Sa stavom

25.04.2014. 12:42:49 - Ivana Perić

KRITIČKA RETROSPEKTIVA NASTE ROJC

NASTA ROJC - BUNTOVNICA S RAZLOGOM

U Zagrebu se događaju velike stvari ovog proljeća, možda ni ne slutite koliko velike. Jedna od njih je da u Umjetničkom paviljonu od 15.04.2014 do 01.06.2014. možete pogledati kritičku retrospektivu Naste Rojc.  Retrospektiva je kritička zato što je slikarstvo Naste Rojc u mnogočemu bilo daleko ispred svog vremena. Organu vida (i svim drugim osjetilima i organima) na raspolaganju stoji 125 vrhunskih djela slikarice, posuđenih iz prestižnih hrvatskih likovnih institucija poput Moderne galerije u Zagrebu, Muzeja grada Zagreba, Gradskog muzeja Bjelovar, kao i Zbirke Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću u vlasništvu Grada Zagreba te mnogobrojna djela iz privatnih zbirki među kojima i iz Zbirke dr. sc. Josipa Kovačića.

 Kako je to više nego lijep događaj, prije koji dan sam se prošetala do Tomislavca i uletjela u buntovni svemir Naste Rojc. Nasta Rojc (1883.-1964.) bila je pripadnica "ženskog slikarskog kruga", ali je brzo (i među prvima) izborila ravnopravan položaj s kolegama-slikarima te ostvarila djela presudna za razvoj moderne hrvatske umjetnosti. Njen Autoportret s puškom nabavio je za galeriju Društva umjetnosti 1911. Iso Kršnjavi, koji je smatrao da se slikaricu nepravedno zanemaruje. Nasta je doživjela svoju prvu retrospektivnu izložbu u pedeset i petoj godini, također u Umjetničkom paviljonu, 1938. godine.

 Rođena u Bjelovaru, u bogatoj obitelji austrougarskog predstojnika Odjela za bogoslovlje i nastavu, Milana Rojca, Nasta se već u mladim danima borila – s vlastitim željama i očekivanjima drugih od nje. Ocu se nije sviđala ideja kćerke umjetnice, pokušao ju je čak i poslati u samostan u Grazu, ali sav trud bio je bezuspješan. Nasta je znala što želi. Studij slikarstva počela je privatno u Zagrebu kod Otona Ivekovića, te nastavila u Beču na Kunstschule für Frauen und Mädchen. Potom odlazi u München, ali studij završava u Beču. Nakon povratka u Zagreb, ponovno radi u Ivekovićevu atelijeru. Zagrebačka Šarena škola promijenila je njezinu tamnu münchensku paletu. Od 1918. u njenom slikarstvu prevladavaju portreti. Njeni izvrsni portreti brzo su bili primjećeni i brojne su ugledne obitelji i osobe iz javnog života tražile da upravo Nasta slika njihove portrete.

  Njeni su pejzaži pak puni emocija, ushićenosti pred prirodom, puni lutanja duha krajolikom, naganjanja sebe na oblacima i puteljcima. Nasta nije slikala tek ono što vidi, već sebe u onome što vidi, sve što se u njoj rađa i dodiruje s prirodom, sve što taži spas, više ili manje uspješno. Divan je primjer njena slika Putnik, koja prikazuje malog čovjeka koji se penje velikim brdom, sam u beskraju, u naletu vjetra i nadolazeće (i već prisutne) oluje. Naslikala je to izmučena bolešću, usamljena, boreći se sa zdravstvenim, financijskim, ljubavnim nedaćama. Baš je taj Putnik lijepa ilustracija Nastinog života. U tom pustom krajoliku, neshvaćen je možda, izmučen svakako - ali nije stajao, on je Putnik, on putuje, ide dalje.

Nasta je bila taj putnik, ta putnica, čitav život. Nije se htjela identificirati s ustaljenim predodžbama građanske ženstvenosti - slikala se u odijelima, s puškama, u svoje predivne bakropise ucrtavala svu tminu svijeta - sotone koje plešu sa djevama u bijelom, mačke koje ju žderu nagu, kosturske glave i žene koje svijetle crno. U sjajnoj slici Naše doba na sve strane izviru izbezumljena lica, vlada potpuni kaos, sve oči kao da je izrodila šizofrenija, u svemir su lansirane krvave, crvene komete. Provokativno, ali iskreno - nikad isključivo provokativnosti radi. Nasta je znala lupnuti šakom o stol, ne muški, ne ženski – već ljudski. Bila je inovativna, bila je subverzivna, bila je iskrena i hrabra u vremenu nesklonu ženama koje žive izvan stereotipa.

Voljela je puno, a voljela je i žene. Ljubavna veza nje i britanske časnice Alexandrine Marije Onslow započela je 1918., a od 1923. otvoreno su živjele kao ljubavnice, sve do Alexandrinine smrti 1946. godine. Ne bi to inače uopće bilo bitno spominjati kada se piše o Nastinoj umjetnosti, ali ipak je bitno – jer joj ta činjenica, u vremenu u kojem je živjela – nije išla u prilog i potpomogla je marginaliziranju, ignoriranju i manjku valoriziranja Nastine umjetnosti. Priča se da je umrla u neimaštini, ali Nasta je do kraja imala sebe, u potpunosti, a to je puno više od onoga što mnogima ostaje u posljednjim satima.

Odajte joj počast i udahnite malo njene hrabrosti – do 1.6. u Umjetničkom paviljonu.

Tagovi: kultura, nasta rojc, retrospektiva, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM