Sa stavom

Fokus na reakcije žrtve neće riješiti problem

Prestanite kontrolirati ženske reakcije na ulično uznemiravanje

Prestanite kontrolirati ženske reakcije na ulično uznemiravanje

“Nitko te ne prisiljava da živiš u New Yorku.”

Vjerovali ili ne, ovo je bio odgovor muškog komentatora na pitanje o uličnom uznemiravanju, koje je bilo popraćeno viralnom snimkom žene koja je bila uznemirena više od sto puta u jednom danu, samo dok je hodala ulicom. Iako taj odgovor možda zvuči smiješno izvađen iz konteksta,  takva reakcija nije neobična. Već spomenuti video je potaknuo mnoge važne razgovore, ali kako to inače bude kad je tema ulično uznemiravanje, depresivno veliki broj komentara je bio “to je samo kompliment” ili “sama je to tražila”.

Jedan od voditelja američkog Fox programa smatra da “u uličnom uznemiravanju nema ništa uvredljivo”, dodajući da su u pitanju komplimenti (i to u isto vrijeme kad je njegova su-voditeljica pričala o svom iskustvu, kad joj je na ulici dobačeno ‘kvragu, mala, stvarno si komad žene’).

Neki idu korak dalje, i tvrde da je sam feminizam kriv što se pitanje uličnog uznemiravanja žena nije riješilo.

Mnogi muški odazivi, koji uključuju i “ja bih volio da žene na ulici glasno komentiraju moje tijelo”, zapravo pokazuju fundamentalan nedostatak razumijevanja samog iskustva uznemiravanja, njegove količine i prijeteće agresije. Ali od svih komentara, najviše frustriraju oni koji se fokusiraju na kritiziranje reakcija žena. Steve Santagati, koji je dao “savjet” da se žene isele iz grada ako im smeta uznemiravanje, također je podijelio još jedan komad mudrosti ženama: “Ako ti se to ne sviđa kao ženi, okreni se, reci im da zašute, zauzmi se za sebe. Ponašaj se kao snažna žena u 2014. godini”.

Na to je komičarka Amanda Seales, koja se pojavila u istom segmentu CNN-a, promtno reagirala i rekla da takav savjet ne može nikako pomoći jer živimo u svijetu gdje ulično uznemiravanje eskalira u još agresivnije nasilje, čak i u fatalne napade, kada se žena pokušava oduprijeti. Poprilično je očito da se trebamo fokusirati na izvor problema, a ne na reakcije žena, reakcije koje uopće ne bi trebale biti upitne. Ipak, inzistiranje na kritiziranju i upravljanju ženskim reakcijama još uvijek je na prvom mjestu.

Čak i kada je Shoshana B. Roberts, djevojka iz viralnog videa, počela na društvenim mrežama dobivati prijetnje silovanjem, najčešći komentari su joj sugerirali da se makne s interneta i jednostavno ignorira javnu mizoginiju koju doživljava. Kontroliranje reakcija žena je najjače kad je u pitanju online uznemiravanje, sa čestim savjetima “ne hranjenja trolova” koji se odnose na žrtve. Drugi patronizirajući savjeti se odnose na brisanje Twitter profila kada im se dogode prijetnje silovanjem ili smrću. Kao da je ušutkavanje žena u mrežnim prostorima savršen način rješavanja problema.

Postoji više različitih načina kako se nositi s virtualnim i nevirtualnim uznemiravanjem. Za neke žene odmicanje od interneta može pomoći da “odmore glavu”, dok je drugima uzvraćanje najbolji način da vrate kontrolu u svoje ruke (Mary Beard je “retvitala” svoje napadače, dok je Stella Creasy istima slala slike mačaka).

Neprofitna organizacija Stop Street Harassment na svojoj stranici ima listu sugestija kako odgovoriti uličnim uznemiravateljima, koje uključuju i opis njegovog ponašanja i izgleda (“Ti, u žutoj majici, prestani me dirati!”), što stavlja počinitelja, a ne žrtvu, u neugodan položaj, i otvara mogućnost da promatrači uskoče u pomoć. Za žene koje se ne osjećaju dovoljno sigurno za momentalnu reakciju, predlaže se da počinitelja prijave policiji ili njegovom poslodavcu. Mnoge žene koje su podijelile svoja iskustva na Everyday Sexism Projectu imaju pozitivan odaziv kompanija kojima su prijavile uznemiravanje jer su problem shvatili ozbiljno i riješili ga. Druge su imale vrlo kreativne načine za rješavanje problema (“Uspjela sam zaustaviti bijeli kombi pun muškaraca koji su vikali, tako da sam u usta utrpala krafnu i onda se smijala”).

Ali nije uvijek sigurno ni moguće odmah reagirati; strah i šok mogu zalediti žrtvu na mjestu i poanta bi trebala biti da se one uopće ne bi trebale nositi s takvom situacijom.

Kako je to inače u mnogim situacijama, fokuiranje na reakciju onih koji su doživjeli uznemiravanje je često način da se komentatori takvih slučajeva distanciraju od problema, tako da impliciraju da je žrtva na neki način kriva za sve što se dogodilo.

Problem uličnog uznemiravanja nikad neće biti riješen ako se stalno raspravlja o tome kako žrtve reagiraju, a ne zašto se to događa. Brišu li žene profile na društvenim mrežama je totalno nevažno; prijetnje smrću su ilegalne, i oni koji prijete trebaju biti zakonski osuđeni.

Je li žena nakon uznemiravanja na ulici stala na mjestu ili produžila dalje je nevažno: uznemiravanje se uopće nije trebalo dogoditi! Jedini pristup mizoginističkom zlostavljanju je kritiziranje i osuđivanje počinitelja, te prevencija bilo kakvog uznemiravanja žena na ulicama.

Prevela i prilagodila Tena Bešlagić