Sa stavom

08.08.2014. 21:09:41 - Doon Mackichan (New Statesman)

Sada je dosta:

Od televizijske 'krimi pornografije' do rasta nasilja na ženama

Nasilje nad ženama na televizijskim ekranima utječe na nasilje nad ženama u društvu tvrdi glumica Doon Mackichan te objašnjava zašto odbija  uloge koje u svojim pričama imaju bilo kakav oblik nasilja prema ženama.

Razmišljala sam da počnem ovaj tekst sa slikom sebe s našminkanim modricama. Pitala sam se koja bi bila vaša reakcija. Bi li to bio zanimljiviji način na koji bih mogla početi ovu priču? Bi li bili zaintrigirani ili indiferentni?

Amnesty International je opisao nasilje nad ženama kao 'najveći skandal ljudskih prava našeg vremena'.  Posebno bih tu obratila pozornost na komercijalnu televiziju i filmove kao krivce koje hrane kulturu koja vidi nasilje kao oblike 'zabave'.

Kat Banyard u svojoj inspirirajućoj knjizi Iluzija jednakosti je napisala:

"Nasilje nad ženama je fenomen koji ne poznaje granice rase, bogatstva, kulture ili nacionalnosti, već ih sve prelazi. Dolazi u mnogim oblicima, iako posebno dominira nasilje u obitelji i silovanje. Jedna od tri žene su pretučene, prisiljene na spolne odnose ili na neki drugi način zlostavljane u nekom trenutku svog života."

Silovanje je kršenje ljudskih prava i definirano je kao oblik mučenja od strane međunarodnih kaznenih sudova.  Smatram da televizija i film pogoršavaju situaciju sve više dodajući hardcore elemente u scene zlostavljanja.  Jednom kada je tako nešto viđeno, ne može se izbrisati i baš kao i zlostavljanje, potajno napada žensko samopouzdanje i samopoštovanje - od reklame u kojoj se žena u tangama naginje nad  časopisom Financial Times ili porno časopisa Jedva punoljetne (Barely Legal)  s djevojkom od naoko 14 godina, do radija i pjesama Rihanne sa stihovima  'volim kada boli' ili Robina Thickea  'znaš da to želiš'. Upravo ta dnevna doza seksizma me uzrujava, od povremenih pornografskih prizora do situacije kada više ne postoje granice (ne)prihvatljivosti.

Feministkinja u meni probudila se u mojoj  21. godini. Studirala sam na Sveučilištu u Manchesteru gdje je bilo puno manje bloganja, a puno više marširanja za borbu za ženska prava. Naljepnice 'ova reklama degradira žene' lijepile smo po seksističkim reklamnim materijalima, a jumbo plakate sa sličnim sadržajem šarale grafitima. Bila sam dio grupa zvane "Žene protiv nasilja nad ženama" koja je uspjela u kampanji uklanjanja jumbo plakata na podzemnim željeznicama ako su iste bile provokativne ili seksističke, jer smo željele smanjiti broj seksualnih napada na žene koje su se vraćale kući noću. Taj propis više ne postoji! Broj seksualnih napada na žene u javnom prijevozu se popeo na najveću brojku u zadnjih pet godina.

Za moju prvu tv ulogu tražili su me da obrijem noge, no ja sam odbila. Izlazeći u hodnik naletjela sam na kolegu glumca koji je vikao: "Ne samo da ima dlakave noge, nego nosi i muške cipele!" Tako je nazvao moje Martensice.

Upućivali su me i na izvrsne plastične kirurge koji su pogodni za 'osvježenje lica'. Nasilje nad ženama su nož i igla. I usput, ja danas imam 51 godinu i ponosim se time. Većina glumica koje poznajem koriste tretmane pomlađivanja, zbog straha da će izgubiti posao. Ali, ja ne odstupam.

Natasha Walter se zapitala: "Zašto je zabavno prikazivati žensko tijelo puno ožiljaka i modrica?"

Komercijalne TV drame se uglavnom vrte oko zapleta koji na neki način uključuje ubijeno žensko tijelo i zatim nastavljaju priču o jezivim detaljima zbog kojih je do istog i došlo. Nije bitno pitanje dobije li ženski lik odmazdu, već se glavni dio priče uglavnom vrti oko ženskog mučenja, boli, straha, patnje i meni je od toga zlo. U tim pričama žene su sve manje junakinje, a sve više žrtve. Noir filmovi prošlosti su imali velik broj ubijenih ženskih likova, ali oni likovi koje pamtimo su imali karakter, inteligenciju i snove prije nego su im oduzeti životi. Sada su njihovo mjesto zauzeli lijepo donje rublje i modrice.  Na televiziji sada dominira ono što zovem 'krimi pornografijom' kao što je LutherMaydayRipper Street, The Fall, Silent Witness.

To je kršenje ljudskih prava, a ne umjetnost.

Duboko žalim svoju angažiranost u ITV-ovoj drami Wire in the Blood u kojoj smo pokojna Lou Gish i ja glumile lezbijske ljubavnice. Osim konstantnih redateljevih uputa da bacim ručnik kada u sceni izlazim iz saune ili očešem njenu dojku  u prolazu, najgori je ipak bio trenutak kada je Lou, čiji je lik u priči brutalno ubijen (naravno), sjedila u šminci samo s ručnikom oko struka dok su joj crtali porezotine, modrice i krv po cijelom tijelu. Sjećam se koliko sam se osjećala loše , držeći je za ruku, dok smo obje pustile suzu. Voljela bih da nikad nisam bila dio toga. Više nikad ne želim vidjeti još jedno osakaćeno žensko tijelo uređeno u privlačan nered udova i donjeg rublja.

Nedavno  mi je poslan scenarij za ulogu snažne ženske inspektorice u novoj policijskoj seriji. Kada sam pitala uključuje li koja epizoda nasilje nad ženama, ispalo je da su četiri od šest uključivale. U tim dramama žene su objekti, neživi komadi mesa koji će biti zlostavljani, silovani i ubijeni. Baš kao što seksualno uznemiravanje može imati ozbiljan utjecaj na žensko mentalno zdravlje te može izazvati depresiju i posttraumatski stresni poremećaj,  smatram da i gledanje ovih serija izaziva slične osjećaje.

U istraživanju provedenom na 110 muškaraca u Glasgowu, dvije trećine su imale tolerantne stavove prema silovanju, a njih 22 posto je reklo da jednom kada platiš, nije moguće silovati prostitutku. Oko 90.000 žena je silovano svake godine u Velikoj Britaniji, što je gotovo 2.000 tjedno! Procesuirano i osuđeno je samo sedam posto, dok se dvije trećine optužbi za silovanje povuku tijekom policijske istrage. Veća važnost se pridaje krađama automobila nego žrtvama seksualnog nasilja. Prosječno  su dvije žene tjedno u Velikoj Britaniji ubijene od strane svojih sadašnjih ili bivših partnera.

Uspon seks industrije u osamdesetima i devedesetima je značio da su pornografija i prostitucija             postale respektabilne do nevjerojatne granice u dosadašnjoj ljudskoj povijesti, a na taj način je došlo do njene infiltracije na radna mjesta i medije. Dio smo kulture koja nemilosrdno seksualizira žene. Prodavati seks je kao napraviti cappuccino.

Ako je pornografija snimljena prostitucija, onda su naši mediji pornograficirani i što je pornografija više nemilosrdno agresivna i nasilna, prevladavajući stav je da 'one vole kada boli'. Erotizira dominaciju muškaraca nad ženama, jer čak 88 posto pornografskih scena na koje muškarci masturbiraju sadrži fizički agresivne činove nad ženama – pljuskanje, gušenje , vezanje i slično, a 68 posto žena u prostituciji ima posttraumatski poremećaj kao rezultat tog posla.

Što je s glumicama? Često su u scenama tjerane dalje nego što žele. Nedavni lezbijski film Blue is the Warmest Colour je imao sedmominutnu scenu seksa koja se snimala deset dana. Glumice su rekle da je bilo ponižavajuće i da su se osjećale kao prostitutke.

Pornografija je svugdje. Djevojke osjećaju da se očekuje da ih se tretira kao seksualne objekte i da jednostavno moraju s tim živjeti. Eksplicitni materijali su postali prelako dostupni i ekstremno je postalo normalno. Silovanje je ok.  Kada sam razgovarala sa svojom kćeri o tome, koja je tada imala 16 godina, postalo je jasno da u njenoj generaciji, koja je bila izložena velikoj količini hardcore materijala, dosta njenih vršnjakinja govore da su biseksualne zbog sigurnosti, jer su mislile da je to nešto što se od njih očekuje.  Škola je najčešće mjesto seksualnog uznemiravanja. Ponižavanje i degradiranje djevojaka je postalo uobičajen i sastavni dio školskog života.

Kada web stranice za casting traže glumice koje su 'definicija drolje' imamo problem. Ili kada je opis scene "ušla je u auto, podigla suknju i jahala ga s nonšalantnom ravnodušnošću". Redatelji i producenti kažu da je to samo liberalniji stav prema ekstremnim scenama seksa, ali često to nisu scene seksa. To je žena koju se mučilo, udaralo u lice, vezalo za krevet, silovalo, ponižavalo te izbolo ili zapalilo.

Koliko još? Koliko ćemo daleko ići? Postotak žena koje režiraju, pišu, produciraju i snimaju filmove je u padu od 1998. Ako su iza kamera samo muškarci, tko će onda reći ne? Tko će reći: sada je dosta?

U svojoj četverogodišnjoj karijeri, Sophie je dvaput glumila žene  koje su bile silovane. U prvoj ulozi  glumila je jako zavodljivu djevojku:  tom je prilikom nosila kratku haljinu i puno šminke. Scena silovanja je došla nakon puno flertovanja sa socijalnim radnikom koji nakon toga postavlja pitanje publici "je li to sama tražila?". Tijekom scene njen lik kaže nebrojeno puta "ne, prestani", ali uzaludno.  Drugi film i uloga u njemu je bila teža. Scenarij je bio izazovan i zanimljiv i bila je potpuno svjesna scene silovanja i njene važnosti za radnju filma. U toj sceni silovanja, muški likovi su trebali naglo ući kroz otvorena vrata i iznijeti Sophiju i još jednu djevojku u drugu sobu, jer se radilo o grupnom silovanju. Prva sekvenca bila je najgora jer su se trebale boriti protiv muškaraca koji su ih nosili, nakon čega su ih oni gurnuli na koljena i držali glavu na tepihu.  Sophie kaže da je to nešto najgore što je ikad napravila i da je na kraju te sekvence kada je redatelj rekao 'rez' počela istog trenutka plakati zbog nakupljenog adrenalina. Iako nije imala nikakvih fizičkih ozljeda, nije mogla odmah ponoviti scenu zbog nakupljenih negativnih emocija.

Nakon toga se snimala scena u spavaćoj sobi gdje su ju četiri muškarca polegla potrbuške i raširili joj noge i ruke, a ona je trebala samo otimati se i vikati. Kaže da joj je nestalo glasa nakon 15 sekundi, grlo ju je boljelo i samo je htjela da scena bude što prije gotova, ali nije imala snage vikati. Sophie kaže kako se uvijek ponosila time što je mentalno i psihički snažna osoba, ali tog trenutka više nije imala snage ni za što osim nadati se da će scena brzo završiti.

Sophie je rekla kako je svjesna seksualiziranih uloga koje joj se nude, ali kaže da joj se percepcija toga što je potrebno za ulogu promijenila i da nikad više neće glumiti nešto što se baca okolo i zlostavlja. Upravo to osvještavanje smatram promjenom na bolje.

Silovanje nije oblik zabave, to je nešto što zaslužuje bijes, a ne oblik opuštanja uz čašu Merlota i grickalice dok gledate novu, 'pomalo eksplicitnu'  tv dramu.

Nasilne scene na ekranima utječu na nasilje nad ženama u društvu i ne treba sebi dozvoliti sudjelovanje u bilo kakvom scenariju koji uključuje nasilje nad ženama, osim ako se ne radi o feminističkoj propagandi. Idemo prepraviti priče, vratiti heroine, napustiti prazne stereotipe i obrazovati i osnažiti muškarce i žene da nađu druge teme.

Nick Payne, briljantan scenarist i pisac, izjavio je da kao osoba koja piše drame sa ženskim ulogama, ne može pisati scene koje su štetne za žene kao što je silovanje ili bilo kakav drugi oblik zlostavljanja. U tim riječima se osjeti odlučnost na koju pozivam da se priključe i ostali čiji je posao stvaranje priča koje će možda jednog dana biti na televiziji, jer kao što Banyard kaže: "Svi imamo važnu ulogu u zaustavljanju seksizma. Nažalost, nema brzih rješenja kada se radi o društvenoj promjeni".

Ovo je mali krik, poziv na oružje, da se krene stopama Nicka Paynea. Tko god da se probudio i uvidio ove oblike nasilja nad ženama u našoj kulturi, neka zauzme stav i poduzme korake te kaže:  SADA JE DOSTA.

 

Prevela i prilagodila Iva Butorac

Tagovi: feminizam, ljudska prava, nasilje nad ženama, pornografija, seksizam, televizija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM