Sa stavom

Nezaposlenost mladih u Hrvatskoj

‘Dok staro umire, a novo se ne može roditi, nastupa doba čudovišta’

‘Dok staro umire, a novo se ne može roditi, nastupa doba čudovišta’

Provođenje Garancije za mlade u okviru hrvatskog ekonomskog prostora počelo je prvog srpnja. Zadaću izvršavanja briselske volje na području radnog zakonodavstva u trenutnoj vladi rezolutno izvršava ministar rada Mirando Mrsić. U posljednjih godinu dana istaknuo se jednom drugom mjerom u borbi protiv nezaposlenosti mladih, čija stopa u Hrvatskoj iznosi 55,6 posto.

Prema zadnjem izvješću Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, broj mladih bez posla u apsolutnom iznosu bio je 57.127 osoba, dok raste i za dobnu skupinu iznad 24. godine, pa za kategoriju od 25 do 34 godine iznosi 77.736 nezaposlenih. Mrsić je u borbi protiv nezaposlenosti promovirao stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, koje mladima omogućava godinu dana ‘stjecanja radnog iskustva’ kako bi kasnije lakše pronašli posao. Mjera funkcionira na način da mladi rade puno radno vrijeme za fiksnu svotu od 1.600 kuna, koju međutim ne plaća poslodavac nego – država.

U protekloj godini temeljem stručnog osposobljavanja zaposleno je deset tisuća mladih. Koliko je ih ostalo raditi nakon isteka godine dana i pod kakvim uvjetima, ne navodi se. Uvođenje pripravništva uklonilo je određen broj mladih sa Zavoda za zapošljavanje, ali time sigurno nije riješeno pitanje zaposlenosti – nezaposlenost je samo odgođena do završetka pripravničke službe jer se tom mjerom ne stvaraju nova radna mjesta. No njezin je glavni cilj usmjeren na oštro rezanje cijene rada i privikavanje mladih na dugoročnu radnu nesigurnost. Postavljanjem cijene rada na 1.600 kuna, s objavljenom namjerom da se ona poveća na 2.300 kuna i tako približi minimalnoj plaći, onima koji su zaposleni s višim plaćama poručuje se da je njihov rad precijenjen jer mladi rade za znatno nižu cijenu, a možda i jednako kvalitetno, te su vjerojatno nakon osposobljavanja voljni pristati raditi za nižu plaću od one koju imaju stariji radnici/e.

{slika}Mjera stručnog osposobljavanja po realnim je učincima dakle samo lokalna inačica europske PR kampanje kojom političari/ke simuliraju zabrinutost za mlade. Slične mjere već su postojale u Hrvatskoj: u vladinom programu za poticanje zapošljavanja iz 2002. tri od pet mjera bile su usmjerene na zapošljavanje mladih (“s faksa na posao”, “iz učionice u radionicu”, “učenjem do posla za sve”). Poput Garancije za mlade, zapošljavanje se nastojalo osigurati davanjem raskošnih subvencija pojedinim poslodavcima. Dakle, umjesto da država putem monetarne i fiskalne politike pokuša stvoriti radna mjesta u određenim sektorima (industriji ili poljoprivredi), poreznim novcem stimuliraju se kapitalisti na privremena zapošljavanja. Povećano zapošljavanje (mladih i starih) nakon 2002. godine ipak nije bilo rezultat dobro osmišljene ekonomske politike, već posljedica globalnog financijskog vala koji je hrvatska ekonomija uspješno zajahala – do izbijanja krize. Problem je što novi val trenutno nije na obzoru, pa preostaju tek neuvjerljivo konstruirane opcije zapošljavanja.

Socijalna stigma nezaposlenosti

Mladi se moraju nositi i sa stigmom da su sami krivi za svoju nesreću. Sistemski ekonomski zastoj koji ne stvara nove radne prilike i degradira postojeći standard nerijetko se u potpunosti zanemaruje, a krivnja svaljuje na ‘karakter’ mladih, pa ih se optužuje za lijenost, tromost, nediscipliniranost, razmaženost ili narcizam. ‘Pronađi posao!’ bode oči sa stranica korporativnih biltena koji mlade pozivaju da se odreknu čekanja boljih prilika i prihvate bilo kakav posao, sretni da ga uopće imaju.

Prezir prema nezaposlenim mladima uparen je s iluzijama zaposlenih. Oni/e očajnički pristaju na konstantno podređivanje zahtjevima vladajuće klase za nižim nadnicama, dužim radnim vremenom, intenzivnijim rasporedom, ukidanjem zdravstvenog osiguranja, ne bi li sačuvali posao još jedan dan, dok obećani ekonomski razvoj ne nastavi tamo gdje je stao. Snažnu pomoć održavanju moći ove iluzije osigurava pogled na njezine alternative: nezaposlenost, emigraciju, gubitak imovine, siromaštvo, kriminal…

Učinci kronične visoke nezaposlenosti mladih primjetni su i na razini obiteljskih odnosa. Roditelji koji zahtijevaju od svoje djece da se zaposle, da postanu neovisni o njihovim primanjima, zanemaruju da se situacija u posljednjih 30 godina radikalno izmijenila, da je ovisnost sve većeg broja mladih o roditeljima strukturna ekonomska pojava, a ne simptom određenog karakternog deficita. Roditelji prvo zaposlenje svoje djece promatraju kroz prizmu vlastitog iskustva, upadajući u zabludu poistovjećivanja političkih i ekonomskih okolnosti dvaju različitih povijesnih trenutaka. Rezultat je zaklanjanje dubljih političkih procesa retorikom pedagoškog nestrpljenja.

{slika}S druge strane, oni roditelji koji razumiju u kakvom političkom i ekonomskom trenutku žive njihova djeca, često su žrtve nemoćnog straha za njihovu budućnost.

Kada upitam roditelje/ice milenijske generacije kako vide budućnost svoje djece, odgovaraju mi da ne vole o tome razmišljati. Jedna je stvar otkriti kao roditelj/ica da su pravila izmijenjena, da se tržište rada neće oporaviti, da ćeš se morati snalaziti za preživljavanje kako znaš. Druga je stvar odgajati djecu znajući da neovisno o tome koliko naporno radila, koliko bila talentirana, koliko raskošno sanjala, ipak neće imati prilika – jer u novoj ekonomiji prilike su kupljene, a ne zarađene. Svjesna si toga, ali ne možeš to priznati djetetu. Milenijski roditelj/ica je uvijek Djed Mraz, uvijek pomalo lažljivac.”

Kako se smanjuje broj sigurnih radnih mjesta, mnogi su mladi prisiljeni mijenjati poslove ustaljenim ritmom i prihvaćati nezavidne ponude za koje su prekvalificirani. Alternativa je opcija bijega u ekonomski stabilnije zemlje, s nadom pronalaska radnog mjesta i sigurnije egzistencije. U protivnom, mladi postaju sastavni dio ‘relativnog viška populacije’ ili rezervne armije rada, ali njezin nestabilniji dio, potencijalno spreman tome pružiti otpor. U Zatvorskim bilježnicama Gramsci je primijetio: “Dok staro umire, a novo se ne može roditi, nastupa doba čudovišta.”

Današnja mlada generacija suočena je s ogromnim izazovom, gurnuta u sraz s kapitalizmom čije snage počivaju na supereksploataciji, ali čija je moć daljnje ekspanzije itekako upitna. Konfrontacija sa sistemom stoga mora postati imperativ osiromašenih, poniženih i nezadovoljnih slojeva, mladih i starih podjednako, prožeta zahtjevom za društvenim uređenjem koje se neće voditi principima akumulacije kapitala i maksimizacije profita, za sistemom koji će svima osigurati radna mjesta, pristojne plaće, a svakodnevnu egzistenciju ispuniti socijalnim smislom.

*Pročitali/e ste dio članka objavljenog u hrvatskom izdanju Le Monde diplomatiquea. Članak u cijelosti možete pročitati na danas.net.hr

** Autor članka Domagoj Mihaljević je ekonomist. Član je Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju u Zagrebu.