Sa stavom

12.11.2013. 14:00:33 - Marina Tkalčić

pričam ti priču

O mizoginim pričama

 Priznata znanstvenica i akademkinja, Maja Bošković-Stulli, koja se kroz svoj rad i djelovanje bavila narodnom književnošću, usmenoknjiževnim pripovijedanjem i tradicijskom kulturom, u članku naslovljenom O mizoginim pričama obradila je mizogine predodžbe i stereotipe, rodnu nejednakost i podređenost žena u tradicijskoj kulturi prateći razne pripovijesti sve od srednjovjekovlja do novoga doba, stavljajući naglasak na starije publikacije.

Korijeni ovih mizoginih priča su duboki, u samim su počecima judeo-kršćanske kulture.

"Znamo kako je žena (Eva) navela muža (Adama) da pojede zabranjeni plod 'sa stabla spoznaje dobra i zla' (Biblija: Knjiga Postanka 2), te kako je Bog potom odredio Evi da će u mukama rađati, 'žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom'. Apostol Pavao upućuje ženu 'da treba da ima znak podložnosti na glavi' (Biblija: Prva poslanica Korinćanima 11); 'žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava žene kao što je Krist glava Crkve' (Biblija: Poslanica Efežanima 5)", navodi Bošković-Stulli u svojemu članku.

Ona dalje ističe kako se u protekla dva tisućljeća dosta toga mijenjalo u shvaćanju o ženama, ali nije iščezla predodžba o ženskoj zavodničkoj pogubnosti ili pak o općoj zloći, te o njezinoj naravnoj podložnosti mužu, što se sve očitovalo i u pisanim i usmenim pričama.

Te priče su specifične u pojedinostima od kraja do kraja, obilježne su kulturom svake sredine. Tako, u nekim hrvatskim područjima, točnije u pasivnim dinarskim krajevima stočarske kulture, vidljivo se iskazivalo slabo poštovanje žena. Jedan primjer iz Dalmacije, s kraja 19.st., glasi: "Ima li spomenuti svoju ženu, kako da mu je spomenuti nešta neskladna, pridodat će, navlastito u zagorskim krajevim i reći: 'Da prostite, moja žena' (...) Mal ne posvud težačka će žena ustati, kad mužkarac prolazi izpred nje, ili će se, ma i pod najvećim bremenom, zaustaviti, gdje im je put prekrižiti, da on prodje (...) U mnogim mjestima neće sjesti ni za stol gdje blaguje gost s domaćinom".

Podloga takvim pričama bili su stalni iskazi preziranja žene. Topos o ženskom životinjskom podrijetlu i njihovim podjednakim svojstvima seže od antike do novoga doba. Primjerice, na crkvenoj sinodi u Mâconu 585. godine  vodila se rasprava o pitanju jesu li žene uopće ljudi.

"Žene su Sotonine baklje, slatki otrov, zarazna kuga, vražja stupica, vrata zla, put u pakao; predodređene su da budu čarobnice, vražje konkubine i vještice; podložne su porocima kao što je škrtost, pohota, zavist, razbludnost, prkos, brbljavost, svadljivost, lukavost", ističe Bošković-Stulli, te objašnjava kako su ti klišei iskazivali i učvršćivali dominantna muška gledišta, hvaleći žene samo onda kada su se vladale prema dodijeljenoj ulozi.

Priče iz proteklih razdoblja pisali su, dakle, muškarci, no čitale su ih ili više slušale i žene, a poslije su mnoge priče odatle pretočile u usmene oblike. Vrijedi ovdje spomenuti bajke o djevojci, najčešće pastorci marljivoj, lijepoj i poslušnoj, ali progonjenoj i zanemarenoj ili začaranoj, koju poslije svih nevolja čudesno izbavi prekrasan kraljević. Među tim bajkama, najpoznatije su one tipa Pepeljuge i Snjeguljice. U njima suvremena feministička kritika vidi učvršćivanje poželjnih vrijednosti i normi ženskog ponašanja, ideal pasivnosti i bespomoćna trpljenja sudbine.

No ipak, ističe autorica članka, usmene se pripovijetke stalno mijenjaju i poprimaju svoja značenja ovisna o kazivaču i krugu slušatelja. Pripovijetke o strpljivoj pasivnoj ženi patnici pričale su samo žene. Unosile su u njih svoje ženske poglede, subjektivnost i stil, svoju identifikaciju s junakinjom.

Ženska je uloga, kako su poučavali egzempli i pričice, da bude mužu poslušna neovisno o tome tko je u pravu. Priče su joj savjetovale neka stavi gutljaj vode u usta, da bi izbjegla moguću svađu ili batine. Danica zagrebečka, tako 1837. godine objavljuje molitvu namijenjenu svakoj ženi, neka ne bude 'tverdokorna i svojvoljna', nego tiha, krotka, ponizna, pobožna itd., te da se 'kakti tenka šibica, na kojugoder stranu moj muž bude hotel, bum previjati dala'.

U zabavnim zbirkama mnogo je šaljivih priča o dosjetljivim ženama, koje na razne načine nadmudre glupoga muža, pa i bračnom nevjerom, s poantom o ženinoj umnoj nadmoći. Ne samo posredno kao u ovakvim šalama, nego je i izravno muž koji nije gospodar u kući stoljećima bio smiješnim junakom priča: papučar ili rogonja. Smiješan je stoga jer se ne ponaša u skladu s normom o muškoj dominaciji kao u pričama o ženi kažnjenoj za neposluh.

Sadržaji u kojima se žena nije uklopila u sliku potlačene i podređene, bili su sadržaji o zlim ženama, koji često vide ženu kao iskonski opako čeljade. Takve priče imale su funkciju prijenosnika vrijednosti i mišljenja. Mnogo je priča, od antike i srednjeg vijeka pa do novijih usmenih zapisa o zlobnoj i vlastoljubivoj ženi, svadljivici koja uvijek želi biti u pravu, o brbljavoj i znatiželjnoj ženi, ili o pohotnici.

"Žena je toliko prkosna i svadljiva da je muž, kada se utopila, traži uzvodno, jer misli da ona i poslije smrti čini sve naopako. Posvadiviši se s mužem oko toga je li livada košena ili strižena, žena još i utapljajući se prstima pokazuje znak škara iz vode", navodi primjere Bošković-Stulli.

Žena kao predodređena muževa neprijateljica utjelovljena je u pričama gdje muž mora dovesti vladaru najboljeg prijatelja i najgoreg dušmanina, pa se pritom pokaže da mu je pas vjeran prijatelj, a žena zao neprijatelj.

Ove europske priče o zlim ili podređenim ženama, bile su prenošene i u hrvatske književne tekstove, kao i u usmene priče za koje je bitno je li pripovijetku pričala žena ili muškarac.

"Bajke i legendarne pripovijetke o dobroj djevojci koju progoni maćeha ili o snahi s opakom svekrvom, o Pepeljugi, djevojci odsječenih ruku ili na drugi način nepravedno mučenoj ženi, uvijek sa sretnim svršetkom, gotovo su uvijek pisale žene", ističe autorica.

Omiljene su i jako rasprostranjene priče, bilo šaljive ili ozbiljne, o zloj ženi. Dolaze iz iskustava neskladnoga bračnog života, a funkcija im je i kroz smijeh poučna za žene. U jednoj takvoj priči žena, majka petero djece, bila je 'zla ka đava'. Na božićnom ručku pretrčao je miš gredom, no ona tvrdi, nasuprot mužu, da je ono mišakinja.

"A on kašikon u glavu ženu. A ona nije tila ručat. Idućega Božića ponovi se za objedom lanjska prepirka, ona dobije opet žlicom u glavu i ostane bez ručka. Trećega Božića žena se jedva svlada da ništa ne kaže i muž je zadovoljan".

Pripovjedačica zaključuje: "Onda se jadna stara pokajala i umirila. Eto ti kako je bilo. Ko đava zla, ko đava bila".

"U čemu je bila ta teška zloća, ne vidi se, kao ni to je li ono doista bio miš ili mišakinja. No, vidi se da je krivica žene bila u samome proturječenju, kao i to koliko je poslije duge gladne godine značio siti božićni ručak", piše Maja Bošković-Stulli.

Okrutna je skupina priča koje u svojem seljačkom ruhu podsjećaju na Shakespeareovu Ukroćenu goropadnicu. Starac mora sam raditi na polju zlostavljan od svoje žene i kćeri. Tom lijenom i nevaljalom kćerkom oženi se momak i nauči je marljivosti i poslušnosti.

Česte su bile i priče o nevjernoj ženi koju razotkrije slučajni došljak. Za istaknuti je ovdje tip veselih priča o gadno kažnjenoj nevjernici, u kojima kao i u ostalim sličnima nije smisao samo šaljiv, nego je i pouka svim ženama a i lakovjernim muževima. Jedna takva priča počinje tako da tobože bolesna žena pošalje svojega muža da joj donese kakav apsurdan nepostojeći lijek: muru-vodu, vrbove lješnjake i joškove orahe. Muž doista pođe tražiti taj lijek, ali ga Ciganin pouči o istini. S mužem skrivenim u svojoj vreći dođe Cigo u kuću preljubnice, gdje se ona časti sa svojim 'šocom'. Ljubavnici pjevaju kako su prevarili glupoga muža, a Cigo zapjeva ovako: "Jesi čula, ararino moja / kako pjeva nevjernica tvoja." Iskočivši iz vreće muž zajedno s Ciganinom žestoko izmlati ženu i njezina ljubavnika, čak vrućim gvožđem".

Duboki su mizogini korijeni u pričama različitih žanrova koje sve prenose poruku o 'babi goroj od vraga'. Tako se neki klade tko će stići na ljepšem konju, pa baba dođe četveronoške s podignutom suknjom, krezubih usta, a vrag je zagledava sprijeda i straga: "dvi hube a nijednoga zuba, takovega kona oš nis vidiv". Ili se žena svuče do gola i rastrese kosu, a muž je uzjaše, pa se vrag iščuđava takvu konju. Baba se namaže medom i uvalja u perje, a vrag ne može pogoditi koja je to ptica, itd.

Dosta je i priča u kojima baba svojom lukavštinom nadmudri vraga, od kojih jedna govori kako vrag mora napuniti babi lonac cekina, a ona probije dno, pa vrag nakrca i rupu ispod lonca. Kroz takve se tekstove provlači uglavnom ista poanta: "I tako još i danas ljudi veliju za saku zločestu babu, da je starja tri dane od samega vraga"; "mudrija baka od đavla". "Eh, pravo se govori da je žensko goro nego vrag".

U legendarnoj pričici sveti Petar je odrubio glave i ženi i vragu, a kad mu Isus naredi da ih vrati na svoja mjesta, Petar stavi u brzini vragu žensku, a ženi vražju glavu. "I zato govoru ženskam da imaju vražju glavu". Takva opća predodžba o zloj ženi, viđenoj simbolički s vražjom glavom, podloga je svim protuženskim pričama od srednjeg vijeka nadalje. Te priče traju i u novijoj usmenoj tradiciji o opakoj babi spletkarici koja unese mržnju među muža i ženu, što čak ni vragu nije pošlo za rukom.

Takve predodžbe o ženi kao opakom stvorenju pridonijele su golem udio kasnijemu inkvizicijskom progonu vještica, kao i nebrojenim narodnim predajama o vješticama.

Vesele šaljive usmene pričice o naivnome mladiću koji prvi put ugleda djevojke te povjeruje da su to 'guske' ili 'vragovi' izviru iz propovijedi o ženi kao izvoru smutnje i zla.

"Taj motiv o ženi kao izvorištu zla, neprijateljici, vražjoj ortakinji, koja se donekle može obuzdati samo 'omekšavanjem leđa', proteže se stoljećima u literaturi nabožnoj, zabavnoj i usmenoj tradiciji, pričanoj nerijetko i od samih žena. Je li tim pričama došao kraj?", pita se Maja Bošković-Stulli. 

Tagovi: hrvatska, maja bošković - stulli, mizoginija, priče, rodna nejednakost, svijet, tradicijska kultura, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (2)

Stari komentari

dammm:
Kad već citirate poslanicu Efežanima 5 u istoj poslanici napisano je i ovo

pod točkom

25. Muževi ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju

28. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi.

33. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.

13.11.2013. 13:35
fern:
Zanimljivo da se u Poslanici Efežanima ne spominje da muž treba poštovati svoju ženu. Možda to ima neke veze s užasnim navodima u tekstu?
13.11.2013. 17:54

Stup srama

Iz drugih medija

AEM