Sa stavom

06.12.2014. 01:07:42 - Jelena Tešija

Drugarice, nastavljamo s radom...

Više konja nego žena* ili kako je AFŽ vraćen iz zaborava i što s ostalima

"Drugarice, nastavljamo s radom. Vjerojatno ste čitali u štampi, da se ove godine slavi petnaestogodišnjica osnivanja Antifašističkog fronta žena. Točno je petnaest godina od dana kad je održana prva konferencija u Bosanskom Petrovcu i to 6. i 7. decembra 1942. godine. To nije bio datum osnivanja AFŽ-a, nego je održan sastanak nakon što su se odbori AFŽ-a već formirali, kad je već hiljadu žena bilo uključeno u Antifašistički front žena i kad su se delegati žene iz organizacije po čitavoj Jugoslaviji sastale u Bosanskom Petrovcu da sve svoje snage usmjere na nastavak narodno-oslobodilačke borbe. Ove godine slavimo petnaestogodišnjicu tog velikog i značajnog datuma."

Ovo je ulomak iz stenografskog zapisnika s Plenuma Saveza ženskih društava Hrvatske (SŽDH), organizacije nasljednice AFŽ-a u Hrvatskoj, održanog 1958. godine. O važnosti AFŽ-a za žene u Jugoslaviji tada je drugaricama govorila predsjednica Glavnog odbora SŽDH-a Marija Šoljan i žene su se, 15 godina nakon službenog osnivanja AFŽ-a, s ponosom sjećale svoje prošlosti i uloge u borbi protiv fašizma.

Međutim, sjećanje na AFŽ i sva njegova postignuća do moje je generacije izbrisano. Ne pamtim da se AFŽ-u u školskim udžbenicima 90-ih i 2000-ih posvećivala ikakva pažnja, osim pukog spominjanja postojanja organizacije. Ipak, unatoč brisanju iz javnog diskursa i sjećanja, u tom je trenutku povijest AFŽ-a već neko vrijeme bila preokupacija feminističkih povjesničarki, a interes za AFŽ i dalje je jak pa se o organizaciji može pronaći zanimljiva i prilično opsežna znanstvena literatura. Uz to se u posljednjih nekoliko godina, u nastojanju vraćanja ženske borbe iz zaborava, na portalima, blogovima i u novinama počinje govoriti o AFŽ-u tako da se jednostavnim guglanjem može naići na dosta članaka koji se bave povijesnim prikazom i značajem organizacije. Da ne ponavljam ono što je već rečeno i obrađeno, ovdje ću, povodom 72. obljetnice sastanka u Bosanskom Petrovcu, predstaviti pregled povijesnih istraživanja o organizaciji i raspraviti kako su povjesničarke pisale o AFŽ-u, njegovoj važnosti, aktivnostima i promjenama u organizacijskoj strukturi, te najzanimljivije, kako su interpretirale kompleksno pitanje raspuštanja organizacije 1953. godine. Ispostavilo se pregledom literature** da je historiografija o AFŽ-u - zbog sadržaja, pristupa i konteksta u kojem je nastala - zanimljiva koliko i sama povijest organizacije.

Feministička povjesničarka Lydia Sklevicky, čija posthumno objavljena doktorska disertacija Konji, žene, ratovi i dalje predstavlja najtemeljitiju studiju o AFŽ-u, započela je svoju potragu za izgubljenom poviješću jugoslavenskih žena u doba pojave feminističkog pokreta drugog vala u Jugoslaviji 70-ih i 80-ih godina. Feministkinje su se tada organizirale izvan masovnih socijalističkih organizacija, osnivale su autonomne feminističke grupe i bile kritične prema socijalističkom uređenju, socijalističkom patrijarhatu i službenoj ženskoj socijalističkoj organizaciji Konferenciji za društvenu aktivnost žena. Sklevicky je iz jednog drugog istraživanja saznala da u jugoslavenskim udžbenicima iz povijesti od petog do osmog razreda osnovne škole žene jednostavno ne postoje – konji se u tim udžbenicima spominju više od žena. Postavljajući pitanje kako je moguće da se čitava povijest ženske borbe jednostavno izbrisala iz službene povijesti, Sklevicky je započela svoje istraživanje o AFŽ-u, a njen je pristup slijedilo nekoliko drugih povjesničarki.

U generalnoj evaluaciji AFŽ-a, koji je postojao od 1942. godine do 1953. godine, Sklevicky i druge feministkinje i povjesničarke (Neda Božinović, Sabina Ramet, Gordana Stojaković) slažu se da je organizacija u prvim godinama svog postojanja imala pozitivan utjecaj na društveni i politički život žena u Jugoslaviji. Sklevicky tvrdi da je AFŽ bio jedina organizacija nakon Drugog svjetskog rata koja bi se mogla smatrati nasljednicom stogodišnjih napora žena da postanu dio javne sfere i postignu ravnopravnost u svim aspektima društvenog života. Iako negativno ocjenjuje postupan gubitak organizacijske autonomije AFŽ-a, Sklevicky ističe da je AFŽ (a kroz AFŽ i same žene) odigrao bitnu ulogu u pozitivnim promjenama u životima žena, kao što je povećanje pismenosti, ulazak u svijet rada, bolja zdravstvena zaštita i podruštvljavanje odgoja djece kroz otvaranje vrtića i jaslica. Božinović, vrlo slično, ističe kako su se žene aktivno borile za sva prava koja su dobile u socijalističkoj Jugoslaviji i da je upravo AFŽ bio organizacija kroz koju su one artikulirale svoje potrebe i zahtjeve. Osim što je AFŽ pomagao partizanima u ratu, Božinović dalje kaže da se otpočetka borio protiv opresije žena te da se nakon završetka rata nastavio boriti protiv patrijarhalnih običaja u Jugoslaviji. Stojaković, koja piše dva desetljeća kasnije, ali pristupa AFŽ-u slično, tvrdi da su žene kroz AFŽ imale priliku izraziti se i rapravljati o različitim pitanjima te da su kroz AFŽ-ove časopise mišljenja i ideje o rješenjima problema žena bile dostupne velikom broju žena diljem Jugoslavije. (2012: 38).

Međutim, nakon nekoliko promjena u strukturi, ciljevima i djelovanjima, AFŽ je raspušten 1953. godine na svom četvrtom i zadnjem kongresu (iako na ranije održanom Kongresu Socijalističkog saveza radnog naroda - SSRN nije bilo predviđeno raspuštanje, već samo reorganizacija AFŽ-a) te je osnovan Savez ženskih društava, koji je bio integriran u SSRN. Rezolucija of formiranju SŽD-a naglašava da bi postojanje jedinstvene organizacije poput AFŽ-a "suviše izdvajalo žene iz zajedničkih napora u rešavanju društvenih problema, podržavalo pogrešno mišljenje o tome da je pitanje položaja žene nekakvo odvojeno žensko pitanje, a ne pitanje naše društvene zajednice, pitanje svih boraca za socijalizam" (citirano u Božinović, 1996: 169).

Sveukupni historiografski narativ o AFŽ-u jest narativ o postupnom gubitku organizacijske autonomije, koji je rezultirao krajem bilo kakvog značajnog ženskog aktivizma u Jugoslaviji, sve do pojave feminističkog vala 70-ih godina. Sklevicky, koja je podijelila postojanje AFŽ-a u nekoliko modela i faza, u svakoj novoj fazi detektira sve veći gubitak autonomije, sve dok naposljetku AFŽ nije postao organizacija koja je samo poslušno ispunjavala naredbe Komunističke partije Jugoslavije. Zapravo, Sklevicky smatra da je AFŽ imao šansu osigurati institucionalni prostor za borbu protiv diskriminacije žena i patrijarhalnog društva, ali samo da je bio nastavio inzistirati na statusu neovisne masovne političke organizacije. Druge su povjesničarke slijedile njen pristup, tako da Barbara Jancar-Webster, u svojoj knjizi o ženama i revoluciji u Jugoslaviji, ističe kako je AFŽ postupno gubio autonomiju te da su njegovim ukinućem 1953. godine žene izgubile organizacijski temelj iz kojeg su mogle razviti žensku poziciju i artikulirati svoje zahtjeve prema vladajućima i društvu. Neda Božinović tvrdi da je raspuštanje AFŽ-a bilo pozdravljeno od strane patrijarhalnog društva te naglašava da je glavni problem tog raspuštanja bila podjela obveza i dužnosti prema pitanju prosvjećivanja žena. Naime, ukidanjem AFŽ-a i osnivanjem Saveza ženskih društava, ideja je bila da se SŽD prestane baviti "političkim radom" te da se ta dužnost prepusti SSRN-u, koji je, prema Božinović, sam bio rasadište patrijarhalnih ideja u društvu.

U posljednjih nekoliko godina, u sklopu šireg konteksta ponovnog promišljanja odnosa socijalizma i feminizma, pojavio se nov pristup ženskom aktivizmu u doba hladnog rata, pri čemu se propituje ideja da aktivizam žena tada nije postojao. Pristup povjesničarke Chiare Bonfiglioli, naprimjer, zahtijeva preispitivanje narativa o AFŽ-u i ideje da je raspuštanje AFŽ-a predstavljalo kraj smislene borbe za položaj žena u društvu unutar ženskih organizacija u Jugoslaviji. Umjesto fokusiranosti na "princip autonomije" ahistorijski primijenjen od strane feministkinja drugog vala, koji je donekle i pridonio brisanju aktivizma žena tijekom hladnog rata iz povijesti, Bonfiglioli predlaže potragu za različitim oblicima moći djelovanja žena (agency) unutar političkog, ekonomskog i društvenog konteksta tog vremena. Ona raspravlja što pojam autonomije uistinu znači i je li primjenjiv na situaciju ženskih organizacija u Jugoslaviji, kritizira narativ prema kojem je AFŽ raspušten samo zbog obnove patrijarhalnog shvaćanja, lojalnosti vodstva AFŽ-a Komunističkoj partiji ili straha od feminizma, što su neke od teorija o ukidanju AFŽ-a, te poziva na bolje razumijevanje društvenih i političkih okolnosti, koje su dovele do raspuštanja organizacije, npr. decentralizacije države i uvođenja samoupravnog socijalizma. Prihvaćanjem ovog pristupa postaje moguće kontekstualizirati djelovanje žena, a povjesničarkama se otvara prostor za istraživanje aktivnosti organizacija koje su naslijedile AFŽ – Saveza ženskih društava i Konferencije za društvenu aktivnost žena – koje su još skoro u potpunosti neistražene, te procijeniti aktivnosti i ciljeve tih organizacija na puno nijansiraniji i kompleksniji način.

Naime, Sklevicky se 70-ih zapitala gdje su žene u jugoslavenskoj povijesti te je uspjela vratiti AFŽ iz zaborava, ali organizacija koje su naslijedile AFŽ i dalje nema u historiografiji. U povijesnim prikazima ženskog pokreta govori se o ženama prije Drugog svjetskog rata, zatim o AFŽ-u i naposljetku o feminizmu 70-ih i 80-ih godina. Što se događalo sa ženskim socijalističkim organizacijama od 50-ih do 70-ih godina? Čime su se žene u tim organizacijama bavile, što su smatrale važnima, kako su vidjele i pregovarale svoju poziciju u društvu, koji su im bili ciljevi i s kojim su se problemima suočavale? Ako kažemo da su ukidanjem AFŽ-a nestali gotovo svi pravi i smisleni napori u detektiranju, artikuliranju i rješavanju problema žena u jugoslavenskom društvu, s jedne strane lišavamo čitavu jednu generaciju žena moći djelovanja, a s druge strane radimo to bez da se itko ozbiljno pozabavio arhivskom građom i potražio što su žene radile poslije AFŽ-a i prije feminističkih ženskih grupa 70-ih.

Istraživanje arhiva Saveza ženskih društava Hrvatske, organizacije nasljednice AFŽ-a koja je postojala od 1953. do 1961. godine, prikazat ću u drugom nastavku ove priče o ženskim socijalističkim organizacijama te pokušati odgovoriti na neka od gore postavljenih pitanja slijedeći riječi Lydie Sklevicky, koja je rekla kako je "teško predvidjeti hoće li potreba za ovom vrstom povijesti, koja je sposobna integrirati mnoge dimenzije i glasove, među njima i žensku perspektivu, biti zadovoljena u bliskoj budućnosti. Ali, vrijedi pokušati, s obzirom na to da žene u jugoslavenskom društvu čine malo više od polovice populacije te da ih je brojčano uvijek bilo značajno više nego konja" (1989b: 73).

 

*Naslov je prijevod dijela naslova članka: Sklevicky, Lydia. 1989b. "More Horses than Women: On the Difficulties of Founding Women's History in Yugoslavia", Gender & History 1(1): 68–73.

**Pregled literature o AFŽ-u dio je mog diplomskog rada napisanog na rodnim studijima na Central European Universityju: Tešija, Jelena. 2014. The End of the AFŽ – The End of Meaningful Women's Activism? Rethinking the History of Women's Organizations in Croatia, 1953 – 1961.

Literatura:

Bonfiglioli, Chiara. 2012. "Revolutionary Networks: Women's Political and Social Activism inCold War Italy and Yugoslavia (1945–1957)". (PhD diss., University of Utrecht, 2012).

Bonfiglioli, Chiara. 2014. "Women's Political and Social Activism in the Early Cold War Era: The Case of Yugoslavia", Aspasia 8, 1–25.

Božinović, Neda. 1994. "Key Points in the History of the Women's Movement in Former Yugoslavia" in Marina Blagojevic, Dasa Duhacek and Jasmina Lukic, eds. (1995) The East European Feminist Conference: What Can We Do for Ourselves?. pp. 13-18. Belgrade: Center for Women's Studies, Research and Communication.

Božinović, Neda. 1996. Žensko pitanje u Srbiji: u XIX i XX veku [The women's question in Serbia in the 19th and 20th century], Beograd: Devedesetčetvrta.

Jancar-Webster, Barbara. 1990. Women & Revolution in Yugoslavia 1941-1945. Denver, Colorado: Arden Press, Inc.

Sklevicky, Lydia. 1989a. "Emancipated Integration or Integrated Emancipation: The Case of Post-revolutionary Yugoslavia" in Arina Angerman et al., ed. Current Issues in Women's History. pp. 93-108. London and New York: Routledge.

Sklevicky, Lydia. 1989b. "More Horses than Women: On the Difficulties of Founding Women's History in Yugoslavia", Gender & History 1(1): 68–73.

Sklevicky, Lydia. 1996. Konji, Žene, Ratovi [Horses, Women, Wars], compil. D. Rihtman Auguštin. Zagreb: Ženska Infoteka. 

Stojaković, Gordana. 2012. "Antifašistički Front Žena Jugoslavije (AFŽ) 1946–1953: pogled kroz AFŽ štampu" [The Antifascist Women's Front of Yugoslavia, 1946–1953: A view through the AFŽ press], in Lidija Vasilijević, ed.  Rod i Levica [Gender and the Left], pp. 13–39. Belgrade: ŽINDOK.

 

 

Tagovi: afž, antifašistkinje, drugi svjetski rat, emancipacija, feminizam, heroine, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

Stanislav ŠOLC:
Moja majka, Slavica Šolc bila je prisutna na tom skupu u B.Petrovcu kao predstavnica već tada organiziranog AFŽ-a u Bihaću.
06.12.2014. 18:12

Stup srama

Iz drugih medija

AEM