Sa stavom

08.01.2014. 12:15:31 - Kristina Stakor (onotherskin.wordpress.com)

pričajmo o dvostrukim standardima

Prije poze, zauzmimo stav

Beyonce & Lena Dunham

Beyonce & Lena Dunham

"Čemu kvariti ovu divnu večer takvim teškim temama? Mlade ste, zgodne ste, cijeli život je pred vama… Zašto sada blebetati o politici i feminizmu? Pa on (feminizam) danas više i nije potreban, barem kod nas", tako je otprilike zvučao odgovor jednog poznanika na pokušaj da ga uključim u razgovor koji smo prijateljica i ja vodile.

Komplimentiranje da bi se diskreditiralo. Stereotipna slika feministkinja kao jetijevski dlakave babaroge, ratoborne i neurotične, zabluda je koja odvlači pozornost sa stvarnih problema i onemogućuje komunikaciju. A problemi postoje – diskriminacija na radnom mjestu, neprimjereni komentari na račun izgleda (s čime sam se osobno više puta susrela – često i s tim da mi je odjeća previše pokrivajuća, da bi se trebala oblačiti seksipilnije i sl.), podjele na 'muške' i 'ženske' poslove – u javnoj, ali i još više u privatnoj sferi (pa tako u reklamama muškarci se bave ili gledaju sportove i piju pivo, dok žene kuhaju, peru, a čak i u izlascima imaju deterdžent uza se). Zablude su najočitije u opisima samih rodova – što su odlike i poželjne karakteristike ženskog, a što muškog roda – zaboravljajući pritom da je rod proizvod ritualizirano ponavljanih konvencija (Butler), kulturno uvjetovana konstrukcija, a ne prirodna datost, piše Kristina Stakor za blog On Other Skin.

Razgovor s početka priče potaknulo je nekoliko članaka koje sam pročitala tog dana, između ostalih i lalalua-in post link, gdje navodi ograđivanje manekenke/urednice Anje Rubik od feminizma. Takav stav me i nije odviše iznenadio, jer ipak se radi o komercijalnom časopisu, a feminizam, barem u kontekstu modne i erotske fotografije, nije isplativ. Ono što razočarava jest nerazumijevanje od strane žene s određenim medijskim utjecajem, urednice časopisa koji se definira kao oslobađajuć za žene u pogledu stavova, osjećaja i ponašanja. Oslobođenje često dolazi u obliku razgolićenja: zamjena korzeta i dugih nepraktičnih suknji 1920-ih kratkim haljinama koje otkrivaju noge i leđa, odbacivanje grudnjaka, nošenje minica 1960-ih… sve su to pokušaji žena za dobivanjem kontrole nad vlastitim tijelom, pobuna protiv nametnutog morala i pravila.

No, granice između objektivizacije, egzibicionizma i oslobođenja nisu uvijek najjasnije. Pitanje koje dolazi od strane jedne tinejdžerice to najbolje demonstrira – zašto se smatra osnažujućim kad se Lena Dunham pojavi gola na televiziji, što ne bi bio slučaj da gola paradira Beyonce. I zaista, zašto? Obje su mlade, zdrave i veoma uspješne žene. Ipak, konteksti u kojima dolazi do njihova skidanja i ono što time postižu sasvim su drugačiji. Beyonce na temelju svog besprijekornog izgleda dobiva, osim komplimenata, bezbrojne unosne sponzorske ugovore za odjeću, obuću, kozmetiku, pića, parfeme - proizvode kojima se sugerira da bi se njihove korisnice/i konzumacijom približili nedostižnom idealu kojeg ona utjelovljuje. I premda bi se u njezinu obranu svakako moglo reći da svojim radom i talentom došla do statusa koji uživa, čini se da samo talent više nije dovoljan te ona ipak predstavlja onaj nametnuti, već ustanovljeni ideal ljepote, seksualiziranost koja je stvorena od i za muški pogled i time samu sebe pretvara u objekt. To dodatno potencira i odbacivanjem vlastitog identiteta i imena u nazivu svoje posljednje turneje te postaje (samo) nečija gospođa – Mrs. Carter.

Lena Dunham u ulozi Hannah Horvath

Lena Dunham u ulozi Hannah Horvath

S druge je strane Lena Dunham koja piše, režira, glumi i svlači se u vlastitoj seriji Girls. Njezine proporcije izlaze izvan holivudskih normi, a situacije u kojima se njezin lik Hannah Horvath zatječe gola teško da će se pronaći u uobičajenim i klišejiziranim erotskim maštarijama.

I zato je njezino golišavo pojavljivanje (a ponekad i paradiranje) na TV ekranu poželjno i nužno – jer prisutnost samo jedne vrste prikaza žena u medijima (nedostižno lijepe, uvijek dotjerane, mazne i senzualne dugokose zavodnice čiji je glavni cilj biti privlačna suprotnom spolu) ostavlja dojam da se radi o nečem prirodnom i normalnom, a ne o artificijelnom, medijski nametnutom idealu ženstvenosti.

Ne čudi da se žene kao autorice osjećaju ugodnije ismijavajući seksualnu objektivizaciju žena jer one su istovremeno i ispred i iza kamere, i objekti i subjekti. Parodiranje žene-kao-objekta naglašava artificijelnost nametnute ženstvenosti i muškog pogleda na ženu, na njezino tijelo i seksualnost. Zauzimanjem klišejiziranih poza iz časopisa, reklama i ostalih medija, ali ne poštujući i kod koji uključuje šminku, frizuru (i ekstenzije), seksiodjeću (i po potrebi umetke na ključnim mjestima) te visoke potpetice i vjetar u kosi te nepisano pravilo o poželjnim/obaveznim dimenzijama sise-struk-bokovi, (n)ove pozerice iznenađuju, šokiraju, pa i oslobađaju.

Osim već navedenih članaka i situacija, na pisanje ovog posta potaknula su me i dva fotografska ciklusa koja su se ove jeseni mogla vidjeti u Zagrebu. Prvi je Objekt(iv)na, predstavljen na ovogodišnjem Rovinj Photodays. U njemu je Nina Đurđević i autorica i model, te kroz seriju autoaktova propituje svoju erotičnost u okruženjima za koje sama, u objašnjenju vlastita rada, kaže da su društveno općeprihvaćena, ali intimno i individualno sasvim nepoznata. Glomazne cipele i japanke umjesto štikli, sportske čarape umjesto samostojećih, nepočešljana poluduga kosa te naočale (koje ovdje nisu modni dodatak seksi tajnice) daju (auto)ironičan pogled na prikaz žena u medijima. Na prvu zabavan, ali ovaj fotografski koncept ima i dublje značenje. On nudi drugačiju sliku žene (ili sliku drugačije žene), one koja se osjeća ugodno u vlastitom tijelu, žene koja propituje postojeće reprezentacije roda te promišlja vlastiti identitet u danom kontekstu.

Toma Gotovac, 'Foxy Mister'

Toma Gotovac, 'Foxy Mister'

Drugi je rad Tomislava Gotovca Foxy Mister iz 2002., kojeg smo imali/e prilike vidjeti na izložbi Ekstravagantna tijela – Ekstravagantne godine. U toj seriji Gotovac je imitirao poze ženskih modela iz časopisa Foxy Lady. Staro, dlakavo muško tijelo u pozama u kojima običavamo vidjeti mlada, besprijekorna ženska tijela; seksualno i izazovno pretvara se u groteskno i izazov (Gotovac je u jednom intervjuu opisao muke koje mu je pokušavanje zauzimanja poza iz erotskog časopisa zadalo). Artificijelnost se pretvara u art.

Posljednji primjer možda najbolje ilustrira dvostruka mjerila koja se primijenjuju na žene i na muškarce. O dvostrukim mjerilima Gloria Steinem nedavno je izjavila: "Voljela bih da ne bismo trebale biti gole da bismo bile primijećene… Ali s obzirom na postojeću igru, žene donose odluke. Na primjer, izbor za Miss Amerike je najveći izvor školarina za žene u SAD-u. Da je natjecanje koje se temelji isključivo na izgledu glavni izvor školarina za muškarce, rekli bismo: Zato Kina pobjeđuje".

Zaključak je da sve ostaje na nama. U pripijenoj odjeći, kratkoj ili širokoj, pokrivene ili razgolićene, ispeglane ili raščupane, našminkane ili ne… izbor onoga u čemu se osjećamo ugodno ostaje na nama. Ali svjestan i nekonformistički izbor. Kontinuirano preispitivanje onoga što se smatra normalnim i poželjnim. I radije, prije poze, zauzmimo stav.

Tekst je preuzet s bloga On Other Skin, koji ne daje odgovore na pitanja, možda ih provocira. Dovodi stvari u pitanje, dovodi sebe u pitanje. Ponekad je OOS virtualni prostor za izražavanje, eksperimentalno polje suočavanja sa sobom, s vlastitim idejama, mogućnostima transformacije, iznalaženje novih načina korištenja odjeće. Recycle, reuse, DIY, neke su od strategija koje zagovara OOS. Osim praktičnih savjeta, u navedene termine spada i temeljno promišljanje mode koja se uzdiže iznad pukog konzumerizma.

Tagovi: društvo, feministkinje, feminizam, ideal ljepote, ljepota, ljudska prava, mediji, medijska slika žene, muškarci, predrasude, rodne uloge, rodni stereotipi, žene, ženstvenost

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (3)

Stari komentari

Ana:
Dobar članak, ali se ne slažem sa idejom da žena koja se oblači izazovno samu sebe pretvara u objekat (čak iako se tako oblači prvenstveno da bi privukla mušku pažnju). Žena ne može samu sebe pretvoriti u objekat, može samo da se oblači tako da se oseća samouvereno i lepo. Ako je u pitanju konvencionalno prihvatljiva ženska odeća, neka bude.
Znam da je dosta ovoga već rečeno u članku, samo mi se nije svideo komentar o Beyonce.
23.01.2014. 16:00
Lola:
Dobar tekst. Očekujem nestrpljivo novi članak.
08.03.2014. 15:55
Roxy:
Ne bih se slozila da otkrivanje tijela kod osoba poput Beyonce znaci i njihovo objektiviziranje samih sebe, upravo suprotno. One se, primarno, tako oblace za pozornicu, i zna se da je odjeca svih scenakih izvodjaca cesto upadljiva, a to sto voljno otkriva svoje tijelo na potpuno nevulgaran nacin (eventualno senzualan, sto je sasvim dobrodoslo), je prema meni sasvim u redu i ne vidim nista lose u tome. Dapace, bilo bi mi drago kad bi se vise zena moglo tako ponositi vlastitim tijelom. Ali drugi cimbenik je i taj sto je njoj tijelo alat. Ona osim sto je talentirana pjevacica, ona svaku svoju pjesmu scenski izvodi plesuci, i sigurno ples ne bi bio toliko efektan da je pokrivena od glave do pete, kao sto ni sportasice ne vjezbaju u dugoj odjeci jer im je naprosto vruce i neprakticno. Osobno smatram da ne valja raditi razliku izmedju skidanja Lene Dunham i Beyonce, pogotovo ne uz argument da Beyonce za to dobiva sponzorske ugovore... Klimavo.
Inace, interesantan clanak!
09.03.2014. 15:04

Stup srama

Iz drugih medija

AEM