Sa stavom

30.03.2014. 11:04:57 - Bojan Begić

Nećemo natrag

Zašto abortus treba ostati legalan

Unutar ovoga portala već je višestruko obrađena tema induciranog abortusa koji treba biti žensko (ljudsko) pravo na izbor. No imajući u vidu događanja u Španjolskoj vezana uz pravo na abortus - može se reći da od viška glava ne boli, barem ne u ovome slučaju. Osobito ako uzmemo u obzir da bi određene skupine unutar naše zemlje drage volje volje realizirale slučaj Poljske.

Treba ukazati da je u Abortion Review, članku iz 2010. godine, Poljska federacija za žene i obiteljsko planiranje dala podatak da se u Poljskoj obavi oko 150. 000 ilegalnih abortusa godišnje, i to unutar zemlje koja ima jedan od najrestriktivnijih zakonodavstava vezanih uz abortus na području EU. Trebamo se samo sjetiti slučaja Alicia Tyasic iz 2000. godine koja je imala medicinske osnove da traži legalan abortus unutar Poljske, no bila je odbijena te je morala tražiti pravdu na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Presuda je stigla u njezinu korist nakon 7 godina, premda joj je to bila slaba zadovoljština, jer nepopravljiva šteta njezinu zdravlju bila je učinjena. No, vratimo se unatrag - unutar gore spomenutog broja treba istaknuti da 10-15 posto otpada na postupke izvedene izvan Poljske.

Ta vrsta 'abortus turizma' koja je zahvatila Poljakinje (siguran sam i Irkinje ) lako bi mogla postati i naša stvarnost ako se ne trgnemo iz letargije te ne stanemo u obranu prava na reproduktivnu slobodu žena. One žene koje će biti u stanju (kao što su sada neke Poljakinje) financijski podnijeti trošak putovanja u drugu državu i dalje će moći zaustaviti neželjenu trudnoću te će spadati u sretnice.

No uz spominjanje Poljske ovo će uglavnom biti osvrt na stanje u Latinskoj Americi, regiji koja je poznata po vrlo restriktivnim ili nepostojećim pravima na reproduktivnu slobodu. Prvo da se objasni zašto baš Latinska Amerika; odgovor je jednostavan - to je najveća katolička regija na planeti, a s obzirom da je i sam autor ovog teksta iz kulturološki većinski katoličke zemlje, svojevrsne EU light Poljske, mogu se povući određene usporedbe rasvjetljujući činjenicu kakav , zapravo, pakao može biti za žene kada samo nekolicina njih može otići u pro-choice zemlje i ostvariti svoje ljudsko pravo na izbor.

Cora Frendandez Andreson ukazuje da su se feministkinje na području regije Latinske Amerike tek počele intenzivnije baviti pitanjima reproduktivnih prava u 80-ima i 90-ima. Ne može se reći da su lokalne feministkinje podbacile, već je to više bio spoj okolnosti. Krvave diktature su bile do 80ih i 90ih uobičajena pojava u političkom krajoliku Regije (započinje s građanskim ratovima); jednostavno rečeno feministički pokret je bio zauzet borbom za samo pravo na demokratsku participaciju svog građanstva; naspram europskih im sestara koje su imale relativno mirno more za plovidbu.

U vidu sve jačeg usmjeravanja lokalnih feministkinja na borbu za ženska reproduktivna prava, svakog 28. rujna od 1990. godine obilježava se Dan akcije za mogućnost na siguran i legalan abortus  (mjesto rođenja je 5. Kongres latinoameričkih i karibskih feministkinja održan u San Bernardu, Argentina ). 28. rujna se obilježava širom regije i to je jasan pokazatelj postojanja organizirane borbe za ta esencijalno ljudska prava.

Upravo u tome trenutku kada su se latinoameričke feministkinje i njihove kolegice s Kariba organizirale kako bi postigle ono što su njihove kolegice u razvijenim zapadnim zemljama dobrim dijelom uspjele, sam okoliš borbe se promijenio u vidu organizirane opozicije od strane Katoličke crkve (od sada samo Crkva ) i evangeličke religijske desnice unutar SAD-a, koja može zahvaliti svoj utjecaj tome što protestantske denominacije uzimaju sve veći udio u religijskom tržištu regije koja je do nedavno smatrana isključivim kurijalnim lenom.

Prekretnica je 1978. godina; dolazak novog poljskog Pontifex-a Karola Wojtyle (Ivan Pavao II) označava trenutak radikalizacije Crkvene politike prema ženskim pravima na izbor. Može se reći da je Wojtyla na tom polju pokazao istinsko lice dogmatika i radikala gdje borba protiv prava na pobačaj dolazi u sam centar crkvene misije. No novi pontif sa svojom administracijom suočen je s porazima na domaćem tlu Europe te se okreće Latinskoj Americi kao području gdje je crkvena dominacija najmanje nagrižena, a na veliku žalost to se pokazao kao dobar izbor.


No Crkva je neizbježan faktor još od uspostave španjolskih i portugalskih kolonija u regiji te je imala i zadržala iznimno veliki utjecaj, ne samo na duhovnoj nego i na ekonomskoj, a posljedično tome i poltičkoj sferi. Tako da je sukob s Kurjiom i njezinim filijalama bio neizbježan, no nesreća se desila upravo u trenutku kada je pokret zauzimao maha, a Vatikan je počeo kao što je gore spomenuto pooštravati svoju borbu protiv samo-opredjeljenja žena, osobito na tlu Latinske Amerike.

Ako gledamo povijesni kontekst, nulta godina radikalizacije, utjelovljena u stajalištu da život počinje s koncepcijom,  jest 1869. Do tada abortus je unutar crkvenih krugova bio na razini prekršaja, jer se smatralo da život počinje tek procesom dobivanje duše (40-80 dana od koncepcije). Što je još značajnije, većina latinoameričkih država početkom 20. stoljeća je donijela zakone koji omogućavaju prekide trudnoće, premda uz mnoge ograde, te je društveno stigmatizirala postupke.

U Europi su se padom Željezne zavjese počele događati promjene u vidu ženskih reproduktivnih prava i to često puta ne na bolje. Da se vratim na poljski primjer; zemlja koja je od 1956. do 1993. imala jedan od najliberalnijih zakona vezanih uz inducirani abortus je 1993. doživjela zaokret za 180 stupnjeva., pa to možemo nazvati nultom godinom 'abortus turizma' u Poljaka i Poljakinja.

U latinoameričkoj regiji danas samo 3 (bolje rečeno 2,5) države imaju legalno omogućen abortus na zahtjev unutar prvog tromjesječja (ako se gleda isključivo hispano-portugalsko govorno područje): Urugvaj (2012), Mexico City (2007., svaka savezna država ima pravo da o vlastitom sudu donese razinu permisivnosti reproduktivnog zakonodavstva, jedino na teritoriju glavnog grada je omogućeno da se abortus obavi na zahtjev), i tu je naravno Kuba koja to pravo ima još od 1965.

Latinska Amerika se može 'pohvaliti' jednim raritetom jer se na njezinu području nalazi pet država (od sveukupno sedam na svijetu) koje ne dopuštaju terminaciju trudnoće ni u kojoj instanci. Tamo su žene po svemu, samo ne po imenu, svedene na hodajuće maternice; ako inkubator s mozgom slučajno umre zbog komplikacija po život zadobivenih zbog trudnoće ili zbog prijašnje bolesti gdje njezino drugo stanje još više pogoršava zdravstveno stanje, dušebrižnici će uzdahnuti i reći "To je volja Božja". Lista uvaženih je Nikaragva, Salvador, Čile, Honduras i Dominikanska Repulika (ostatak su Vatikan i Malta). U Nikaragvi je nova legislacija uvedena 2006., dok se Salvador može dičiti time od 1998. Salvador je znakovit s obzirom na slučajeve na to da se pojedinim ženama koje su napravile abortus 'smiješi' po 30 godina robije, jer određene interpretacije omogućuju da se izvršenje abortusa izjednačuje sa teškim ubojstvom! Dok Čile svoju drakonsku legislaciju može zahvaliti Pinochetu (puč 1989.) koji je vojnim udarom svrgnuo demokratski izabranoga predsjednika kao vođa hunte, te je bio odgovoran za mučenja i torturu političkih protivnika režima tijekom svoje strahovlade u maniri dobrog kršćanina.

U drugim državama abortus se omogućava ako postoje 'olakotne okolnosti' kao silovanje, opasnost za majku, deformacije ploda (provizije ovise od države od države), premda se i tada postavljaju administrativno-zakonske zapreke.

Ta dobrohotna politika je povećala smrtnost žena, koje dosta puta zbog ekonomskih razloga ili kao žrtve silovanja posežu za tajnim abortusima (ako imaju sredstava) koji se svejedno često izvršavaju u nehigijenskim uvjetima. Po izvješću WHO-a iz 2008. godine 12 posto svih smrtnosti majki (maternal mortality ) u regiji upravo je vezano uz nepravilno izvedene pobačaje. Dr. Luis T. Orozoco u svojemu editorijalu za "Reviju obstetričara i ginekologa Kolumbije " ukazuje da od 42 milijuna induciranih abortusa u svijetu (WHO - 2008.) 21,6 milijuna spada u kategoriju neprikladno izvedenih, a od te skupine 4 milijuna otpada na samu Latinsku Ameriku što ju prema ostalim svjetskim regijama stavlja na prvo mjesto.

No kada se pitate kako se rade ti nesigurni abortusi, tek tada se otvaraju vrata za pravu horor priču; dio ih sigurno dobije stručan ili polustručan (ovisi platežnoj o sposobnosti). Velik broj žena nije te sreće; samo prema izviještaju Rose Gutierez (Katolici za izbor; El Salvador) dobivamo barem dio slike; žene i djevojke u nemogućnosti da dođu do načina legalne terminacije su se znale služiti akumulatorskom kiselinom, iglama za heklanje, pa čak i štapovima od kišobrana!

A glede pitanja koliko su vlade određenih zemalja zabrinute za život i dostojanstvo živog bića govori primjer Beatriz iz Salvadora koja je s 22 godine ponovno zatrudnjela; pateći od lupusa i zatajenja bubrega i, povrh svega, bila trudna s anecephaličnim (nedostatak većeg dijela mozga, lubanje i skalpa tijekom embrionalnog razvoja) fetusom koji nije imao nikakve šanse da preživi rođenje; njezin zahtjev je bio odbijen uza svekoliku podršku protestantsko-katoličkog establišmenta koji vedri i oblači zemljom. Odlukom suda na Beatriz je napravljen carski rez u 27. tjednu trudnoće; dijete je prema svim očekivanjima umrlo nakon nekoliko sati, a utjecaj trudnoće na majčino zdravlje još se utvrđuje.

Tu je i slučaj trinaestogodišnje Peruanke koja je nakon silovanja ostala trudna (godina 2007.), a nije joj dopušteno da abortira jer peruanski zakon ima proviziju koja dopušta terminaciju trudnoće jedino u slučaju opasnosti po život majke; ako žrtva silovanja ipak uspije napravi abortus , ali bude imala nesreću da bude uhvaćena, njen "status" silovane osobe daje joj blažu kaznu od tri mjeseca zatvora; u "normalnim" okolnostima, to jest ako se osoba samo htjela riješiti neželjene trudnoće, nad glavom joj vise do dvije godine zatvora ili društveno koristan rad od 52-104 dana. Glede epiloga sudbine mlade djevojke; pokušaj samoubojstva (skok s krova), slomljena kralježnica, no liječnici nisu poduzeli prijeko potrebnu hitnu operaciju na kralježnici zbog straha od zakonskih sankcija u slučaju gubitka fetusa. Krajnji rezultat - djevojka je imala spontani pobačaj i plus ostala doživotna kvadriplegičarka.

Argenitna: 32-godišnja žrtva krijumčarenja ljudima koja je bila oteta, silovana i prisiljena na prostituciju; no nakon svega sudac nižestupanjskog suda je odbacio njezine tvrdnje o silovanju koje bi joj omogućile da napravi legalan postupak terminacije trudnoće. Sudac nije stao samo na tome nego je neslužbenim kanalima pustio da se sazna njezino ime, tako da je bila napadana od strane pro-life aktivista i vrijeđana da je ubojica pred svojim kućnim pragom. Ova priča ima kakav-takav sretan kraj jer je Vrhovni sud Argentine presudio u njezinu korist te joj omogućio pravo na legalan postupak.

Čile: 11-godišnja Belén je bila višestruko silovana od strane majčina partnera tijekom nekoliko godina. To napastovanje je na kraju završilo trudnoćom. Belén na kraju izjavljuje za javnost da će nastaviti s trudnoćom. Tadašnji predsjednik Pinera je izjavio da je djevojčica pokazala "...zrelost...".

Ovi slučajevi jasno pokazuju beskrupuloznost klera i njegove političke ruke u vidu kršćanske desnice (ovdje katoličkog predznaka) koja je sprovoditelj njihove politike uništavanja dostojanstva žena kao ljudskih bića s pravom na izbor.

Te priče nisu jedine i sa sigurnošću ćemo nažalost i dalje imati takve slučajeve dok se stanje u Latinskoj Americi ne popravi. Svijetlo na kraju tunela možda nudi Urugvaj, gdje nakon uvođenja liberalnijeg zakonodavstva vezanog uz reproduktivna prava 2012. godine, postaje mjesto još jednog poraza anti-choice tabora čiji planirani referendum u 2013. godini na temu donesenog zakona o abortusu nije uspio i prije nego je počeo - zbog slabog odaziva (za održavanje referenduma treba 25 posto potpisa svih birača, odaziv je bio samo 9 posto ).

Ovim osvrtom trebalo bi biti jasno zašto abortus mora biti u našoj zemlji pravo koje stoji ženi na raspolaganju na njen zahtjev; u suprotnom možda nećemo imati ekstremne slučajeve kao što su latinoamerički (veliko možda), no tu i tamo će nam se sigurno dogoditi Alicia Tysaic, uz sigurni nastanak 'abortus turizma' koji će si moći priuštiti samo neke žene, do prve klinike za pobačaj u pro-choice dijelovima Unije.

Tagovi: abortus, dostupan pobačaj, dostupnost, europa, latinska amerika, legalan pobačaj, legalnost, pobačaj, poljska, reproduktivna prava i zdravlje, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (2)

Stari komentari

:
Iskreno, nije mi jasno zašto abortus mora ostati legalan: samo zato da ne bi imali "abortus turizam" ili nekakve specijalne slučajeve?
Kakav je to argument? Kad u cijelom argumentu nema riječi o "onoj stvari" unutar maternice tada tu nema nikakve kvalitetne razrade.
Kada se svi pro (ili anti) choice i pro (ili anti) life podržavatelji budu upitali što je ustvari "ona stvar" tek tada je moguće kvalitetno raspraviti o temi. Do tada, svi će se skrivati iza cool riječi: pro, anti, izbor, prava, život itd.
01.04.2014. 13:55
za:
Evo jednog citata iz Biblije
Izl.21,22
"Ako se ljudi pobiju i udare trudnu ženu te ona pobaci,ali druge štete ne bude, onda onaj koji ju je udario neka plati odštetu koju zatraži njezin muž".On neka plati kako suci odrede.Bude li drugog zla, neka je kazna:život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.

Iz navedenog proizlazi da Jahve inducirani pobačaj nije smatrao ubojstvom, jer je mužu trebalo platiti samo odštetu, dok je za ubojstvo kazna bila smrtna.To je ovako uz put za ove koji se pozivaju na vjeru.
27.07.2014. 11:38

Stup srama

Iz drugih medija

AEM