Sa stavom

06.01.2014. 11:22:37 - Petar Odak

Odnos ljevice spram ljudskih prava

U ovom trenutku postoje bitnije stvari

Može li se pisati o LGBT pravima, a da se istodobno ne piše o ekonomskom nasilju aktualnog poretka? Odnosno, ovdje se zaista radi o dva različita pitanja: smije li se pisati o LGBT pravima, a da se istodobno ne piše o ekonomskom nasilju aktualnog poretka? Čitanje tekstova lijevo pozicioniranih medija i autora o nedavnom referendumu, odnosno, jer ne moramo se ograničiti samo na ovaj friški primjer, čitanje tekstova kojima ljevica inače pokušava zahvatiti (bilo s dobrim namjerama, bilo s ciljem marginalizacije) LGBT i feministička pitanja, otkriva neugodan uzorak: gotovo nijedan tekst, koliko god naklonjen i politički korektan bio, ne može a da, barem negdje usput, a često u poentirajućem zaključku, ne zapita: "A što je s radnicima?", sa svim onim što to pitanje u takvom kontekstu podrazumijeva. A podrazumijeva, kad se sve zbroji i oduzme, artikulaciju istog onog sirovog komentara kojeg smo sa svih strana mogli slušati dok se referendumski čin zahuktavao, a onda i realizirao. "U ovom trenutku postoje bitnije stvari", stav je koji u tim tekstovima možda i nije nužno ekspliciran, ali u svakom slučaju konstantno titra negdje u pozadini, evocirajući sva neshvaćanja, a ponekad i netrpeljivosti, iz duge povijesti odnosa feminističkog/LGBT i socijalističkog pokreta. Pri tom je, dakako, takav prigovor gotovo redovito odašiljan od strane heteroseksualne većine, često nesvjesne svih onih svakodnevnih udobnosti koje joj osigurava, ponekad i suptilna, sistemska privilegiranost – a iz pozicije sistemske privilegiranosti ponekad je zaista teško u potpunosti percipirati svu važnost i hitnost pitanja koje se tiče degradiranja jedne manjine. Tekstovi o kojima je riječ raspoređeni su u širokom rasponu – na jednom polu oni su koji, uobraženo pretendirajući na širinu pogleda koja drugima, bez obzira na kojoj strani bili, izmiče, zauzimaju nedvosmisleno ciničnu poziciju po kojoj se ostatak populacije bavi marginalnim stvarima (LGBT pravima) dok nam iza leđa pripremaju nove neoliberalne napade. Na drugom su (a, valja biti pošten, ti su češći) oni koji zaključuju da pitanje referenduma možda i nije nebitno, ali, riječima jednog od autora gore postavljenog aktualnog ljevičarskog medijskog korpusa: "Onaj tko sutra ne bude htio govoriti o tranzicijskom kapitalizmu, taj neka šuti i o protofašizmu."

Ovakav stav proizlazi iz odgovora ljevice na prvo od pitanja s početka teksta: prije nego što ne smijemo, mi naprosto ne možemo govoriti o LGBT i ženskim pravima, bez da govorimo o aktualnom neoliberalnom poretku. Argumentacija je široka: desničarski pokret koji se pomalja u Hrvatskoj rezultat je ekonomske depresije; narod je izmanipuliran - referendum vladajućoj eliti služi da bi skrenula pogled s bitnijih pitanja; zatim, služi joj i da bi izmijenila zakon o referendumu kojim će se smanjiti mogućnost demokratskog sudjelovanja građana u javnim pitanjima; ekonomsko nasilje prvi je oblik opresije, opresije kojoj smo svi izloženi; identitetske politike služe fragmentiranju baze na manje i slabije pokrete koji su stoga i manje efikasni, a ionako se ne bave najbitnijim pitanjem - što je sve u interesu ekonomsko-političke elite; identitetske politike zapravo nisu politike, one spadaju u polje postpolitičkog i kapitalistički sustav ih lako pretvara u još jednu robu na tržištu; identitetska pitanja ona su kojima se primarno bavi srednjeklasna, obrazovana, građanska populacija, miljama udaljena od svakodnevice eksploatirane baze; itd.

Nije se teško složiti, barem donekle i barem s nekim navedenim tezama, ali svaka od njih donosi dodatna pitanja koja ljevica, u svom hegemonijskom nametanju materijalističke perspektive kao ultimativne, najčešće preskače. Trenutna fašizacija Hrvatske zaista ima veze s ekonomskom depresijom, ali to ne umanjuje urgentnost bavljenja onim što se shvaća kao puka posljedica – dovoljno je baciti pogled na nama bliske zemlje kao što su Mađarska, Grčka ili Slovačka, da postane jasno da baš i nema vremena za čekanje na duboku promjenu ekonomskih odnosa, koji će onda spriječiti i sve negativne socijalne posljedice (među ostalim, i porast rasizma i homofobije) aktualnog neoliberalnog poretka. I da, civilno društvo uglavnom je sastavljeno od visokoobrazovanog, srednjeklasnog sloja, ponekad pretjerano pogubljenog u užicima visokoakademskog teoretiziranja, ali isto vrijedi i za intelektualnu ljevicu, kod dijela koje se bavljenje radničkim pravima ponekad nadaje kao uzbudljiv (ali, zahvaljujući vlastitoj socijalno-ekonomskoj poziciji, siguran) hobi. A od komodifikacije nije imun nitko, sve što može aktualni sustav pretvorit će u robu - a to vrijedi i za ljevicu, u svim njenim aspektima i sa svim njenim proizvodima. Izdavačke kuće svjesne se u kojoj mjeri mogu tržiti Žižeka i Chomskog, čije poznavanje, točnije, isticanje poznavanja, također postaje pitanje određene identitetske pripadnosti. Peugeot i T-com znaju zašto financiraju Subversive Film Festival. Ovo su, možda, manje-više periferne stvari koje ne dovode ozbiljnije u pitanje potencijal antikapitalističke pozicije, baš kao što slični primjeri, kojih, dakako, treba biti svjestan i spreman kritizirati, ne bi trebali dovoditi u pitanje ni potencijal onih politika koje se, sve češće posprdno, voli trpati u identitetsku ladicu. Također, ako se navedeni primjeri čine banalnima, nisu ništa banalniji od onih u ime kojih se u pitanje dovodi političnost feminističkog i LGBT pokreta.

Dakle, jasno je da srednja struja feminističkog i LGBT pokreta ne treba biti pošteđena od kritika, u mjeri u kojoj emancipaciju svodi na zauzimanje onih pozicija ekonomske i političke moći koje su dosad bile rezervirane za heteroseksualne muškarce. I naravno da treba propitivati odmicanje tih pokreta od svojih radikalnih početaka, u onim momentima kao što je postavljanje korporacije Nike za glavnog sponzora LGBT Sports Summita, ili, da priču proširimo, instrumentaliziranje (ili sasvim svjesno dobrovoljno sudjelovanje) nekih LGBT udruga u antiimigrantskim kampanjama u zapadnoj Europi, gdje se imigrante identificira kao primitivne seksiste i homofobe koji će pokvariti divne liberalne demokracije u koje su došli, itd. Ali kod takve kritike bitno je iz kojeg smjera dolazi, s kojim ciljem dolazi i, naravno, u kojem trenutku dolazi.

Zatim, naravno da će intelektualna ljevica inzistirati na narodu kao izmanipuliranom, kad je narod onaj subjekt oko kojeg se u njenoj analizi sve vrti, subjekt koji joj stalno izmiče, ona zapetljana jednadžba čije nas rješenje odvaja od revolucionarnog preokreta. Istina je tužnija: ne radi se samo o tome da je narod, time što mu se pod vitalne interese protura nešto što bi mu zapravo trebalo biti periferno, bolno izmanipuliran. Narod, odnosno, u ovom slučaju, eksploatirana muška radna snaga, na nekoj razini ipak računa s ovim tipom sistemske privilegiranosti, privilegiranosti u odnosu na neke druge dijelove populacije – u odnosu na rodne manjine, a da ne spominjemo da je takav narod itekako svjestan svih onih privilegija koje će izgubiti kad se ostvari potpuna emancipacija žena. A rješenje tog raskoraka ne može se naći u krilu aktualne materijalističke perspektive, to, barem od onog trenutka kad se dođe do zida, zaista zahtijeva paralalenu, ali odvojenu borbu – naprosto, u jednom momentu, kad se nadiđe zajednički nazivnik ekonomskog nasilja, neki nam interesi stupaju u raskorak, štoviše, u sukob. A taj sukob neće artikulirati nitko osim LGBT/feminističkog pokreta.

I na kraju, bez obzira na mjeru u kojoj se međusobno osnažuju, heteropatrijarhat nije izum kapitalizma, postojao je i prije, a postoji i u kulturama koje nisu kapitalističke, stoga nam ukidanje ekonomskog nasilja aktualnog poretka ne može uvjerljivo obećati i dokidanje drugih oblika opresije . Klasno pitanje, odnosno borba protiv ekonomske eksploatacije, zaista nam je svima zajednički nazivnik, ali to je nazivnik ograničenog dometa. Odnosno, da stvari pojednostavim do kraja, svima nama neoliberalni poredak i krize koje proizvodi prijeti nesigurnošću, prekarnim radom i otkazom, al samo neki od nas će dobiti otkaz kad im se sazna seksualna orijentacija, samo neke od nas će biti spriječene u napredovanju zbog svog spola (roda), samo neki od nas, da nastavim i dalje, neće biti zaposleni zbog svoje nacionalnosti.

Možda je potrebno još jednom naglasiti, naravno da jedna borba ne isključuje drugu i naravno da je bitno povezivanje različitih tipova otpora, u mjeri u kojoj imaju isti cilj. Zatim, naravno da je dobrodošla pojava Ženske fronte za radna i socijalna prava, i da treba odbaciti pokušaj brendiranja Jutarnjeg lista kao novina koje su uvijek na strani malog čovjeka. Na kraju, naravno da je bitno istovremeno govoriti i o protofašizmu i o tranzicijskom kapitalizmu (što nam sve više i sasvim direktno nameću i same figure aktualnog desničarskog vala koje, nakon napada na jednu manjinu i najava slijedećih konzervativnih akcija, sve otvorenije zahtijevaju shizofrenu tačerijansku kombinaciju zaštite tradicije i obitelji s jedne, te inzistiranje na ekonomskim politikama deregulacije i smanjenja socijalne države s druge strane, a koje spomenutu obitelj direktno ugrožavaju).

Ali ja bih, a to je ovdje ključno, zadržao pravo da danas govorim o protofašizmu, ne pristajući da me to automatski obvezuje da sutra govorim o tranzicijskom kapitalizmu. Ne zato što me se u ovom trenutku protofašizam možda direktnije tiče, niti zato što ne nasjedam na priču da svi u konačnici zaista imamo samo jedan isti cilj, već zato što je taj uteg koji se stavlja pred LGBT i feministički pokret elementarno nepravedan. Naime, nije slučajno da se prigovaranje na isključivosti vlastite borbe adresira selektivno. Nije slučajno što se sindikate nikad ne lupka po prstima što se ne bave i LGBT temama. I nije slučajno što u tekstovima koji se bave radničkom obespravljenošću nema mjesta za cinično intonirana pitanja "A što je sa seksualnim manjinama?, A što je sa ženama?". A taj uteg, takvo postavljanje scene u kojoj bi se samo jedna strana gotovo pa trebala ispričavati što se istovremeno ne bavi i svima ostalima, izrasta iz istog onog heteropatrijahalnog tla iz kojeg, nemojmo se zavaravati, izrastaju i svi ostali primjeri neravnopravnosti. Dakle, sve što bi, u zajedničkoj borbi, u onoj mjeri u kojoj je zajednička borba moguća, LGBT i ostali manjinski pokreti za sebe trebali tražiti, jednaki je tretman. Ništa manje, ništa više.

Tagovi: feminizam, kapitalizam, lgbtiq, ljevica, patrijarhat, rad, radnička prava, radništvo, referendum

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM