Sa stavom

14.08.2013. 19:11:34 - Petar Odak (kulturpunkt.hr)

seksizam i homofobija kroz rime

Ekstremno popularna mizoginija

Hip hop je već dugo onaj dio popularne kulture koji se prvi nađe na tapetu kad treba govoriti o negativnom utjecaju vezanom uz homofobiju i seksizam, piše Petar Odak za kulturpunkt.hr.

Kad se pojavila sredinom osamdesetih, oznaka Parental Advisory: Explicit Content lijepila se uglavnom na izdanja heavy metal bendova. Međutim, zabrinute majke koje stoje iza organizacije koja ju je uvela, a čija je klasna i rasna struktura predvidljiva (radilo se o suprugama tada utjecajnih američkih političara), vrlo su brzo pažnju usmjerile na hip hop glazbu. Danas je ta naljepnica neizostavna pratiteljica tog žanra i savršeno sažima odnos javnosti i srednjestrujaške kulturne kritike prema crnačkoj mladeži i kulturi koju ona proizvodi. Hip hop je, naime, već jako dugo onaj dio popularne kulture koji se prvi nađe na tapetu kad treba govoriti o njenom negativnom utjecaju vezanom uz homofobiju i seksizam. Također, to je popkulturna sfera prema čijoj se slobodi izražavanja ima najmanje razumijevanja.

Veliki umjetnik Nick Cave može si dozvoliti redovito ispoljavanje fantazija o ubijanju žena u pjesmama, baš kao što si to, od friškijih primjera, može dozvoliti i popularni britanski indie bend Alt-J u pjesmi Breezeblocks. Ali pera se naglo naoštre i krenu napadi kad isto napravi neodgojena hiphoperska mladež iz kolektiva Odd Future - koja će, uz to, pretjerivanjem u svojim stihovima (namjerno ili ne, nije bitno) često do apsurda odvući stereotipni prikaz žena u hip hopu. Gotovo kao da hip hop nema pravo na onaj odmak između čovjeka i pjesme koju je napisao, nema pravo na slobodu koja se drugdje podrazumijeva, nema pravo na fikciju u prvom licu.

Nemam se namjeru postavljati kao advokat bilo koje strane jer sveprisutnost više ili manje eksplicitnih fantazija o golim, nijemim, ubijenim, silovanim ženama, odnosno ženskim tijelima, kroz dugu povijest popularne i visoke kulture, u nijednom slučaju nije nešto što bi se moglo apsolvirati brzopoteznim pozivanjem na umjetničku slobodu i upozorenjem da je jedina odgovornost koja se pred umjetnički proizvod može postaviti ona estetičke, a ne moralne prirode. Stupanj na kojem takve slike komuniciraju sa širim društvenim kontekstom, stupanj je na kojem se mizoginija u umjetnosti i mizoginija u svakodnevici međusobno osnažuju.

Ovo uvodno upozorenje o rasnom profiliranju od strane kulturne kritike, međutim, ne znači da hip hop ipak nije dobro mjesto za ispitivanje eventualnih promjena u odnosu popularne kulture i društva u cjelini prema ženama i rodnim manjinama. Naprosto, radi se o trenutno najpopularnijem muzičkom žanru, žanru koji je od svojih početaka bio podjednako i progresivan i reakcionaran, te o žanru koji svojom eksplicitnošću i sirovošću najjasnije zrcali šira društvena komešanja. Promjene ovakvog tipa u hip hopu uvijek su dodatno simptomatične jer je, valja priznati, ipak postojao određeni potencirani, često i nenamjerno karikirani mačizam geta u kojem je hip hop rođen, a kojeg, uz homoerotičnost kao vječno naličje mačizma, uvijek prate i homofobija i mizoginija. U kontekstu popularne kulture upravo će hip hop, uz sport, često biti nazivan posljednjim bastionom homofobije. Istovremeno, međutim, da ponovno lopticu vratim od hip hopa natrag prema širem polju, upravo su bogati bijeli muškarci ti koji su sjedili i još uvijek sjede na čelima velikih izdavačkih i distributerskih kuća i koji su puno spremnije nudili ugovore za stihove o 'jebanju kuja' nego za one o policijskog brutalnosti. Uz to, ključna ciljana populacija gangsta rapa, u svim njegovim varijantama, bila je upravo srednjeklasna bjelačka mladež iz ugodno pokošenih predgrađa koja je nalazila određeni fetišistički užitak u romantiziranom svijetu geta, oružja, droge i eksplicitne mizoginije, koji im je u dobroj mjeri bio stran.

No dobro, o kakvim je to promjenama u ovome svijetu riječ, hoće li bastion konačno i pasti? U posljednjih godinu-dvije zaredalo se nekoliko stvari koje je liberalna popkulturna kritika s oduševljenjem pozdravila. Ključni moment svakako je izlazak iz ormara Franka Oceana, R&B muzičara koji je usko vezan uz hip hop scenu i kao član spomenutog kolektiva Odd Future i kao suradnik trenutno najpopularniijih glazbenica i glazbenika s hip hop i R&B scene. Reakcije su mahom bile pozitivne, Jay-Z, Kanye West, Beyoncé, Russell Simmons, pa i Oceanovi Odd Future drugovi, napadani upravo zbog homofobnih stihova, javno su ga podržali. I odjednom su homofobi u hip hopu postali tiši, oni su sada postali ti koji se moraju gotovo pa opravdavati zbog svojih stavova ili ih pakirati u prihvatljiviju 'nemam mišljenje o njima' verziju.

Još bolja, ali i još uvijek nedovoljno slavljena vijest, koja stoga ima i puno slabiji simbolički domet od spomenutog coming outa, val je talentiranih LGBT hip hop glazbenica i glazbenika koji svoju seksualnost u muzici, nastupima i spotovima tematiziraju puno eksplicitnije i hrabrije nego što to radi Frank Ocean. Međutim, hoće li se camp Cakes Da Kille ili androginost Zebra Katza uspjeti probiti do mejnstrima razine Franka Oceana, i ako uspije, na koje će kompromise pri tome morati pristati, tek ćemo vidjeti.

U konačnici, sve ovo u dobroj mjeri korespondira i s pojavom tzv. hipster hopa - podžanra koji je svoj zvuk, vizualnu estetiku (videospotova, naslovnica albuma, nastupa), i najvažnije, svoju liberalnu političku poziciju uspostavio na križanju hip hopa i indie subkulture. Raspon bendova koje su ljudi skloni trpati pod ovu improviziranu kovanicu je širok, od underground i alternativnog hip hopa, do trenutno najveće hip hop zvijezde Kanyea Westa, kojem na albumu, među ostalim, gostuje i kantautor Bon Iver. Ovakav tip suradnje sve donedavno bio je gotovo nezamisliv, baš kao što je to, primjerice, bio i hip hop na festivalu Glastonbury, kako je i pokazala reakcija na najavu Jay-zijeva nastupa 2008. godine.

U svakom slučaju, upravo zbog liberalnih vrijednosti koje se uz njega vežu, tzv. hipster hop ponekad će se doimati umivenim, ali umivenost je to vrlo jasno ocrtane granice, s formulom: homofobija možda ne, ali mizoginija može i dalje.

Naime, dok gay populacija polako pronalazi, točnije, uspješno se bori za svoje mjesto u hip hop zajednici, tretman i položaj žena u hip hopu bitno se ne mijenja. Ova je tema nešto manje zanimljiva liberalnoj kritici, no oni (odnosno, gotovo u pravilu one), koje je se prihvate uglavnom su pesimistične i s nostalgijom se sjećaju devedesetih kad su žene u hip hopu mogle biti i popularne i emancipirane. Naravno, u ovom žalovanju za Queen Latifah krije se i određeno odbijanje da se i današnjem hip hopu priđe sa sviješću o njegovim kontradikcijama i da se, s koliko god velikom rezervom, pronađe određena emancipatorska mogućnost i kod mejnstrim reperica kao što je Nicki Minaj. Ali kad je u pitanju svijet muškog hip hopa i njihov tretman žena u stihovima i spotovima, dvojbe nema: mizoginija i seksizam i dalje su itekako prisutni.

Muzički, a ponekad i politički progresivni Kanye West u svom je relativno nedavnom videospotu Monster po tko zna koji put u povijesti popularne kulture zadovoljio mušku fantaziju o slobodnom raspolaganju golim, mladim, u ovom slučaju i mrtvim, ženskim tijelima. Pokušavajući se na početku spota ograditi riječima da sadržaj koji slijedi nikako ne bi trebalo interpretirati kao mizogin, dao je savršeno jasan znak da ćemo biti izloženi upravo poplavi vizualne mizoginije. Prije par mjeseci Rick Ross je, gostujući na pjesmi U.O.E.N.O. hip hopera Rocka, o silovanju repao tako nonšalantno i usputno, kao da se radi o nečem sasvim svakodnevnom i uobičajenom kao što je izlazak u klub. Nakon negativne reakcije, ponudio je toliko neuvjerljivu ispriku da je jasno da se nije radilo ni o čem drugom doli sasvim iskrenom i spontanom ispovijedanju pogleda na silovanje koji vlada u njegovom kulturnom okruženju, a pri tom ne mislim samo na hip hop, već na američko društvo koje je po ovom pitanju itekako slično našem.

Primjera ima i previše, ali ne moramo se zadržavati na stihovima niti samo na tlu hip hopa da bismo uočili nesrazmjer kad je u pitanju tretman žena i gay osoba u popularnoj kulturi. Prije koju godinu redatelj Brett Ratner, u jednom u nizu primitivnih javnih istupa, usputno je ispustio i glupavi verbalni homofobni ispad. Reakcija je bila brza i nedvosmislena: Ratneru je, sasvim zasluženo, oduzeta već dogovorena režija predstojećeg Oscara. Međutim, kad je dvije godine ranije Chris Brown brutalno pretukao Rihannu s kojom je tada bio u vezi, spremnost šoubiznisa da mu oprosti, štoviše, da mu uopće ni ne zamjeri, bila je iznenađujuća. Te je godine izostao s Grammyja, ali vrlo brzo se vratio i po Grammy i na naslovnice časopisa koje su slavile njegov veliki comeback, i u suradnju s mejnstrim zvijezdama. O ovom nasilju šoubiznis je uglavnom šutio, zauzimajući onu 'to je njihova stvar' poziciju koja je uvijek savršeno tlo za održavanje živima i zdravima obiteljskog nasilja i nasilja u vezi. Malo koja zvijezda usudila se uputiti otvoreni prigovor Chrisu Brownu, a oni koji jesu često su dočekivani na nož.

Mogao sam se odlučiti i za neki drugi primjer, ima ih, ali i ovaj zapravo sasvim dobro prokazuje jalovost političke korektnosti koja prečesto služi kao kamuflaža za prikrivanje sistemske nepravde. Politička korektnost naprosto nivelira sve neugodnosti, pa se izrazi faggot ili bitch u intervjuu ili na hip hop albumu, iz perspektive popularne kulture i medija koji ju pronose, često tretiraju kao otprilike jednako problematični kao i fizičko nasilje. U oba se slučaja naprosto radi o nečemu za što se treba ispričati i što je zatim pristojno zaboraviti, u oba se slučaja radi o gafu. Jasno je i odakle ovako intenzivan fokus na verbalnu političku korektnost: cenzuriranjem pjesme muškarci neće ostati bez privilegija koje su im u naslijeđe ostavila stoljeća patrijarhata. Na istom je tragu i objašnjenje veće propusnosti za prava gayeva nego za prava žena kad je u pitanju popularna kultura, u ovom tekstu uglavnom sažeta na paradigmatični primjer hip hopa. Naprosto, radi se o tome da muškarcima, bez obzira na incijative poput U ime obitelji koje nas pokušavaju uvjeriti u suprotno, postaje jasno da priznavanje prava koje gay pokret traži ni na koji način neće dovesti u pitanje njihove nasiljem zauzete pozicije. Prostor koji gay pokret za sebe traži novi je prostor, koji ne nastaje modificiranjem već postojećeg heteroseksualnog, već, na neki način, njegovim udvostručavanjem. To je onda i jedan od razloga zbog kojeg je ponekad kritiziran srednjestrujaški gay pokret koji, naprimjer, svojim fokusiranjem na pravo na brak, zapravo reproducira heteropatrijarhalne vrijednosti.

Emancipacija žena, pak, koja bi otišla još dalje od pravâ kao što je ono na sudjelovanje u izborima, muškarcima bi oduzela privilegije koje uzimaju zdravo za gotovo, od besplatne kućanske radne snage do tijela na koja smatraju da polažu prirodno pravo, i nužno bi podrazumijevala radikalnu društvenu transformaciju. To je i razlog zašto je u SAD-u, zemlji još uvijek debelo prožetoj rasizmom, predsjednik lakše postao crnac nego što bi to postala žena, kao i zašto je aktualni papa spreman tolerirati homoseksualce u svojim redovima, dok su ženama ta vrata i dalje definitivno zatvorena. I crkveni populizam slijedi iste precizno ucrtane granice.

