjela je onim balavcima, Hani i Stipi, koji se drpaju po haustorima i najveće su im brige prištići na licu i guzici. Zavidjela je, a njene su zavisti ispirale kiše, zajedno s iluzijama, s optičkim varkama modernih zaposlenih majki koje stižu sve, zajedno s onih petnaest minuta mira i jutarnje tišine.

Mirna je bila moderna, obrazovana, osvještena žena. Radila je u poznatoj marketinškoj agenciji, baratala stranim jezicima, živjela bez muškarca, sama odgajala djecu, prezirala šoviniste. Pa ipak, uvijek je svoje govore na poslu započinjala onako kako ih žene često započinju, sa: 'možda će zvučati glupo', 'mislim, to je samo moje mišljenje', 'znam da vjerojatno nije vrijedno spomena', kao da još uvijek nije bila sigurna u sebe, kao da još uvijek nije uspjela uvjeriti sama sebe da vrijedi nešto (da vrijedi dosta),  svim knjigama i obrazovanju unatoč. Ni u snovima nije podizala glas. I u dubokoj nutrini same sebe još uvijek je hodala na prstima.

Nije bila zadovoljna poslom koji je radila. Bila je magistrica novinarstva, ne magistrica sranja. Uvijek se htjela baviti istraživačkim novinarstvom. Sada je većinu svoga vremena provodila istražujući kako i koliko se magle može prodati ljudima. Totalno suprotno od svega što je smatrala svojom misijom, svojom zadaćom, svojim pozivom. Na poslu je svakog dana zrak bio ispunjen riječima kao što su trending, startup, MacBook air, iPhone, hešteg, gluten. Svi su nosili one male spravice koje mjere dnevnu kilometražu i izgorene kalorije i svi su imali dizajnerske boce za vodu. Njen šef je hodao uokolo šepureći se kao nekakav paun (te je zime umislio da je moderna verzija Dona Drapera). Sve je to bilo na visokoj razini, osim njene plaće.

Kroz prozor je vidjela Arku kako ulazi u zgradu. Bila je zgodna ta žena, dosta zgodna za svoje godine. I miluju je muškarci svake noći. I ona njih. S druge strane, tko zna kakve je sve prljavštine u tom kurvanju, mikroba  i smrada... Sjetila se posljednjih poljubaca koje je podijelila s muškarcem. Bilo je to prije dvije godine, na nekom od uredskih tuluma. Smrdilo mu je iz usta po šumećim tabletama vitamina C, viskiju i komadićima tune iz konzerve, ali ona ga je ljubila kao da je svaki novi poljubac toplo pero koje od njenog trbuha radi najmekši jastuk, ljubila ga je kao da im ne ostaje više ni noći ni dana na ovome svijetu, samo ove sekunde i spojene usne. Sve dok nije povratio po njenom licu, vratu i prsima. Čak je malo špricnulo i na skupocjenu sliku na zidu (slika je bila u potpunosti bijela, sa dvije minijaturne crne točkice na dnu lijevog ruba, zvala se 'Prolaznost' ili 'Egzistencija' ili nešto slično pretenciozno i njen ju je šef platio više desetaka tisuća kuna, dok se za plaćanje prekovremenih čekalo bolje dane, znaš kako je, kriza, uvijek prvo režu marketing).

To je bilo prije dvije godine. Prije toga je bilo prije gotovo devet godina. Tada je ljubila muškarca s kojim je zatrudnjela. Nije ga nikad zvala Tinovim i Alenovim ocem, on nije zaslužio da ga se smatra ocem, a kamoli tatom. Otišao je čim je saznao da je trudna. Nikad joj se više nije javio i za njega je opet čula tek kada su klinci već bili u vrtiću. Njena prijateljica Sanja to je ljeto provela u Indiji i srela njega, Roberta, čovjeka s kojim je zatrudnjela. U velikoj zemlji kao što je Indija, na tom prostranom duhovnom igralištu bogataša sa Zapada, Sanja i on sreli su se u Ahmedabadu, ispred nekog ašrama. Nosio je neku krpu umjestu gaća i pričao o svom novom životu, o prošlosti koja ne postoji, o ljubavi koja teče iz tla u stablo, iz stabla u plodove, iz plodova u njega, iz njega u vodu, iz vode u nebo, iz neba u kišu, iz kiše u tlo. Pitala ga je za Mirnu, a on je rekao: 'Draga Sanja, sve što postoji je sada.'

Kako si lako neki ljudi oproste sve grijehe. Kako se lako poškropiti svetom vodicom. Kako je lako obgrliti se izlikama. Izlike su veliki, mekani, topli kaput koji navučeš čim malo zahladi, čim si malo izložen, ušuškaš se u njegovoj  toplini, obgrneš se, siguran od svijeta.

Njenih je petanest minuta lagano istjecalo. Pila je čaj gutajući teško, a uspomene su se kotrljale niz njeno grlo kao odroni stijena. Dugo je razmišljala o pobačaju. Odluci o zadržavanju djeteta (tada je mislila da se radi samo o jednom djetetu, a ne o blizancima) presudila je njena usamljenost. Htjela je nekoga u svom životu i odlučila je da će taj netko biti dijete. Njeno dijete. Priznala je to sestri koja joj je rekla da se dijete ne smije roditi iz tako sebičnih razloga. 'A zar postoje drugi razlozi za rađanje djece?', odgovorila joj je tada. Sve je to bilo sebično, smatrala je. Od straha zbog stigme i neprihvaćanja ako ne rodiš dijete (pa ga zato rodiš), 'nastavljanja loze', potrebe da se osjećaš potrebno, da netko ovisi o tebi, do kolica iz kojih vire crte tvoga lica. Sve je to bilo sebično, sve je to hranilo ego. Barem u početku.

Ljubav je općenito, vrlo često, u najvećem broju slučajeva, bila - sebična. S klincima se to počelo mijenjati,  bila je drugačija majka, rasla je kao osoba i po prvi puta je ljubav u njenim očima prešla granice nje same, podarila se drugima, nije vukla za rukav, nije tražila potvrdu (iako ju je rado primala). Željela je više vremena s njima, žudjela za poštenim godišnjim, za neopterećenim mislima.

Smijala se svom odrazu u žlici. Jučer joj je baka koja živi u zadnjem stanu na katu (stan koji uvijek miriše po juhi i dinstanom kupusu) rekla da ne brine, da je i ona isto udovica. Svi su starci (a možda i ne samo oni) pretpostavljali da je udovica zato što je sama s dvoje djece. Šta je žena s djecom, bez muškarca? Udovica.

Uvijek je bila gladna nakon čaja, ali nije htjela ništa pojesti. Tino i Alen ustat će svakog trenutka. U želducu joj je krulilo. Zamišljala je kroasan od čokolade, topao i sočan, u potpunosti ispunjen slatkom čokoladnom kremom. Godinama već nije takvo nešto pojela. Na poslu su svi živjeli 'zdravim' životom i izgledali kao da u svakom trenutku mogu odtrčati polumaraton. I Mirna je pazila na sve što jede, zbrajala kalorije, iščitavala sastojke, strahovala od ugljikohidrata, vječno miksala proteinske šejkove i kuhala vitaminske bombe. Zašto je sve to radila, s takvom predanošću, toliko opsesivno?

Nije to bilo zbog zdravlja. Zdravlje je bilo sporedna prednost takvog režima, zdravlje je bilo u drugom planu. Valjalo je izgledati fit, valjalo je biti mršava. Da zdravlje dolazi u debljoj varijanti, Mirna ne bi birala 'zdrav' život, baš kao ni njene kolege. Zdravlje je bila riječ koju su koristili kao kod za mršavost, dok su se istovremeno pretvarali kako im uopće nije stalo do toga da izgledaju mršavo, jer to bi bilo sramotno priznati i svi bi ih tješili kako takvo što zbilja nije potrebno. Pa valjda smo kao odrasli ljudi nadišli nametnute društvene standarde?

Nije zapravo znala zašto to i dalje radi. Racionalizirala je sve, posložila kockice u svojoj glavi, ali i dalje je nastavljala po starome, suludo kontrolirajući svaki komadić hrane koji je stavljala u usta. Često je osjećala kako je to jedina stvar u životu koju ima pod kontrolom i za to se grčevito držala. Jer tko zna, ako danas pojedeš kroasan, možda će se sve srušiti, zveket nezaustavljivih pločica domina, i pojest ćeš još jedan, a onda možda i čokoladu, i onda će se vratiti kilogram, pa dva, pa možda i pet, i onda si za nekoliko mjeseci opet bijedna i debela, i za tebe neće biti mjesta na poslu, ostat ćeš bez prihoda, oduzet će ti djecu. A sve je počelo s jednim kroasanom.

Ovako je barem bila mršava. Je li to voljela? I zašto je to voljela? Često je razmišljala o tome zašto. Sa sigurnošću je znala da je fine kroasane od čokolade oduvijek voljela zbog same sebe, istinski i potpuno, jer su joj pružali ugodu i plesali na njenom nepcu kao najslađa čarolija, instant sreća. Je li voljela biti mršava zbog same sebe? Na to pitanje nikada nije mogla odgovoriti nepokolebljivim i pouzdanim da.

Kako je završila ovdje? U ovom trenutku u vremenu i prostoru, u ovoj verziji sebe? Zar joj nije bilo dosta života za druge? Na što je uopće mogla odgovoriti nepokolebljivim da, gdje je mogla podariti da za sebe, iz srca, čitavim bićem? Što je čekala, koga je čekala, zašto je čekala? Sve što postoji je sada.

Sjetila se svog oca. Umro je prije više od godinu dana, ali još uvijek nije imala snage razmišljati o njegovim posljednjim trenutcima. Bio joj je najdraža osoba na svijetu. Sad se sjećala svega, prizvala uspomene koje je uporno pokušavala blokirati. Njen sustav za obranu je pao. Uvijek joj je pričao o selu u kojem je odrastao, u samom srcu Bukovice, selu u kojem su vukovi pjevali uspavanke, u kojem se satima hodalo do škole, snijeg je škripao pod nogama kao nigdje drugdje, zrak je bio čist i od njega su pluća letjela u visine, a ljudima su ruke bile hrapave i tople, baš kao njegove. Bila su tamo visoka stabla koja su usred zime bila tamnozelena i mali kršni puteljci po kojima su se verale koze. Mirna nikada nije posjetila to selo. Razmišljala je o odlasku u Bukovicu kad se otac razbolio i razmišljala opet kada je umro. Odlučila je da nikada neće otići tamo jer se bojala. Bojala se da će sve one priče i slike koje joj je podario otac morati ustupiti mjesto drugima. Nije htjela riskirati i izgubiti jedan od njegovih najljepših poklona. Sad je već plakala. Obrisala je lice kuhinjskom krpom i pribrala se.

Probudila je klince i rekla im kako danas neće ići u školu. Neće se zadovoljiti sa samo petnaest minuta života. Uzeti će bolovanje, odvesti Tina i Alena na prvi road trip, potražiti novi posao (neki novinarski, tko zna?) i kupiti kroasan od čokolade u Dafini. Možda čak i dva. Sve to sada, sve to danas.

Tagovi: ivana perić, književnost, kultura, priče iz života, rtice iz života

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM