Sa stavom

25.01.2014. 17:41:00 - Dolores Marčetić

DOKUMENTARNI FILM BARBARE MATEJČIĆ I NINE URUMOV

'Ja sam nitko. Možda nemam budućnosti.'

Izgubiti sve u životu i biti tražitelj azila u zemlji koja ne voli strance stvarnost je koju proživljavaju deseci ljudi u prihvatilištima za azilante u Zagrebu i Kutini. Upravo tom tematikom bavi se kratkometražni film 'I'm nobody' autorica Barbare Matejčić i Nine Urumov volonterski snimljen u sklopu projekta 'Voyages through forgotten place' Europske kulturne fondacije. Iz zemalja koje su žarište ekonomskih, političkih i vjerskih problema ljudi svakodnevno bježe pokušavajući spasiti vlastiti život. Ostavljaju iza sebe domove, obitelj, prijatelje, stvari, uspomene i postaju nešto što nitko ne bi poželio - statistika, broj koji se nada novoj budućnosti. O tim brojevima progovaraju autorice ovog filma otkrivajući tko se zapravo krije iza njih i tko su ljudi čiju sudbinu ispisuje Republika Hrvatska.

Snimljeno je devetero tražitelja azila iz različitih zemalja koji svakodnevno čekaju odgovor o svojoj budućnosti. Svoju priču ispričali su držeći u ruci predmete koje su uspjeli ponijeti sa sobom ili pak prisjećajući se onih koje su bježeći morali ostaviti. Kad saslušate priče tih ljudi, shvatite što znači biti stranac u tuđini, čovjek bez svoje zemlje, posla, uspomena, obitelji.

"Sad živimo kao... Ja sam nitko. Možda nemam budućnosti", jedna je od rečenica mladića iz filma koji je ostao bez svega.

Tražitelji azila su pod zaštitom Ministarstva unutarnjih poslova, njihova lica i podaci se ne smiju objavljivati što je dodatno ograničilo koncepciju snimanja filma. Bez obzira na restrikciju, kadrovi prikazuju i više nego dovoljno. Umorne, nesigurne i pomalo nervozne pokrete ruku koje grčevito drže zadnje uspomene na život koji su nekad vodili i ljude koje su voljeli. Njihova sjećanja i uspomene ih održavaju na životu, a prilika za bolju budućnost jedino je što žele.

Do trenutka kada je započelo snimanje filma 'I'm nobody' u svibnju 2012.godine, u Hrvatskoj je 56 osoba dobilo azil. Taj podatak datira od 2004. godine otkako se vodi statistika stupanjem na snagu Zakona o azilu. Do 2009. godine samo je četvero ljudi dobilo status azilanta što dokazuje da Hrvatska ima vrlo restriktivnu politiku prema tražiteljima azila. Iako se od tog vremena postupak unaprijedio, to je još uvijek kap u moru umornih i napaćenih ljudi koji neizvjesno čekaju odgovor o svojoj budućnosti.

I dok se hrvatska javnost i dalje pita Tko su oni i ne tolerira "drugačije", ti ljudi će i dalje biti samo brojei koje i nakon bijega iz svojih zemalja osim što moraju strahovati i iščekivati, bivaju i diskriminirani. Žene, djeca, mladi ljudi kojima je stao život, muškarci koji ne mogu osnovati obitelj, niti naći posao... Naše društvo predugo pokazuje neumoljivost kada su u pitanju različitosti. Možda je vrijeme da počnemo pomicati granice i barem ne spuštamo pogled pred onima kojima je tijesno čak i u vlastitoj koži.

Tagovi: azil, azilanti, azilantice, dokumentarni film, ministarstvo unutarnjih poslova

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM