Sa stavom

28.01.2015. 13:53:42 - Jelena Tešija

ŽENE NAKON AFŽ-A

Gradimo socijalizam, pomažemo radnoj ženi i uvjeravamo drugove da je to bitno

Priča o Antifašističkom frontu žena (AFŽ) priča je o polaganom gubitku organizacijske autonomije, koji je vodio raspuštanju organizacije 1953. godine. Nakon AFŽ-a ostala je praznina, jer su organizacije nasljednice bile tek produžena ruka vladajućih struktura, a onda se 70-ih i 80-ih u Jugoslaviji dogodio feminizam drugog vala. Ovakav historiografski narativ, koji sam prikazala i raspravila u prvom dijelu teksta o  jugoslavenskim socijalističkim ženskim organizacijama, ispušta iz vida organizacije koje su naslijedile AFŽ, zanemaruje ih kao relevantne subjekte istraživanja i ponovno rezultira oduzimanjem moći djelovanja tim ženama te brisanjem ženskih glasova iz povijesnih prikaza.

Pokušavajući odgovoriti na pitanje što su radile žene nakon raspada AFŽ-a i prije feminističkih grupa kasnih 70-ih, zavirila sam u arhiv Saveza ženskih društava Hrvatske (SŽDH), organizacije koja je u Narodnoj Republici Hrvatskoj naslijedila AFŽ(H) i bila aktivna pod tim imenom do 1961. godine. Zanimala me pozicija SŽDH-a, aktivnosti kojima se bavio, ciljevi koje si je postavio i na kraju, rasprave koje su vođene među vodstvom i članstvom o toj poziciji, aktivnostima i ciljevima. Izbjegavajući istovremeno totalitarnu paradigmu prema kojoj je emancipacija žena u socijalističkim državama nametnuta "odozgo" te primjenu "principa autonomije", koji je često korišten od strane feminističkih povjesničarki drugog vala prilikom analiza ženskih socijalističkih organizacija, došla sam do podataka koji pokazuju kako SŽDH svakako nije bio samo alat u rukama vodećeg Saveza komunista Hrvatske. Moje istraživanje, provedeno na materijalu s osnivačke skupštine 1957. godine te plenumima 1958. i 1960. godine*, pokazuje da su žene iz SŽDH itekako imale svoja mišljenja i stavove, promišljene strategije i ideje o tome kako unaprijediti položaj žena u kontekstu u kojem su živjele te da su intenzivno raspravljale o poziciji SŽDH u novonastaloj situaciji decentralizacije i samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji.

Pomoć radnoj porodici i radnoj ženi

Savez ženskih društava (SŽD) na federalnoj razini osnovan je na zadnjem kongresu AFŽ-a 1953. godine, ali je u Hrvatskoj osnivačka skupština održana tek u veljači 1957. godine, a jedan od razloga ove odgode bio je i nedostatak uputa i direktiva o tome kako organizirati saveze društava na republičkim i nižim nivoima, s obzirom na to da je ideja bila da se društva organiziraju prema potrebama i problemima određenih sredina. SŽD, kako mu i ime govori, bio je savez više različitih organizacija (za razliku od od AFŽ-a koji je isto postojao na nekoliko razina, ali je bio jedinstvena organizacija) i zajedno s novoosnovanim Komisijama za rad među ženama, koje su funkcionirale unutar Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN), trebao je nastaviti raditi na poboljšanju položaja žena u društvu. U rezoluciji o formiranju SŽD-a istaknuto je da se žene moraju organizirati drugačije nego u AFŽ-u kako bi se spriječilo shvaćanje da su problemi žena isključivo ženska odgovornost, a ne odgovornost cijelog socijalističkog društva te kako bi se spriječilo odvajanje žena iz zajedničke borbe za izgradnju socijalizma.

Na osnivačkoj skupštini SŽDH izabran je Glavni odbor te je odlučeno da će glavna zadaća tog odbora i cjelokupne organizacije biti pomoć radničkim obiteljima te rješavanje problema kućanskih poslova kako bi se pomoglo radnicama, što se ostvarivalo kroz organiziranje jaslica i vrtića, zagovaranje i poduzimanje koraka prema podruštvljavanju kućanskih poslova te kroz organiziranje domaćinskih tečajeva, što je bilo predmetom prijepora i unutar same organizacije. Možda naslov knjižice referata sa skupštine najbolje sažima cilj SŽDH: "Pomoći radnoj porodici i radnoj ženi – naš osnovni zadatak". Na plenumima koji su uslijedili istaknute su slične zadaće i ciljevi, s naglaskom na ulogu komune u rješavanju ženskih problema te smišljanju načina kako ženama omogućiti veći ulazak u proizvodne i društvene aktivnosti u sklopu drugog petogodišnjeg plana.

Trebamo li postojati i kako se organizirati?

Dvije su teme najčešće raspravljane na sastancima SŽDH: zašto je uopće bitno imati žensku organizaciju te kako okarakterizirati ciljeve i rad organizacije. O prvom problemu najviše se raspravljalo na osnivačkoj skupštini kad je predsjednica Glavnog odbora Soka Krajačić objasnila kako je AFŽ, unatoč svim uspjesima, morao biti raspušten, jer je organizacija postala "preuska" i nije se mogla nositi sa svim aktivnostima koje su bile potrebne da bi se riješili brojni problemi žena u društvu. Ipak, iako vodstvo SŽDH nije odobravalo AFŽ-ov model organiziranja u novim okolnostima, nastavljale su s aktivnostima koje je AFŽ provodio te su nekako morale braniti svoju poziciju još uvijek donekle odvojene ženske organizacije.

Anka Berus, članica Glavnog odbora, zaključila je na osnivačkoj skupštini da se kroz ženska društva problemi ipak rješavaju puno brže i jednostavnije nego kroz druge organizacije, a Krajačić je rekla kako u praksi često ni ne postoje druge organizacije koje bi se bavile problemima s kojima se žene suočavaju u društvu. Pitanje odvojene ženske organizacije problematika je za sebe unutar socijalističke misli i prakse, a u ovom kontekstu potreba za opravdavanjem proizlazila je iz podržavanja ideje da ne postoje isključivo ženski problemi, tj. da su ti problemi zapravo problemi čitavog društva i da čitavo društvo treba pomoći radnim ženama da ih rješavaju na svakodnevnoj razini. Zbog toga su žene iz SŽDH neprestano pozivale sve društvene faktore da se uključe, a istovremeno su inzistirale na sačuvanju vlastite pozicije, s obzirom na to da su dobro znale kakvo je stanje na terenu i da je te faktore vrlo često teško potaknuti da se pozabave položajem žena.

Ono što je jedan dio vodstva SŽDH-a zagovarao kao poželjnu strategiju jest dvostruko organiziranje žena, tj. istovremeno organiziranje unutar odvojene ženske organizacije i unutar standardnih struktura SSRN-a. Raspravljajući o opravdanosti straha da će odvojeno organiziranje žena odmaknuti žene od sudjelovanja u političkom životu SSRN-a, predsjednica središnjeg odbora SŽD-a Jugoslavije Bosa Cvetić zaključila je da se scenarij isključivanja žena nije dogodio. Naprotiv, tvrdila je, upravo je sudjelovanje u aktivnostima SŽD-a privuklo više žena da se uključe u politički i društveni život zajednice i to je smatrala velikim uspjehom SŽD-a i opravdanjem njegova daljnjeg postojanja.

Je li naš rad političkog karaktera i što to uopće znači?

Problem organiziranja bio je direktno povezan s inzistiranjem žena iz SŽDH da svoj rad okarakteriziraju kao "politički", iako je u podjeli rada između SŽDH i komisija pri SSRN-u ta domena trebala pripasti komisijama. SŽDH se našao u nezgodnoj poziciji, gdje s jedne strane na službenim sastancima neprestano ističe kako se politički rad sa ženama mora odvijati u SSRN-u, gdje se događa cjelokupna politička aktivnost, a istovremeno još jače naglašava kako sve što i same žene iz SŽDH čine ima svrhu uključivanja žena u politički život. Na skupštini i plenumima sama je narav "političkog rada" i njena promjena bila dovedena u pitanje. Bosa Cvetić tako na osnivačkoj skupštini ističe kako se može činiti da rad SŽD-a nije političan kao što je to bio rad AFŽ-a, ali kako "u našim uslovima ne znači da, ako jedna organizacija nema politički program, da je ona apolitička", zato što u cjelokupnom radu SŽD-a "nigdje se nismo mogli susresti s nekom djelatnošću koja ne bi bila u skladu s općom borbom za izgradnju socijalizma".

Kao što sam već rekla, jedna od prijepornih točaka unutar (ali i u povijesnoj evaluaciji) SŽDH vezana je uz tečajeve domaćinstva koje je provodio. Sama Soka Krajačić, u to doba predsjednica Glavnog odbora SŽDH, rekla je da se ti tečajevi mogu smatrati jednim od razloga nazadovanja u razumijevanju ženske uloge u društvu – kao majke i domaćice. Rekla je kako se zbog tih tečajeva čini "kao da je naš jedini cilj, samo učiti žene kako će kuhati, lijepo i praktično uređivati stan i brinuti o djeci", ali ona je inzistirala da SŽDH i ove aktivnosti provodi "da bi žena mogla više učestvovati u društvenom i političkom životu".

