Sa stavom

25.07.2013. 20:49:24 - Lepa Mlađenović (womenngo.org)

BUKA SLOBODNOG DAHA

Žudnja za aktivizmom

Lepa Mlađenović

Lepa Mlađenović (Foto: Rišpet)

U subotu sam se vraćala iz Kikinde. Autobus je bio pun i ljudi su stajali u prolazu, a ja sam žmurila i mislila o ovom tekstu. Uspjela sam osjetiti sebe u toj autobuskoj gužvi. Da, ja sam aktivistkinja koja se trenutno prebacuje s jednog mjesta na drugo. Mislila sam, putuju li sve aktivistkinje svijrta? Da stignu i do one posljednje žene u najzabačenijem mjestu. Da potaknu žene da čuju jedna drugu. Vraćala sam se iz ženske grupe ŽAR. Tamo smo imale radionicu o ženskoj solidarnosti i patrijarhatu. To je prva tema ovog teksta.

Ženski aktivizam i ženska solidarnost

Ženska solidarnost je odluka da slušamo, čujemo i razumijemo Drugu. Odatle počinjemo, od politike ne-isključivanja: razumjeti drugu onako kako ona razumije sebe, kako interpretira sebe sa svojim vrijednostima i sudovima. Ako smo odlučile da budemo solidarne - na nama je da stvaramo uvjete da žena može pustiti svoju priču da izađe van, svojim riječima i svojim tonom. Naša inicijativa solidarnosti znači da drugu ženu gledamo tako da nam ona vjeruje, da je slušamo tako da nam ona može reći, da govorimo tako da je ne dodirujemo iznutra gdje je boli, da ćutimo tako da ona osjeti kako govorimo, a ništa o njoj nismo rekle. Da smo tu. Sve smo uzele što nam je dala, a njoj je ostalo više. Tko će je razumjeti ako ne mi? Tko će razumjeti ženu koja se dvanaesti put vraća nasilniku koji će joj sljedećeg dana iskrvariti glavu i iscijepati ličnu kartu, a to je sve već više puta prošla? Tko će razumjeti nervozu jedne žene koja se u arhitektonskom birou peti put suprotstavila šefu, a on ju je opet izbacio van? Tko će razumjeti ženu za kasom u C-market radnji kojoj je teško izmamiti osmijeh, jer je radila prekovremeno za Novu godinu i nije dobila obećani dodatak za rad, prevario ju je sistem, a kod kuće su je čekali neoguljeni krumpiri, djeca koja traže čokoladu i brdo veša? Pritom, nismo je ni jednom osudile, presudile, optužile, nismo je vrednovale ni dijagnosticirale. Nismo joj dale savjet kako da živi. Ne moramo se s njom složiti, ali je važno ne uvući ni sebe ni nju u ciklus okrivljavanja i obilježavanja. To nam rade mame tate i psihijatri/ce i učitelji/ce i komšije/nke i novine i povijest.

I piramide stoje u pustinji kao lkona potlačivanja i nesolidarnosti. Bio je jedan muškarac na vrhu i on je naredio da se kamenje poreda tako da na vrhu bude samo jedan kamen, samo on. Onda su bili robovlasnici koji su tlačili druge muškarce i drugi muškarci su tlačili druge muškarce, još uvijek one ispod njih, onda su ispod svih muškaraca bile žene. Robovi i robovlasnici su odlazili kući i tlačili svoje žene, tukli ih, silovali, neki manje neki više, neki su samo šutili i ništa nisu govorili. Ni jedan nije bio solidaran sa svojom ženom. Nikada nije znao što je to, jer nikada nije čuo što ona govori. Nije imao instrument slušanja, njegove uši čuju samo glasove odozgo. Jer je on jedan kamen u hijerarhiji, a ona je jedan sasvim dolje, kamen u temelju kojeg nitko ne čuje, ne vidi, ne razumije. A ako se požali, onda će joj ona druga do nje reći: "Pa što si pala tako nisko, izađi! A iznad nje i oko nje hiljade i hiljade drugog kamenja kojima ona treba takva nevidljiva i bez riječi".

