Sa stavom

bitka za pravednije i tolerantnije društvo

Zašto ću 1. prosinca glasovati protiv?

Zašto ću 1. prosinca glasovati protiv?

S.K.

Jučer sam na lokalnom radiju govorila o LGBT pravima, djeci i diskriminaciji. Prvo što me novinar zamolio je da ne spominjem imena, odnosno Željku Markić jer se boji da bi ‘obiteljaši’ tražili demanti, a mogao bi ga netko i tužiti. Činjenica da je Željka Markić javna osoba i da sam je namjeravala spomenuti isključivo kao predvodnicu inicijative U ime obitelji te da nisam pričala o ničemu ‘ilegalnom’ nego o diskriminaciji, koja je regulirana Zakonom o njezinu suzbijanju i o pravima istospolnih parova i obitelji.

Dakle, lijepo piše: “Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili SPOLNE ORIJENTACIJE“.

Prema tome, nisu LGBT osobe kazneno gonjene, nije zabranjeno govoriti o njima, doduše ČAK su i zaštićene Zakonom, barem na papiru. Otkud onda silna potreba novinara da se ‘zaštiti’ od mojih ‘opasnih’ riječi? Strah. Strah kojeg U ime obitelji širi. Strah da će netko pomisliti da si na ‘krivoj strani’. Strah da će radi toga možda netko pomisliti da je, nedajbože, pripadnik/ca LGBT populacije, ukoliko stane na ‘drugu’ stranu. Pogotovo kad živiš u malom gradu kao što je Poreč, u kojem svi/e teže ukalupiti se, prilagoditi, ne iskakati, živjeti svoj život – pod debelim navodnicima. Istra slovi kao naprednija, kao otvorenija, kao tolerantnija regija Hrvatske. Nije. Samo su svi/e tihi/e, samo pričaju iza leđa i samo se boje biti ‘drukčiji’. Čast iznimkama.

‘Ovaj referendum se tiče svih nas’

Strah je vrag. A strah se javlja radi nečeg nepoznatog. LGBT osobe nisu vidljive u Hrvatskoj. Nisu. Ne mislim na šačicu aktivista i aktivistkinja koji/e istupaju u javnost, mislim na sve LGBT parove koji žive zajedno, na sve LGBT obitelji, na LGBT parove koji ne šetaju zagrljeni po ulicama. Dakle, nisu vidljivi. Možda je i logično da ih društvo, većina, percipira kao nešto čega se treba bojati, nepoznato im je. Koji je onda ‘lijek’? Postati vidljiv/a! Šetaj slobodno. Riskiraj, jer je to nažalost još uvijek rizik.

Problem je u tome što, kad se govori o LGBT osobama, homofobi/kinje najčešće spomenu dva muškarca koji se, da lijepo kažem, ‘hrvaju po krevetu’. Nitko ne govori kako su ta dva muškarca zaljubljena, kako se poštuju i vole, žive zajedno, kuhaju zajedno, bude se i odlaze na spavanje zajedno, obavljaju kućanske poslove, idu u kino, na večeru i sve te stereotipne radnje koje dvije osobe u vezi obavljaju. Kad neke stvari postavite tako, preostaje da shvate kako neke velike razlike i nema. Sve se svodi na ljubav, poštovanje i jednakost.

Svatko od nas, građanki i građana RH, u nekom je poimanju manjina. Zato bi bilo jako dobro da svi koji smatraju da ih se referendum 1. prosinca ne tiče, razmisle kako bi se osjećali/e kada bi se njima neko pravo pokušalo uskratiti samo i isključivo radi činjenice da ne pripadaju većini? Zato trebaju izaći na referendum i podržati manjinu, u ovom slučaju LGBT osobe, i zaokružiti PROTIV te tako pokazati u kakvom društvu želimo živjeti – u otvorenom, tolerantnom, raznolikom i naprednom, ili se pak želimo vratiti nekoliko koraka unatrag i ponovo razgovarati o tome da li bi ženama trebalo dati pravo glasa i trebaju li crnci i crnkinje imati ista prava kao bijelci i bjelkinje. Kad pogledamo, o tim pitanjima se nije tako davno raspravljalo.

Ja sam uvijek optimistkinja i vjerujem da u RH postoji ‘tiha većina’ koja će shvatiti da se LGBT pitanja itekako tiču i njih, jer se radi o njihovim sestrama, braći, susjedima i susjedama, prijateljima i prijateljicama, kolegama i kolegicama, djeci, kćerima i sinovima. Kada bi živjeli u otvorenijem društvu, koje ne diskriminira u tolikoj količini, LGBT osobe u vašoj okolini ne bi morale patiti i skrivati se cijeli život i to radi ljubavi, koja nije nimalo drugačija od vaše, samo je usmjerena ka osobi istoga spola.

Slika koja se društvu servira od strane Crkve, U ime obitelji i sličnih je ta da muškarac i žena služe samo i isključivo za reprodukciju i samo radi toga brak i postoji. Zašto su onda u braku ljudi koji ne mogu ili nedajbože ne žele imati djecu? Treba li njima dopustiti da ulaze u brak? Ono što oni ne shvaćaju ili odbijaju shvatiti jest činjenica da diskriminiraju LGBT osobe. To je čista diskriminacija.

Na jednoj stvari ‘obiteljašima’ ipak treba zahvaliti. Sigurna sam da iza cijele inicijative stoji jedan ili jedna LGBT pripadnik ili pripadnica, koji/a inicijativi slaže PR. Dakle došla je teta Crkva Katolčić, zaključila kako joj se raspisuje referendum i odlučila naći osobu koja će se baviti odnosima s javnošću, odnosno svim onim zakulisnim radnjama. Čula je za jednu ili jednog PR stručnjaka ili stručnjakinju i pitala je/ga da preuzme posao. Taj ili ta LGBT stručnjak/inja je zaključio/la da će se to raspisivati kako god ga okreneš te odlučio/la posao prihvatiti i izvući najbolje što može iz toga. Dakle, obavljati sve što treba, ali na način da se pritom društvu ukaže na apsurdnost inicijative. Pa je za lice inicijative odabrana Željka Markić. Onak’, really? Svako njeno pojavljivanje u javnosti, bilo na TV-u, radiju, tisku, kao i ostalih članova/ica i podržavatelja/ica inicijative je bolno za promatranje i/ili slušanje. Naime, iz njihovih izjava i istupa u javnost zračila je mržnja i izravna diskriminacija. Njihova ljubav prema obitelji se može ostvariti samo ako se nekome drugome zabrani da sanjaju iste stvari kao i oni/e. Upravo zato je ovogodišnja Povorka ponosa u Zagrebu bila najveća dosada. Građane i građanke koje inače previše ne zanimaju LGBT teme, ovaj put su se pridružili Povorci ponosa jer su shvatili kako inicijativa U ime obitelji širi strah, paniku i svojim zloćudnim namjerama vodi društvo u dublje podjele, netoleranciju i nepravdu. Upravo radi ‘obiteljaša’, posljednjih se mjeseci u javnosti toliko govori o LGBT temama. I hvala im na tome, otvorili su jednu važnu temu, kojoj se prije u medijima nije davalo ni približno ovoliko prostora.

{slika}

Društvo nikada neće biti spremno, pa spremimo ga mi!

Često se govori kako LGBT osobe ne bi trebale imati ili posvajati djecu, jer bi ta djeca mogla radi toga biti diskriminirana u društvu, s obzirom da društvo za to još nije spremno. Djeca danas mogu biti diskriminirana po jako puno osnova, od pripadanja određenoj etničkoj ili nacionalnoj skupini, preko fizičkog izgleda i odjeće do pripadnosti određenoj vjeri. Dakle, bilo kakvo odstupanje normi može lako dovesti do toga da je dijete u školi ili općenito u društvu diskriminirano. To što su roditelji tog djeteta dvije majke ili dva oca je samo još jedan od mogućih razloga. Ali opet, nije problem u tom djetetu i njegovoj obitelji. PROBLEM JE U DRUŠTVU, u pojedincima i pojedinkama koji/e to dijete diskriminiraju.

Što se tiče argumentacije da društvo na to još nije spremno – društvo nikada neće biti spremno. Društvo se teško mijenja, duboko su nam usađene tradicionalne, patrijarhalne vrijednosti i one se teško iskorjenjuju. Zato su tu zakoni i zato je tu vlast koja te zakone provodi i to je, uz sustavnu edukaciju, jedini način na koji se društvo može početi mijenjati nabolje.

Za one koji se stalno pozivaju na važnost očuvanja tradicionalnih vrijednosti, ponovila bih što je Stavros Lambrinidis, predstavnik Europske unije za ljudska prava, izjavio, a to je da su “ljudska prava univerzalni jezik nemoćnih protiv relativizma moćnih”. Muž koji tuče ženu, nasilnik koji napada na ulici, vlade koje ne čine ništa da spriječe nasilje – to su oni koji će se pozivati na autohtone tradicionalne vrijednosti kada ih se optuži za kršenje ljudskih prava.

Glasovat ću ‘protiv’ zbog moje kćeri

Što se tiče teze da djetetu u odgoju trebaju otac i majka, što je s onom djecom koja žive u jednoroditeljskim obiteljima? Kako ta djeca dobiju pod ‘dozu’ muškog i ženskog u svom odgoju? Je li  moja kćer radi toga  zakinuta? Važno je da je obitelj u kojoj dijete odrasta puna ljubavi; ljubav je početna točka svakog takvog odnosa. Sada ću zvučati kao članovi i članice U ime obitelji, koja se uporno poziva na nekakva istraživanja, ali ova na koja se ja oslanjam – nisu lažna. Ta istraživanja pokazuju kako su djeca koja odrastaju u obiteljima s dvije majke ili dva oca često otvorenijeg uma i širih shvaćanja, spremnija prihvatiti druge ljude bez osuđivanja, tolerantnija su (Harris and Turner, 1985/86), psihički se i fizički ne razlikuju od svojih vršnjaka/inja u niti jednom pogledu. LGBT roditelji nemaju nikakvog utjecaja na seksualnu orijentaciju svoje djece (Patterson, Charlotte J. 1992.), te djeca s LGBT roditeljima veoma lako nađu uzore ponašanja oba spola u svom okruženju (rodbina, prijatelji roditelja, susjedi, škola) (Rofes, E.E., 1983, Herdt, 1989.). Također, nemaju ništa više problema vezanih za vlastiti rod i spol nego ostala djeca (National Longitudinal Study of Adolescent Health, 2004.).

Ukoliko istospolni parovi budu imali pravo sklapati brak, heteroseksualnim parovima apsolutno se ništa neće dogoditi. Ne radi se o samoj ceremoniji vjenčanja kao takvoj. Radi se isključivo o pravima, od onih zdravstvenih, do onih imovinskih i na kraju krajeva roditeljskih. Djeca u istospolnim zajednicama u Hrvatskoj već postoje. Toj djeci uskraćena su njihova prava, pošto samo biološki roditelj djeteta ima pravo suodlučivanja o svim pitanjima vezanim uz skrb, odgoj, obrazovanje, zdravlje i uzdržavanje djeteta, bez obzira što drugi, nebiološki roditelj, jednako skrbi o tom djetetu. To se sad pokušava riješiti novim prijedlogom Zakona, ali trenutačno drugi roditelj s kojim dijete živi ne može, recimo, otvoriti bolovanje zbog djetetove bolesti, otići na informacije ili potpisati da dijete smije na izlet, a to su realni problemi. Ako bi pak biološki roditelj djeteta umro, drugi roditelj se ne može nastaviti brinuti o djetetu, jer mu u papirima nije ništa. To su sve stvari koje se moraju pravno urediti radi sigurnosti djece.

Na ILGA-inoj konferenciji sudjelovale su i kršćanske LGBT udruge s divnom argumentacijom. Hrvatska nije članica Europskog foruma LGBT kršćanskih grupa, a to je krovna organizacija koja okuplja 46 organizacija članica iz 22 zemlje Europe. Oni/e govore kako se neki argumenti iz Biblije krivo tumače te objašnjavaju razne stvari na koje se i U ime obitelji ekipa poziva. Dakle, to su LGBT kršćani i kršćanke; oni o tradicionalnom braku koji se neprestano mijenja i napreduje kažu: “Povijesno se na brak gledalo u socijalno-političkom i u ekonomskom kontekstu. U biblijsko doba kćeri su automatski pripadale svojim očevima i one su bile davane u brak mužu koji bi tada postao njihov posjednik. Glavna briga tada je bila kontrola posjeda i poslušnost autoritetu. Prije tisuću godina brak se nije slavio u crkvi. Početkom 20. stoljeća mnoge zemlje u Americi zabranile su međurasne brakove. Danas gotovo polovica brakova završava razvodom, a serijska monogamija postala je nešto normalno, tako da u praksi brak više ne označava životnu zajednicu dvoje ljudi kako bi isključila sve ostale. Koncept braka mijenjao se kroz povijest. Jednostavno nije tako da postoji tradicionalan koncept braka kojem bi istospolni brak prijetio da će ga uništiti. Upravo suprotno, odanost i predanost istospolnih brakova može samo ojačati instituciju braka”.

Također, ta LGBT kršćanska grupa govori kako civilno partnerstvo za njih nije isto što i brak, pošto je za njih kao vjernike i vjernice važno da svoje zavjete mogu izreći pred Bogom. Također, ističu da se civilnim partnerstvom implicira kako su oni građani i građanke drugog reda. Zbog toga naglašavaju kako je to oblik segregacije i diskriminacije te kako su svi/e oni/e, LGBT vjernici i vjernice, Božja djeca te bi morali biti tretirani jednako, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju. Eto, možda da Željku Markić pošaljemo na studijsko putovanje među te kršćane i kršćanke, koji/e propagiraju svoju vjeru koja se zaista temelji na jednakosti, poštivanju, toleranciji i ljubavi.

Obiteljska radionica s nonom

A tu je i priča o mojoj noni. Dakle, to je žena koja mrava ne bi zgazila. Divna je i krasna i to sve stoji. Ali je za mnoge stvari, koje izlaze iz njezina kruga interesa (dakle, ona je umirovljenica, prati emisije poput Dr. Oza, Dnevnika i poljoprivrednih emisija, obavlja kućanske poslove, itd.), poprilično inertna. Dakle nije joj se dalo izaći glasovati kada se govorilo u ulasku Hrvatske u EU, nije joj se dalo izaći ni na lokalne izbore, a to su realno stvari koje mogu imati utjecaja na njezin život. Ali jučer je izjavila kako će na referendum 1. prosinca itekako izaći i da jako dobro zna što će zaokružiti. Jer ona zna ‘ča je, a ča ni normalno, a to ni normalno’. Da sumiram, nije je briga tko joj sjedi u gradskom vijeću, ali to da se pederi žene, to je stvarno dira i jako utječe na njezin život. I ne mogu je kriviti. Ne mogu. Odrastala je u patrijarhalnom i tradicionalnom društvu, u kršćanskoj obitelji, obavljala sve ‘po špagi’. Žena jednostavno ne zna. Misli da je informirana i educirana dovoljno da može zaključiti kako to ‘ni normalno’. Ali nije ni informirana ni educiranna. Zato sam joj najavila kako od danas, 1. studenog pa do tog kobnog 1. prosinca svaki dan mora izdvojiti pet minuta tokom kojih će me morati slušati i tokom kojih ću joj pokušati objasniti o čemu se radi. Obiteljska radionica style. Ako 1. prosinca i dalje bude htjela zaokružiti bilo što što nije PROTIV, barem će to učiniti svjesna da time oduzima prava manjini, da time diskriminira, da možda oduzima prava, ako ne svojoj unuci, onda svojoj praunuci koja će možda jednog dana htjeti zaprositi svoju djevojku.

Solidarnost u obrani ljudskih prava

I kako Lepa Mlađenović kaže: “Mi žene moramo se držati zajedno, sve smo mi i crnkinje i Romkinje i Srpkinje i feministkinje i lezbijke i žene s invaliditetom.

Eto i ja danas, od svih svojih identiteta, biram biti isključivo LEZBIJKA. A sve ‘none’ na internetu pozivam da slobodno pitaju sve čega se boje, sve što ih zanima, neka dođu i u Centar za građanske inicijative Poreč, pa da razgovaramo, pričamo, učimo, educiramo se i informiramo i da im nikad više ne padne napamet oduzimati prava niti jednoj manjini.