Najgore je što drugove moramo uvjeravati da govorimo o stvarnim problemima

Osim rasprava o organizaciji i njenom karakteru, na sastancima SŽDH stalno se raspravljalo o problemima s kojima se drugarice susreću na terenu. Zanimalo me što se može zaključiti iz ovih problema i reakcija žena iz SŽDH na njih o društvu u kojem su živjele i o vrsti aktivizma koja je bila moguća u to vrijeme. Jednako kao u pitanju organizacije i ciljeva, opet se "političko" pojavljuje kao glavni problem SŽDH žena u provođenju svakodnevnih aktivnosti. Iz nekoliko je eseja s osnivačke skupštine 1957. godine evidentno da drugovi iz SSRN-ovih Komisija za red među ženama nisu radili svoj posao, tj. da su vrlo često zanemarivali svoje zadatke u podizanju političke osviještenosti žena i osiguravanju političke edukacije za žene. Vodstvo SŽDH-a vrlo je otvoreno kritiziralo SSRN zbog takvog ponašanja, a Krajačić je izostajanje političkog rada sa ženama smatrala najbitnijim razlogom patrijarhalnog shvaćanja uloge žene u jugoslavenskom društvu.

Možda je najilustrativniji primjer dala članica SŽDH iz Istre, koja je na plenumu 1958. godine ispričala koju bitku žene vode s drugovima iz sindikata i odbora SSRN-a. Nevia Zakinja požalila se kako često drugovi iz lokalnih odbora i sindikalnih vijeća odbijaju zahtjeve SŽD-a pod izlikom da odbori nemaju novca, ali je isto tako naglasila kako se žene odlučno bore za ono što žele. Istaknula je primjer jaslica u Istri i rekla da su drugovi htjeli zatvoriti jaslice zbog nedostatka novca, ali su ih žene iz SŽD-a posjetile i rekle kako neće dopustiti da se to dogodi. Iako su uspjele spriječiti zatvaranje jaslica, komunikacija s drugovima nastavljala je zakazivati, a žene su većinu vremena morale tjerati drugove da ih uopće shvate ozbiljno. "Mislim da je najveća teškoća u tome da mi moramo dolaziti tamo i uvjeravati ih da su to problemi", zaključila je Zakinja.

Analizirajući arhivske dokumente pokušala sam shvatiti kako su žene iz SŽDH vidjele sebe i svoju poziciju u novom jugoslavenskom sustavu samoupravnog socijalizma, koje termine su koristile u opisivanju svog rada te na koje su se načine borile s patrijarhalnim društvom u kojem su živjele. Žene su se, dakle, nakon AFŽ-a nastavljale boriti protiv patrijarhalnog društva, pokušavale osmisliti najučinkovitiji način prevladavanja patrijarhalnih shvaćanja drugova s kojima su surađivale te su svoje aktivnosti, u kontekstu u kojem su djelovale, nastojale ostvariti u suradnji i unutar tijela samoupravnog socijalizma. Bilo im je bitno istaknuti da se bore za unapređenje položaja žena u društvenoj i političkoj sferi te zadržati svoj status donekle odvojene organizacije, a istovremeno uključiti i čitavo društvo u rješavanje problema s kojima su se žene suočavale. Uza sve to, nisu se ustručavale otvoreno i javno kritizirati SSRN te se može zaključiti da nikako nisu bile samo oruđe u rukama Partije te da su imale dobro promišljenu strategiju ostvarivanja boljeg položaja žena u društvu.

 

*Analiza arhivskog materijala SŽDH dio je mog diplomskog rada napisanog na rodnim studijima na Central European Universityju: Tešija, Jelena. 2014. The End of the AFŽ – The End of Meaningful Women's Activism? Rethinking the History of Women's Organizations in Croatia, 1953 – 1961.

Izvori:

HR-HAD-KDAŽH-1234-2, 2.2. Skupštine, 2.2.1. Osnivačka skupština SŽD Hrvatske, 1956-1957, GO SŽDH, Veljača 27, 1957. Pomoć radnoj porodici i radnoj ženi – naš osnovni zadatak. 1957.

HR-HDA-KDAŽH 1234-2, 2.4. Plenumi, 2.4.4. Plenum SŽDH 1958, GO SŽDH, Siječanj 27-28, 1958.

HR-HDA-KDAŽH 1234-2, 2.4. Plenumi, 2.4.5. Plenum SŽDH 1960., GO SŽDH, Prosinac 6-7, 1960. Što petogodišnji plan donosi porodici i kakve perspektive otvara ženama. 1960.

 

Tagovi: afž, antifašističja fronta žena, antifašistkinje, emancipacija, feminizam u jugoslaviji, heroine, jugoslavija, povijest, ženska povijest

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM