Sa stavom

28.10.2014. 16:23:30 - Jana Kujundžić

Osvrt na knjigu Branka Kostelnika

Hrvatska glazbena industrija i seksizam

(Foto: J.K.)

U nedavnom razgovoru,moj stariji brat, koji je solidni gitarist sa završenom glazbenog školom, rekao mi je da ne postoje žene vrhunski gitaristi zato jer za sviranje gitare "treba imat muda." Branko Kostelnik, sociolog kulture, publicist i glazbenik, u svojoj knjizi "Eros, laži i pop-rock pjesme" (2011) uhvatio se u koštac upravo s tom predrasudom. Kao bivšoj studentici sociologije i rodnih studija knjiga mi je bila posebno zanimljiva budući da je Kostelnik jedno poglavlje posvetio društvenoj konstrukciji spolnosti gdje između ostalog spominje kao ključne, radove Michela Foucaulta i Judith Butler. Kao nekome tko je odrastao na heavy metalu i hardrocku vrlo zanimljivo mi je bilo njegovo iskustvo rada i djelovanja u artrock grupi Roderick Novy koju opisuje u knjizi. Pomoću tri glavne teze analizira hrvatsku glazbenu scenu: androcentrizam, objektiviziranje žena i profit. Sve tri teze su povezane i isprepletene. Kostelnik koristi termin androcentrizam umjesto termina patrijarhat kako bi naglasio dominaciju svih muškaraca nad ženama, za razliku od termina patrijarhat koji podrazumijeva vladavinu očeva. Njegovo osobno iskustvo u bendu u Hrvatskoj mu je omogućilo direktno promatranje odnosa menadžera, producenata, vlasnika klubova i kolega glazbenika prema ženskim članicama grupe. Zabilježio je sve, od neslanih šala, seksističkih verbalnih ispada pa do ponuda za duplerice i promjene imidža pjevačica u nešto više "sexy" kako bi se osiguralo produciranje i izdavanje albuma u velikim diskografskim kućama. Kostelnik se osvrće i na svjetsku glazbenu scenu opisujući dvostruki standard oslobođenja omladine kroz rock glazbu gdje je rock mačistički sport koji oslobađa buntovne mlade muškarce od represivne ženske spolnosti koja ga pokušava zarobiti u tradicionalne strukture odnosa. U rocku je muškarac uvijek subjekt, a žena objekt. Sex, drugs and rock`n`roll postaje pretežito muška domena i privilegija dok žene služe kao ukras, dodatak u rock glazbi. Taj dvostruki standard Kostelnik lijepo oslikava rečenicom: "Pijana žena ostaje učinkovita predodžba odvratnosti" dok se to isto mjerilo ne odnosi na muškarce (Kostelnik 2011:106).

Muškarci su ti koji upravljaju svojom seksualnošću, zadovoljavaju svoje potrebe pod "okriljem slobodne ljubavi" dok su žene većinom prikazane kao vrišteći, histerični groupies spremne seksualno zadovoljiti svoje idole (Kostelnik 2011:90). Neki od popularnih filmova koji su se implicitno dotaknuli te teme su Rock Star (2001) u režiji Stephena Hereka, gdje glavni glumci Mark Wahlberg i Jennifer Aniston glume zaljubljeni par čija se veze komplicira nakon Wahlbergovog uspona u rock glazbenoj industriji kada postane lead pjevač svog omiljenog benda, i Almost famous (2000) u režiji Camerona Crowea gdje Kate Hudson utjelovljuje groupie djevojku poznatog rock benda.

Kostelnik bilježi kako tek pojava punka dovodi do demokratizacije odnosa u rock industriji i otvara put borbi protiv seksizma izvrtanjem standarda ljepote. Ali i punk ubrzo doživljava komercijalizaciju  i postaje još jedan profitabilni brend (npr. pojava rock ili punk mode kao ukalupljivanje nekadašnjeg buntovništa u tradicionalne heteronormativne standarde ljepote: http://www.gloria.hr/zenstveni-punk/).  Opisujući hrvatsku glazbenu scenu u 90ima Kostelnik navodi kako Crodance objektivizira žene ali i kako ženski akteri postaju "subjektivizirajući objekti" u svrhu probitka na sceni i ostvarivanja profita. Menadžerima je također na umu samo profit i što bolja zarada: a pretvorba ženskih pjevačica u seks simbole skreće pažnju s glazbe na izgled i podilazi ukusu širokih masa.

Ono što iznenađujuće bode u oči je predgovor knjizi koji je napisao Gregor Tomc,  slovenski sociolog, glazbenik i osnivač punk grupe Pankrti. U svom predgovoru Tomc se osvrće na tri Kostelnikove teze i u promišljanju objektivizacije žena navodi da treba utvrditi kako se to "u pravilu problematizira samo kad se radi o ženama".  Potom navodi primjere nekih muških izvođača, između ostalih i Beatlesa koje navodi kao objekte ženskih spolnih želje. Pita se je li moguće da je "androcentrizam zapravo pristrano muško objašnjenje ženskosti, neka vrsta teoretskog seksizma?" Također, njegovo objašnjenje pomanjkanja ženskih glazbenica u rock glazbi svodi se na biološko razlikovanje muškaraca i žena prema kojem izvodi zaključak da ženama "rock jednostavno ne sjeda" i "trebalo bi ih se promatrati u njihovom prirodnom estetskom miljeu - u svijetu pop-glazbe". Ovakvim načinom razmišljanja Tomc pokazuje da je apsolutno promašio bit Kostelnikove knjige. Kostelnik jasno navodi seksističke postavke glazbene industrije u Hrvatskoj koja reproducira androcentrične stavove društva u kojem su muškarci još uvijek glavno mjerilo vrijednosti. Dosta je uznemirujuće kada Tomc kao sociolog negira socijalizaciju kao otegotnu okolnost za žene koje se žele baviti rock glazbom već tvrdi kako se socijalizacija promijenila od 50-ih godina prošlog stoljeća. A Kostelnik lijepo objašnjava dvostruke standardne rock kulture i macho-kulturu unutar rock glazbe. Kada Tomc tvrdi da je "činjenica da žene u rocku ne žele biti jer je za njih preagresivan žanr i u njemu se puno teže estetski izražavaju" time zapravo reproducira šovinističke stavove u glazbenoj industriji. Ne želim navoditi primjere uspješnih rock glazbenica kako bih pobila ovu tvrdnju jer nije poanta samo u tome, nego je potrebno razumjeti djelovanje širih struktura društva koje onemogućavaju ili otežavaju pristup određenim društvenim skupinama. Zar nije vrlo jasno i logično ako je rock privilegija muškaraca da će ženama biti otežan pristup da kao ravnopravne članice uspiju u glazbenoj industriji? Naravno, jedan od ključnih problema upravo jest socijalizacija na koju Tomc tako olako odmahuje rukom. Budući da socijaliziramo djevojčice drukčije od dječaka, implicitno i eksplicitno ih stavljajući u stereotipni kalup prihvatljivog ponašanja. Ako dječake učimo da budu vođe, da preuzimaju inicijativu, da se zauzimaju za sebe pa čak i u fizičkom obračunu, a djevojčice učimo da ne budu glasne i naporne, da slušaju i budu dobre zašto se onda čudimo pomanjkanju djevojaka i žena na čelnim pozicijama? Naravno, socijalizacija nije jedini krivac, strukture društva se samo nadovezuju na te početne postavke. Predrasude prema ženskoj sposobnosti rukovođenja, seksualno uznemiravanje na poslu, tzv. glass ceiling odnosno nevidljiva barijera koja onemogućuje ženama da napreduju nakon određene pozicije, nejednake plaće... da nastavim? Također Tomcovo objašnjenje spolnosti gdje pokušava opravdati erotizaciju žena u suvremenim vizualnim medijima tvrdeći da je "poznato da muškarce spolno uzbuđuju slike žena" dok žene "spolno uzbuđuju melodramatske naracije, što dokazuje književnost od Jane Austen do suvremenih ljubavnih romana" je u najmanju ruku problematično. Da se ne ponavljam, lijepi primjer reprodukcije androcentričnih stavova, ali brojne feministkinje su sustavno ustvrđivale kako se ženska spolnost ne razlikuje od muške na takav crno-bijeli način na koji nas društvo uči. Razlog erotizacije žena u medijima je podilaženje ukusu muške publike koja pod normalno prihvaća objektivizaciju ženskog tijela dok je ženska seksualnost represivno zatirana kroz povijest (zašto je seksualna objektivizacija problem i također, vrlo slatko i elokventno objašnjava Youtube aktivistkinja Laci Green.

Kostelnikova knjiga ima puno zanimljivih elementa od primjera upotrebe spolnosti na domaćoj i svjetskoj sceni kroz analizu Madonne i Severine pa do istraživačkog dnevnika koji prate rad i djelovanje Kostelnikovog benda te popratne intervjue sa članovima i članicama benda. Topla preporuka svima koje zanima glazbena industrija i teorije roda. Jedan topli savjet: preskočite predgovor ili ne dopustite da vas on odvrati od čitanja cijele knjige. Marginaliziranim skupinama društva uvijek treba više poticaja da se probiju kroz nevidljive barijere represivnih društvenih struktura. Pojednostavljeno, treba nam više poticaja i motivacije ženama koje se žele baviti rock glazbom ili bilo kojim drugim žanrom koji se percipira kao tipično "muški." Odražavanjem statusa quo-a zakidamo same sebi za potencijalne talentirane glazbenice koje bi mogle obogatiti glazbenu scenu. Stop androcentrizmu and keep on rockin` in the free world!

Tagovi: glazba, glazbenici, kultura, pop kultura, rock glazba, seksizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

:
bravo za mlade snage, jako zanimljiv kut gledanja na Ž-M odnose, kroz muziku, i to teški metal
Sva sreće da imamo npr. Elemental u glazbi, ili Lenoxicu Anu...itd
šaljem tvoj tekst (nadam sa da se slažeš) svojoj djeci : veterinarki naturalnoj Tajmi koja živi sa jednim poklonikom panka i Tiboru glazbenom uredniku Globala, novina studenata novinarstva, usput zaduženom za glazbu na portalu VIDEOKLIP
Pusa
06.11.2014. 13:30

Stup srama

Iz drugih medija

AEM