Na kraju, vratio bih se još jednom hip hopu, ali hrvatskom popkulturnom kontekstu koji je, kad je ovaj žanr u pitanju, zapravo interesantno drugačiji. Analogije s onim američkim nije moguće uspostaviti jer kod nas bi se čak moglo govoriti o situaciji upravo obrnutoj u odnosu na onu u SAD-u. Naime, relevantniji hip hop bendovi u Hrvatskoj gotovo se redovito smještaju u ladicu 'alternativne' muzičke scene sa svim ideološkim i političkim konotacijama koje ta pozicija podrazumijeva - urbano, progresivno, liberalno, socijalno angažirano itd. Hip hop je naprosto uvezeni žanr koji se uspio udobno smjestiti u nišu visoke popularne kulture, bez svih onih kontradikcija iz kojih je taj žanr rođen i koje su ga u SAD-u činile tako kompleksnim i zanimljivim fenomenom. Kod nas, ulogu prljavog i mizoginog svijeta hip hopa igra prljava i primitivna estrada, dok hip hop bendovi polažu pravo na određeni imunitet od takvog tipa kritike. Zato će se problematiziranje mizoginije u hrvatskoj popularnoj kulturi, u rijetkim i više-manje usputnim situacijama kad se uopće poduzme, usmjeravati prvenstveno na estradu (npr. pjesme Severine ili Vjekoslave Huljić) i slične estradne autore/ice, dok će se stihovi politički progresivnog (dapače, feminističkog!) hip hop benda Elemental ('svako ko te vidi najradije bi te puko/samo si za to stvorena tuko'; 'nađi drugu budalu za to što trebaš da ti sredi/sa mnom nećeš, tvoja pička ipak tolko ne vrijedi') tolerirati. Pitanje zašto se socijalno angažirani bend u prvom redu kritički ne obruši na sredovječne muškarce koji ostavljaju svoje supruge da bi lovili mlade trofeje, odnosno na kulturu terora mladosti i seksizam koji joj je pratnja, već se u pjesmi uglavnom oslanjaju na stereotip glupe i lijepe sponzoruše kao jednog od najvećih društvenih zala te ga osnažuju, ostaje neodgovoreno.

Dakle, situacija je možda drugačija, ulogu krnje igra netko drugi, ali seksizam  i mizoginija u popularnoj kulturi i ovdje su itekako živi i zdravi, u svim varijantama i precizno usklađeni sa širim društvenim kontekstom, kako je to i drugdje.

Tagovi: gej, glazba, glazbenici, govor mržnje, hip hop, homofobija, kultura, mizoginija, nasilje nad ženama, pop kultura, seksizam, silovanje, žene, ženska ljudska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (4)

Stari komentari

kosee:
Izvrstan članak, jako zanimljiv!
10.09.2013. 11:26
Tina:
Hvala.
09.09.2014. 12:21
Bocko:
Tako je!

Trebamo kvote za ženske repere.
Obavezno 40% ženskih repera! Muškim reperima treba zabranit nastupe.
I da ni slučajno ne bude pay gap.
Ako na koncertu reperice nema dovoljnio publike, policija skupi ljude na cesti i vodi ih na koncert?
Ili da država kupi karte koje nitko ne želi kupiti?

Tekstovi?

Pa pogledajte malo te tekstove ženskih izvođača koji otvoreno govore o tome kako muškarca treba ubiti, ili opljačkati i odbaciti.

Još gore, mržnja i šovinizam prema muškarcima su sveprisutni u medijima, čak i od strane političarki.
A o raznim perjanicama feminizma koje su sve teške feminacistice i davale su ekstremno šovinističke izjave i pamflete od koji h se feministički pokret nikada nije ogradio - da i ne govoimo.
Andrea Dworkin, , Valerie Solanas...


I još čekam da mi neka ovdje feministica nabroji sve te silne povlastice koje muškarci danas imaju.
Ja sam nabrojao desetke povlastica koje žene imaju na račun muškaraca.
10.09.2014. 05:51
Pixi:
Odlicno!
novi uvid u Elemental - koji inace obozavam - fakat!
13.09.2014. 23:58

Stup srama

Iz drugih medija

AEM