Sa stavom

30.11.2014. 20:52:55 - Ana Brakus

Priča iz Hrvatske

1.12.2013. - 1.12.2014.

Ivana i Hrvoje Horvat ustali su se  1.12. 2013.  ranom zorom. Oni, s njegovom majkom, žive u Splitu, u stanu njegova pokojnog oca. Stan i nije nešto pretjerano velik, ali je njihov. I to je nešto, danas se s tim može pohvaliti malo mladih obitelji. Ono s čim se može požaliti veliki broj (pogotovo) mladih ljudi dio je i njihove priče – Hrvoje naime ne prima plaću. Radi on, samo ne prima plaću. Već neko dulje vrijeme. Ivana, pak, ne radi uopće. Udana, s jednim djetetom i sad opet trudna. Nije ona dobila otkaz, samo joj nije produžen ugovor. Nije to otkaz, izabrerite iz hrpine malih i velikih, uspješnih i ne tako uspješnih poduzetnika u Hrvatskoj i pitajte ih pa ćete vidjeti da to nije otkaz.

U svakom slučaju, Ivana i Hrvoje ustali su se ranom zorom, danas je poseban dan. Nije nikome rođendan, nije Dan državnosti, Božić je blizu, ali to nije danas – danas se brani tradicionalna hrvatska obitelj.  Popili su kavu, a mali čašu mlijeka. Baba ga je nagovarala da umoči kruh u mlijeko 'jer je zdravo i oni su to tako' sve dok se nije rasplakao od muke 'jer on to ne voli'.  Ivana se čudila čemu svako jutro ista priča, a Hrvoje je malom rekao da prestane plakati 'jer je već velik i muški ne plaču'. Nešto pospremanja i pripreme što za ručak, što za utakmicu – ipak je Dinamo – Hajduk danas, u 'onoj dobroj robi'  krećemo.

Na izlazu iz zgrade Hrvoje pročita prvi dio grafita 'Ili jesi', a mali nastavi 'ili nisi'. Vidiš, mali – kaže Hrvoje, zna Torcida Sućidar, tako ti je i danas ili si pravi ili nisi. Derbi referendum.

Na misi je bilo dobro, ne baš pretjerano ugodno kad daš tako malo milodara, ali što je tu je i bolje je išta nego ništa. Osim toga, barem je bilo ugodno kad se don zahvalio onima koji su pomogli 'da evo danas imamo referendum', a baš je u tom trenutku baba uprla prstom u njih dvoje za slučaj da mali nije skužio da se i na njih misli. I Ivana i Hrvoje, pomagali su sakupljati potpise prije šest mjeseci, ovo je i njihova stvar.

Gledajte, da se razumijemo, nisu oni homofobi. Štoviše, jedno vrijeme je Ivana išla frizerki za čijeg se sina dugo pričalo da je peder.  On je u međuvremenu našao curu, ma više njih, ali ona je išla i kad nije. Hrvoje, pak, nema ništa protiv njih. Ne bi on njih ni tukao, a ne bi ih bio ni vrijeđao da se nisu odlučili paradirat, oni njega, zapravo uopće ne zanimaju. Vodi se on često onom Titovom, a pogotovo od kad je postala Sanaderova, 'tuđe nećemo, svoje ne damo', a vi meni recite od kud im djeca ako neće posvajati ovu našu. Uglavnom, neka njih tamo gdje su i gdje ih on ne gleda.

Na izlasku iz crkve skupili su letak čisto, eto, za uspomenu. Probajte razumjeti, ona ne radi, on radi, nema plaće, babi je mirovina nikakva, a mali bi na trening, a za tenisice se nema. I nije samo njima tako, svugdje je tako. Prijateljima je tako, široj obitelji je tako, da je kriza znaju već i ptice na grani, svemu ovom su ih učili cijeli život i osjećaju se važno i kao da pripadaju. A to je važno, baš kao i uspomene. Patrijarhat je sveprisutan, retradicionalizacija snažna, Crkva je puna para, Hrast bi bio parlamentarna stranka, Hadeze glasan, nezaposlenost stvarna, a socijaldemokrati to nisu. Skupi se toga, a othrvati se nije lako.

Ušli su u školu. Mali je dobio informaciju da će tu dogodine ići i on. Ne na glasanje, već u školu i to svaki dan. Nije baš bio oduševljen.

Tri zaokružena ZA poslije, jedan ručak i 4 derbi gola kasnije, Ivana i Hrvoje čekaju rezultate.

I BAM, kad već nije pobijedio Hajduk, danas su pobijedili oni. Danas nisu bili sami, danas ih je bilo preko 900 tisuća, točnije, devetstočetrdeset i šest tisuća branitelja tradicionalne hrvatske obitelji. Ustavnih odrednika braka kao zajednice jednog muškarca i jedne žene.

Prošlo je. Ima nade.

Malo više od pola godine kasnije, totalna nevjerica. Pederi se žene. K tome u svim novinama stalno pišu gej brak. Je l' ovo neka zajebancija? Ustavni sud je bio ozbiljan s onim priopćenjem da rezultati referenduma ne smiju utjecati na daljni razvoj prava ili tako nešto? I što sad? Ma dobro, već će Željka nešto smislit. Aha. Mi smo glasali za sadržaj, a ne za formu. Činilo se kao nešto, a kad ono, opet prevareni.  Ma nije ova država u krizi, ova država je u kurcu, kaže Hrvoje. Od ljutnje (ne homofobije) ni on ni Ivana nisu uspjeli primijetiti da je istog dana izglasan i novi Zakon o radu. Netko je nešto brljavio o agencijskom radu, trudnicama i noćnim smjenama, nešto hoće – neće biti ugovora na neodređeno. Osim toga, to je sigurno slučajno ostavljeno za izglasavanje na isti dan.

Nedjelja, godinu dana kasnije. Pederi i lezbe se, evo žene, već mjesecima. A njima – njima sve isto, ona i dalje ne radi, on dobije tu i tamo koju plaću, mali je u školi s kopiranim knjigama, a sad je tu i mala.

Ivana u jednom trenutku donese letak od lani i pita Hrvoja zna li što je sutra.  Znam - kaže Hrvoje, sutra ću se odlučit oću kupit benzin ili pelene. 

Tagovi: hrvatska, lgbt prava, ljudska prava, referendum, referendum o braku, zagreb, zakon o životnom partnerstvu

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (11)

Stari komentari

:
Svaka čast! Sve si rekla, sve!
30.11.2014. 21:30
Narod:
Svoje smo rekli, zašto to ne poštujete!?
30.11.2014. 22:20
Ivan:
@Narod, i jel nam šta bolje?
30.11.2014. 22:30
kike:
Ivan, svake godine su gay parade. I jel nam šta bolje?
30.11.2014. 22:39
ups:
barem je nekima bolje od kad ima parada. da nema toga, sve bi bilo isto, osim sto bi nekima bilo jos i gore.
30.11.2014. 22:44
Ivan:
Tom dijelu populacije jest, s tim da zbog dobivanja svojih prava nikom drugom nisu naštetili. Ja sam hetero, sa svojom heteo obitelji mučim se iz mjeseca u mjesec preživjeti i poplaćati račune, i ovaj sramotni referendum nije nam ništa pomogao. A tako su im puna usta bila zaštite tradicionalne hrvatske obitelji... Kao ono, ĆORAK!
30.11.2014. 22:46
Ivan:
Ispravak zadnje rečenice: Kad ono, ĆORAK!
30.11.2014. 22:55
00mrn:
@kike

da si peder sad i 2002 kad je bila prva *povorka [paradira vojska] znala bi koliko je hrvatska bolje mjesto za LGBT populaciju
30.11.2014. 23:35
sanja:
Ni jedan referendum nije sramotan, to je izravno odlučivanje volje građana.
Trebalo bi više referenduma.
Primjerice rušenje sramotnog zakona ( tu se već može reći sramotni ), o ovrhama, koji je građane ove države doveo do očaja, a omogućio odvjetnicima i bilježnicima da se jednim potpisom bogate na račun tristo i nešto tisuća ljudi.
300 000 x 3 člana (minimalno obitelj )= 900.000 tisuća ljudi u banani
Koliko ima ova država stanovnika? Ovo je prioritet.
01.12.2014. 08:28
Narod:
Ivane, bolje živim nego ministar
01.12.2014. 10:12
dvadva:
tekst je prepun klišeja i sterotipa, a napisan je baš protiv klišeiziranja i obezvrjeđivanja.
nije mi jasno zašto je sramotn oda se ljude izjasne o nekom pitanju pa iako nije u skladu sa vašim. to i je smisao tzv. demokracije i referenduma
no hard feeling
meni ova priča dotičnu obitelj prikazuje kao jadnu, zadrtu i manje vrijednu, ali čitajući između redaka ne zbog loših životnih uvijeta, nego sam ozato što su bili ZA na referendumu
03.12.2014. 21:32

Stup srama

Iz drugih medija

AEM