Sa stavom

Iza napada ne stoji znanost

Istine i laži o Kinsey institutu

Istine i laži o Kinsey institutu

Novi desetodnevni posjet Judith Reisman Hrvatskoj predstavlja novi “križarski pohod” na Kinsey institut, ali ovaj puta na balkanskim prostorima. Budući da se isti ovakav pohod odvijao 1980-ih i 90-ih godina u SAD-u i neuspješno propao, Judith  Reisman je odlučila pronaći novo plodno tlo za manipulacije i dezinformacije o Kinsey institutu. Koliko je u tome uspješna govori i primjer dekana medicinskog fakulteta.

Davor Miličić, akademik i dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, vrlo se pohvalno izrazio o liku i djelu Judith Reisman. Priznajući da nije upoznat s njenim znanstvenim radovima, ustvrdio je: “Bojim se da oni koji govore o njoj kao pseudoznanstvenici uopće ne poznaju njezin opus nego to ponavljaju kao papige, čuvši od nekoga drugog i prenoseći dalje”. Na stranu to što niti on ne poznaje njen opus, pitamo se što dekan medicinskog fakulteta misli o znanstvenom radu ove doktorice komunikologije koja je ustvrdila da pornografija utječe na mozak tako da ga preplavljuju takozvani erototoksini koji oštećuju mozak. Pritom medicinska znanost nije pronašla nikakve dokaze koji bi potvrdili njezine ideje o postojanju erototoksina.

Podsjetimo, Judith Reisman je američka konzervativna publicistkinja i komunikologinja koja nema objavljenih radova u relevantnim znanstvenim časopisima, a njezine knjige objavljuju isključivo izdavači koji publiciraju religijsku i političku literaturu desne provenijencije. U radikalnim konzervativnim krugovima postala je popularna zbog svojih tvrdnji da su za pojavu nacizma i holokausta bili najodgovorniji njemački homoseksualci okupljeni oko Hitlera.

Kinsey institut i optužbe Judith Reisman

John Bancroft, bivši direktor Kinsey instituta (1995.-2004.) i bivši predsjednik International Academy of Sex Research, u radu pod nazivom “Alfred C. Kinsey and the Politics of Sex Research” objavljenom 2004. godine u znanstvenom časopisu Annual Review of Sex Research dokumentira i rasvjetljava anti-Kinsey kampanju koju je Judith Reisman vodila u SAD-u 1980-ih i 1990-ih godina.

“Križarski pohod” protiv Kinsey instituta Judith Reisman započela je 1981. godine optužbama protiv Alfreda Kinseya i njegovog istraživanja seksualne reakcije djece opisane u djelu Seksualno ponašanje muškarca (Sexual Behavior in the Human Male, 1948). Kinsey je jasno naveo izvore informacija o seksualnoj reakciji djece objavljenih u ovom izvještaju. Većina informacija dobivena je od odraslih osoba koje su se prisjećale vlastitog djetinjstva. Dio informacija prikupljen je od roditelja koji su promatrali vlastitu djecu, a dio od nastavnika koji su promatrali dječje interakcije ili seksualna ponašanja. Također, Kinsey je izjavio da je intervjuirao devet muškaraca koji su imali seksualna iskustva s djecom i oni su mu pružili informacije o seksualnim reakcijama djece.     

Bancroft ističe da Reisman ima pravo izraziti neslaganje sa Kinseyevom upotrebom ovih podataka, također ima pravo na mišljenje da niti jedan istraživač seksualnosti ne bi trebao kao izvor informacija koristi seksualne prijestupnike bez da ih prijavi policiji, ali zaključuje da Reisman nema pravo optuživati Kinseya za nezakonite radnje. Kinsey nije promovirao zlostavljanje djece, nije osposobljavao istraživače da zlostavljaju djecu kako bi prikupili podatke niti je Kinsey ili bilo tko iz njegovog istraživačkog tima bio uključen u seksualne eksperimente na djeci, jednako kao što nitko od njih nije bio ni u kom smislu pedofil. Svi ovi navodi podložni su provjeri i Kinsey institut raspolaže dokazima kojima može potkrijepiti istinitost ovih tvrdnji.

Judith Reisman je ideju o seksualnom zlostavljanju djece Alfreda Kinseya dodatno proširila u knjizi Kinsey, Sex, and Fraud: The Indoctrination of the People”, napisanoj zajedno sa Edwardom Eichelom i objavljenoj 1990. godine. Kinsey institut je vrlo detaljno  odgovorio na lažne optužbe. Također, institut je za potrebe  informiranja medija  pripremio dosje objavljenih novinskih članaka o karijeri i radu Judith Reisman. Jedan od ovih članaka (APA Monitor, 1984) opisuje kako je Reisman dobila 800,000 dolara sredstava od Ureda za maloljetničku pravdu i delikvenciju (Office for Juvenile Justice and Delinquency) kako bi proučavala efekte pornografije. Ovaj članak kritički je govorio o procesu dodjele sredstava, nedostatku ekspertize J. Reisman da provede ovakav tip istraživanja i nepostojanju bilo kakvog procesa evaluacije projekta od strane znanstvene zajednice.  Drugi tekst, objavljen 1986. u Washington Postu, donosi vijest da je Ured za maloljetničku pravdu i delikvenciju odustao od objavljivanja financirane studije Judith Reisman zbog višestrukih i ozbiljnih greški i nedostataka koje su u procesu vanjske evaluacije uočili stručnjaci, a direktor Ureda je, radi ovog ozbiljnog propusta, dao ostavku.

Nakon ovoga, 1991. godine Judith Reisman tužila je Kinsey institut i tadašnju direktoricu June Reinisch i Sveučilište u Indiani zbog “lažnih i zlobnih kleveta o njenom karakteru, reputaciji i profesionalnom ugledu”. U rujnu 1993. godine odvjetnik Judith Reisman se povukao iz procesa, a u lipnju 1994. sud je odbacio tužbu, dok je Judith Reisman zabranjeno ponovno podnošenje tužbe protiv Kinsey instituta. 

Savjetodavni status Kinsey instituta pri UN-u

Podsjetimo, također, da je Kinsey institut za istraživanje spola, roda i repordukcije osnovao 1947. godine pionir u istraživanju seksualnosti Alfred Kinsey pri Sveučilištu u Indiani, u SAD-u. Kinseyeve znamenite studije Seksualno ponašanje muškarca (1948.) i Seksualno ponašanje žene (1953.) uključuju podatke više od 11 000 intervjua. Misija Kinsey instituta je promovirati interdisciplinarno istraživanje i znanje u području ljudske seksualnosti, roda i reprodukcije.

S obzirom na znanstvenu reputaciju i ugled koju uživa ova institucija, u travnju 2012. godine dr. Melissa Stone, ekspertica iz područja ljudskih prava iz OSCE-a (Organization on Security and Cooperation in Europe) kontaktirala je direktoricu Kinsey instituta dr. Juliu Heiman kako bi razgovarale o novim preklapanjima u području ljudskih prava, seksualne orijentacije i rodnog identiteta, istaknute i od strane UN-ovog Povjerenika za ljudska prava. Dr. Stone je zanimalo je li Kinsey institut zainteresiran za pružanje ekspertize UN-u i ostalim međunarodnim akterima u njihovim inicijativama s obzirom na reputaciju instituta kao izvora istraživanja i podataka o seksualnosti, rodu i reprodukciji. Nakon sastanka u Bloomingtonu, dr. Heiman i dr. Stone složile su se da će Kinsey institut aplicirati za poseban konzultativni status pri UN-u, koji daje mogućnost nevladinim organizacijama priliku da sudjeluju i savjetuju UN pri odlukama i programima.

U siječnju 2014. godine, Jennifer Bass, direktorica za odnose s javnošću Kinsey instituta, i dr. Stone sudjelovale su na Ekonomskom i socijalnom vijeću  (Economic and Social Council) (ECOSOC), sastanku vijeća nevladinih organizacija u sjedištu UN-a u New Yorku gdje je razmotrena prijava Kinsey instituta. Nakon kratke prezentacije, vijeće je predložilo Kinsey institut za UN-ov poseban konzultativni status, a u travnju 2014. godine Ekonomsko i socijalno vijeće je dalo formalni pristanak.