Ženska solidarnost počinje upoznavanjem sebe. To je proces. Patrijarhat od nas žena traži da sebe ne volimo, da minimaliziramo svoju vrijednost. Zato je važno da imenujemo svoja osjećanja i svoja iskustva da bi mogle prepoznati jedna druga, da naučimo da vidimo svoju bol i radost kao emociju, komunikaciju, povijesni kontekst - da bi ih mogle ih mijenjati. Da prepoznamo svoj osobni i politički čin u državi koja nas izostavlja.

Jedna od tehnika patrijarhata koja nas treba onemogućiti da upoznamo Drugu je prosuđivanje i dijagnosticiranje. Propisano je da žene prosuđuju oni iznad njih, muškarci, a da one presuđuju drugima - ženama i deci. Sve poslovice, literarna remek djela, opere, spomenici, svi oni isto tako osuđuju i kvalifikuju žene, jedne su 'lijepe' jer nose najlon čarape, druge su 'vrijedne' jer ne spavaju nego 'rano rane', treće su 'lake' jer vole da uživaju, pete su 'sebične' jer neće nasilje. Tako se naše mjesto u sistemu obrće oko istog, i mi stojimo.

Ako želimo biti solidarne važno je da ne presuđujemo, da ne dajemo savjete. Recimo: "Što si pala tako nisko, izađi" – to je rečenica kojom se druga optuži i da joj se savjet što treba da radi. Adrienne Reich bi ovu reakciju nazvala pasivnom i aktivnom instrumentalizacijom žena u službi ropstva, rasizma i seksizma. Eto na koji način sudjelujemo u svakodnevnom rasizmu i seksizmu.

Nije slučajno da patrijarhat traži od žena da, između ostalog, daju savjete. Tako se ne čuje Druga, tako se ostaje unutar istog, tako se perpetuira hijerarhija i submisivnost. Medicinske institucije su sagrađene na savjetima, one psihijatrijske isto tako. Saveti su jedan od elemenata koji obrću sistem porodice kao institucije. Saveti su iskazi patroniziranja i hijerarhije. Žene su ionako oduvijek morale slušati naredbe i učene su da nikada ne kažu 'ne'. Davanje savjeta: Što je tu novo u patrijarhatu - ništa. Žene daju savjete ženama, to su ih naučili da rade djeci jer tako im se čini da imaju moć i da su korisne. Patrijarhat je osmislio da je jedna od rijetkih koristi žena, sem materinstva, da daju savjete ženama i deci i tako osmisle svoju egzistenciju na svijetu. Tako nas je patrijarhat još jednom prevario i još jednom nam dao ulogu koja ima privid bića koji je aktivan. Dakle, nema ni bića ni subjekta već nalog da se 'onima iznad nas' savjeti ne smiju davati. Jednog dana je u Autonomni ženski centar protiv seksualnog nasilja gdje radim došla žena koja trpi nasilje. Između ostalog je rekla da je njen muž nasilnik odrastao u mitu o svom ocu nasilniku koji je jednog dana za večerom s gostima, kada je njegova žena komentirala 'Nemoj toliko da piješ", uzeo njenu ruku, stavio je na ivicu stola i pred svima prelomio svojom dlanom.

Davanje i potreba za savjetima je ženska konstrukcija patrijarhata da bi se održao muški ciklus moći, da bi se obnovila hijerarhija. Stavi šal, pojedi juhu, djeci trebaju biološki očevi, strpaj je u ludnicu. Ali, ako uspijemo da se otresemo piramide, feministkinje vjeruju da većina žena ne žele savjete. One hoće podršku. Podrška nije savjet, nego vjerovanje da Druga ima svoje biće, da Druga može. Da sam ja tu da je pitam kako je, da imam u nju povjerenje. Da imam povjerenje u sebe. Da sam tu da je slušam jer vjerujem u njeno iskustvo, da joj ispričam svoje. Ne moram se složiti s njom. Mogu pokušati da razumijem iz koje klasne, nacionalne i spolne politike doživljaja ona dolazi. Žene u Sigurnoj ženskoj kući za žene koje su preživjele obiteljsko nasilje, još davnih godina ženskog pokreta napisale su na vratima: "Ako hoćeš da mi pomogneš, onda se vrati odakle si došla. Ako hoćeš da jedan dio tvog i mog života provedemo zajedno, onda si dobrodošla". Pomoć nije podrška, a na odluci o podršci se zasniva ženski aktivizam.
 
Odluka o činu

Ženski aktivizam sudjeluje u trenutku života Druge. Tako Druga nije sama, makar na momenat, ima svjedokinje. Nije sama kad nam iz grada pod opsadom napiše pismo, kada joj pošaljemo paket, kad pređemo tri granice da vidimo što radi, zabilježimo zločin koji je preživjela. Zločin njenog muža ili zločin države. Ako u patrijarhat nije upisano da je žensko iskustvo vrijedno slušanja, onda nam je potrebno da imamo svjedokinje. Svjedokinje života u kome se neprestano otimamo od piramide koja nam je udijelila mjesto u svom prašnjavom mračnom temelju - i svjedokinje života naše žudnje da letimo.

Solidarnost je naša otvorenost da čujemo, jer to znači da jedna žena nije ostala sama, da ja nisam sama, da smo mi svjedočanstvo njene ljubavi ili njenog bola i da je patrijarhat, znači, već nakrnjen. Ako osjeti da nije izolovana imat će više snage da bude odgovorna za sebe u odnosu na druge, a tako se mijenja država.

Žudnja za aktivizmom i solidarnost se obrću oko još jednog principa: da su iskustva svih žena jednako vrijedna. To znači da ni tonom, ni pogledom, ni poslovicom nećemo isključiti ni jednu ženu samo zato što je 'žena s malo škole, s malo novca, s malo ljubavi, s malo bijele kože, s malo godina'. Dakle, 'malo' neće postojati jer se neće mjeriti u odnosu na nas, bijele feministkinje sa plaćama nevladinih organizacija i fakultetima bivše SFRJ, s muževima u kravatama, s imenima nacije koja vodi vlast u zemlji. Stalno ispočetka pokušavat ćemo da ne dajemo vrijednosne sudove našim razlikama. Ali ćemo znati da društvo neprekidno vrednuje svaku činjenicu života, i do to utiče na naše emocije, tok misli, naše psihičko i mentalno zdravlje. Ovaj princip ženskog aktivizma je osnova naše žudnje. Mi žudimo da mjeriti odnose u društvu tako da ne bude podređivanja, a to već radimo sada.

Aktivistkinje, a tako ih ja zamišljam, to su one koje vjeruju da je iskustvo svake žene jednako vrijedno. I upravo zbog toga one mogu putovati i truckaju se od jednog do drugog malog i velikog mjesta, da sretnu još pet žena, još jedanaest žena, da sjednu u krug i razmjenjuju iskustva. Vjeruju da kroz slušanje iskustva druge mogu početi pucati konci patrijarhata koji su nam proboli jezik i tijelo i glavu. Vjeruju da iskustvo druge, slično i različito, može da olakša proces da moje iskustvo izrade van, da ga se oslobodim misliti o sebi svoja i da odlučujem sama.

U Nepalu, nakon dvije godine podrške male ženske grupe stigla je vijest: Jedna žena u grupi je odlučila da prekine zaruke i da se ne uda za muškarca koga su joj odredili u selu. To je žudnja aktivistkinje u Beogradu, ona se obraduje kada pročita vijest o činu snage jedne žene u Nepalu. Poznato joj je koliko rada svih nas je potrebno da jedna žena odluči da izađee iz nasilja, da se razvede, da kaže 'ne' u okolini gdje je kamenje oko nje i nigdje solidarnosti, samo igle koje je vraćaju na staro. U Nepalu je problem miraz, u Kikindi je problem zimnica. Kako da odbije, kako da ne pravi zimnicu ako muž traži, a i njene majke, komšinice, bake, ženske novine – sve one su već napravile zimnicu! Muž je zakon. A skoro sve žene u Nepalu moraju da se udaju za onoga koga izaberu roditelji. Ako nam se učini da je to jednostavno, pobjeći od miraza, ili od zimnice, onda znači da nismo dovoljno slušale drugu, da je nismo razumjele. Aktivistkinje žele da razumiju drugu, jer odatle dobivaju inspiraciju za rad, odatle im dolaze projekti snova, iz žudnji kako svoje želje i želje drugih da udruže i konstruira uvjete života u kojima će biti moguća autonomija žena.

Od kada je u Srbiji od 1991. na vlasti srpski režim, nije bilo lijepih vijesti. U toj pustinji bez piramida sjednemo i dogovorimo se što hoćemo raditi i krenemo - tako su feministkinje za sebe i za druge žene otvorile više ženskih grupa, i ostvarile mnogo projekata. I ne samo u Kikindi i Nikšiću, nego i u Gnjilanu, Bitoli, Goraždu, Rijeci, Celju...

Aktivistkinje proizvode lijepe vesti. Tako, za vrijeme etničkog čišćenja na Kosovu 1999. kada su se zločini nad albanskim stanovnicima/ama dešavali u svakom trenutku, aktivistkinje protjerane u Makedoniju su se organizirale. Grupe s Kosova, Motrat Qiriazi, Centar za zaštitu žena i djece, Aureola, Radio 21.... sve su iz početka krenule raditi u potpuno drugim gradovima, u drugoj zemlji.... Aktivistkinje kao da su jedno čudo, izbace ih mašinkama iz njihovih kuća, one su u strahu u panici i moraju pobjeći, treba im još pet dana, još osamnaest dana i onda se organiziraju. Iskidaju im osobne karte, a one se organiziraju. Zaplaše ih bombama, a one se organiziraju. Slavica Stojanović koja ponekad misli mačeći bi rekla: "Kako god ih baciš one se dočekaju feminizmom".

Što je žudnja za feminističkim aktivizmom?

Sjedim ja i dalje u tom autobusu od Kikinde i vidim, sjetim se, kako Slavica Stojanović prošle godine za vrijeme 77 dana NATO bombardiranja izlazi iz autobusa Budimpešta-Beograd da bi skoknula do par žena da se s njima dogovori. To je taj aktivizam mislim ja, ona je izašla ne nekoj raskrsnici u Subotici, vidim je kako ne zna na koju će stranu, kako je vesela jer je stigla u nepoznat grad, nosi ženama keks koji smo kupile na autobuskoj stanici u Budimpešti, par feminističkih svezaka, i ide da se sa ženama dogovara. Vidim Sonju Drljević kako već godinama putuje lokalnim autobusima do Užica, Kraljeva, Zrenjanina i mnogih malih mjesta i razgovara sa ženama kako je važno da se organizmu. Vidim Stašu Zajović kako ustaje u pet ujutro 9 decembra 1999. da idu na studene Flori Brovini u Niš, da joj odnese bademe, suhe kajsije i da je gleda iz daljine jer je Flora Brovina pod stražom policajaca pa ne mogu da se zagrle. Vidim jednu Talijanku, ne sjećam se imena, ljeta 1998., srele smo je Luisa Morgantini, Donna in nero, i ja. Na sunčanoj terasi u Rimu, žena, oko 65 godina stara, vadi iz svoje tašne pamflete o ženskoj radnoj grupi koja je na donošenju statuta Međunarodnog kaznenog suda lobirala da pojmovi zločin protiv čovječnosti i ratni zločin uključe i silovanje u ratu. Gledam je i mislim se, tog ljeta, hoću li i ja hodati s pamfletima u svojoj 65-toj godini života? I pitam je i pitam je svašta i hodam pored nje i sasvim sam uzbuđena. Ona kaže 'ja sam komunistkinja i aktivistkinja od svoje 21 godine'. Vidim Nelu Pamuković koja uvijek ima po neki pamflet sa sobom, ne samo svoje grupe Centra za žene žrtve rata nego i Kontre i još par drugih. I kako Nela objašnjava, razgovara sa ženama. Vidim sebe prije neki dan na kiosku za vegetarijanske pizze na Slaviji, u Beogradu, i pošto već dobro poznajem tri žene koje tu rade, ja im dajem naše male pamflete 'žene za život bez nasilja'. Vidim lica tri žene s borama od danonoćnog rada, i kako im se bore razmještaju u osmjeh. Kažem im: "Mi podržavamo žene i ako zatreba vama ili vašim prijateljicama, neka se jave". "Pa što nam to niste odmah rekla", smješkaju se onako za sebe, dobile su čarobni listić. One se smješkaju tako jer su postale važne, jer je taj pamflet za njih, jer ih rijetko kad neko stavi u centar teksta. Ja ih gledam i osjećam kako mi cirkulira fluidi i eto, mislim se sada, možda je to žudnja za aktivizmom. Ta radost moja i njihova jer smo iako na čas izašle iz pretpostavke težine ženskog postojanja. Sve prodavačice cvijeća na Slaviji već su dobile pamflete SOS telefona, jer ima još aktivistkinja u Beogradu koje tuda prolaze s punim rancima i torbama.

Većina aktivistkinja imaju svoje aktivističko gnijezdo, one dolaze iz grupa u kojima cirkularu emocije, političke rasprave, poslovi. I ja sam deo aktivističke gužve Autonomnog ženskog centra, u kome se beskrajno telefonira i neprekidno organizme. Volim da sam tu. Ponekad je izlaženje i ulaženje, neke su bile u Deponiji i Čukaričkoj padini - kartonskim Romskim naseljima - da se razdjeli ugalj i šporeti, druge su bile u centru za socijalni rad da se raspitaju za jednu djevojku, ili su bile da ohrabre ženu da ode na abortus, na suđenje, kod ljekara, podržavaju žene iz svoje ulice i zato su vesele, jedna se vraća is Kosovske Mitrovice i Prištine u šoku, druge su bile na demonstracijama, ili šalju e-mailove, pišu projekte, ljute se, ponekad smo po četiri žene na tri kompjutera, muzika sa interneta, radujemo se novoj boji pamfleta, izumljujemo web sitove, kuhamo petu kavu ...opet su se zagrlile... tako je u mnogim ženskim grupama u svetu, prelijevanje radnog vremena, a svjetla gore do kasno u noć.... Možda ne moramo da se pitamo zašto neke aktivistkinje sanjaju da imaju mobilne telefone, a druge da voze kola, kombije, džipove, helikoptere.

I još nešto:

Listopad 1999., Budimpešta. Dolazim na skup o nasilju nad ženama u ratu, prilazim malom kafiću u zgradi i vidi me Duška Andrić Ružičić, ona skače, ciknula je i potrčala, onda me uzima onako velika i skroz nasmijana, i grli me, diže me i vrti kao na vrteški. Nikada nisam znala da li sam na skupove za vrijeme rata u stvari dolazila da bih se zagrlila s feministkinjama. Duška me spušta polako i kaže "Ðe si bona". Meni ispadaju naočale, suze, radost. Diram joj kosu jer se ošišala, gledam je i znam koliko je žena koje su preživele seksualno nasilje, ratno nasilje, izbeglištvo, smrt roditelja prošlo kroz njene hodnike u Centru za terapiju žena u Zenici, i znam da su imale srpska, muslimanska, hrvatska, albanska, romska imena, i znam da bi im Duška i Belma i Edita i Mirha i Zilha... i mnoge druge, u njenom u mom centru, prišle na isti način i da su imale bilo koje ime na ovom svijetu.

To je za mene žudnja za aktivizmom.

Kada je Igballe Rogova, 3. lipnja 1999. u šatoru izbjegličkog kampa Čegrani, u Makedoniji, koji je tada imao oko 40.000 ljudi s Kosova, organizira djevojke. Svakodnevne radionice, razgovori. Vrućina, okolo kampa gole planine, ispod šatora kamenjar. Sunce je u lipnju 1999, djevojke u šatoru jedna do druge, sve je puno, više ih je od sto. Blizu su, smješkaju se, nekome su bitne. Došle su bojažljivo, polako, imaju bolne godine iza sebe, plaše se, ipak su došle... i posla pola sata rada, ja sjedim tu, Nazlie Bala sjedi tu, a cijeli šator bruji jer djevojke na albanskom viču u sav glas "Djevojke su snažne", "VAJAT JA TFORTA" djevojke se smiju, djevojke su otkačile, više im glave nisu pognute dole, Igbala vikne, ajde još jednom, one hoće, ajde još jednom i šator se prolama od snage. Kad bi brda pamtila, to je buka slobodnog disanja koja bi se u njih urezala. Balkan u svojoj povijesti nije čuo ovaj krik koji se veseli od stotine djevojaka iz kosovskih spaljenih sela koje uče da govore jer im ni rod ni nacija ni država nisu dali prostor za jezik sve dok nisu došle feministkinje.

O odgovornosti

Razmišljam o solidarnosti kao odluči nešto napraviti, ucrtati korak u svijetu u kome živim, da se pokrenem. Ako živim u Srbiji u 2000. i fašizam nam se sveti tako da druge trebamo mrzimo i zaboravimo, onda Drugu - Albanku, Bošnjakinju, Romkinju, Srpkinju, lezbijku, crnkinju. Ne smijem zaboraviti. Tko sam ja bez nje? A tko ona bez mene? Važno mi je da se pitam u kom političkom procesu je postala Druga? Što sam ja, feministkinja i lezbijka, bijela žena sa srpskim imenom, s osobnom kartom izdatom u Beogradu, uradila tim povodom? Ako je solidarnost politika ne-isključivanja onda nije stvar u tome da sjedim u vlastitoj sobi, ako je uopće imam, i mislim da sam solidarna. Solidarnost s Drugom je odluka da izađem iz svog ustaljenog ritma života, da uradim nešto prvi put, da zamislim čin koji će prekinuti politiku poslušnosti svakodnevici.

Solidarnost uvodi diskontinuitet. Možda i nježnost prema drugoj koju ne poznajem. Ne mogu uvijek planirati kada da budem solidarna. Solidarnost treba kada Drugoj treba, a to je možda baš kad obično spavam, kad sam s ljubavnicom u krevetu ili s klincima u parku. Solidarnost znači prekid udobnosti, i drugo, prekid vlastite nijanse žrtve. U žrtvu nas konstruira jer smo ženskog spola, i jer živimo u Srbiji. Jezik režima nas guši pričom da 'smo žrtve još od doba Turaka' da bi opravdao nasilje. Ali, nekima od nas, kako kaže Borka Pavićević, već je jasno da 'svako tko se proglasi žrtvom postat će dželat'. Već je jasno da je Milošević doveo NATO da 'sređuje' Beograd i Srbiju, da bi on, kao 'najveća svjetska žrtva', proljeća 1999, za to vrijeme 'sređivao' Prištinu i Kosovo. Što sam ja uradila za sebe i za druge u tom političkom trenutku? Kako sam podržavala sebe, protiv svog straha i kako sam htjela znati da država u moje ime masakrira naše sugrađanke i sugrađane? Jesam li sam mislila jednako na mostove Novog Sada i na tri stotine spaljenih sela na Kosovu? Taj muškarac s vojnom knjižicom Prokuplja, s uniformom ove države je i u moje ime spaljivao Peć i bacao bombe na bilo koga u albanskim selima na Kosovu, pa je tamo kako kaže Nataša Kandić, '21. lipnja bilo još uvijek svježeg pepela i ponegdje neka čovječnija kost koja viri iz zemlje'. Da li sam aktivistkinjama na Kosovu rekla da mi je teško, da mi je užasno teško što se sve tako dogodilo, i da ja znam da su ubojice govorile srpski jezik? Kako sam objasnila drugaricama da mi iz Autonomnog ženskog centra podržavamo i Srpkinje i Albanke na Kosovu, i da je to teško izvesti ne samo tehnički, nego bilo kojoj strani ispričati koji bol smo zatekle na Drugoj strani.

Ovaj tekst objavljen je ufeminističkom časopisu TREĆA, Centra za ženske studije u Zagrebu, Hrvatska, 2/2000, i veći deo u dnevnim novinama DANAS, Beograd, 13 i 14 marta, 2000.

Tagovi: aktivistkinje, aktivizam, druga, feminizam, lepa mlađenović, organizacija, organiziranje, solidarnost, srbija, žene, ženska ljudska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (4)

Stari komentari

kosee:
Jako lijep i inspirativan tekst, vrijedilo ga je pročitati.
26.07.2013. 08:57
Aida:
Ovo je sjajan tekst, ali trebalo bi staviti bilješku o tome kad je i kojim povodom nastao. Na stranici s koje ste ga preuzele stoji "Ovaj tekst objavljen je u feminističkom časopisu TREĆA, Centra za ženske studije u Zagrebu, Hrvatska, 2/2000, i veći deo u dnevnim novinama DANAS, Beograd, 13 i 14 marta, 2000."

Inače, "Žudnja za aktivizmom" bio je naziv temata koji je za taj broj Treće uredila Biljana Kašić.
29.07.2013. 08:12
:
Stavile smo link odmah na početku teksta kako bi naše čitateljice i ćčitatelji mogli otići na originalni tekst. Uvijek povežemo naše preuzete tekstove s originalima.

A sada smo dodale i kako je tekst objavljenu časopisu Treća.
29.07.2013. 11:49
Jaca:
Fantastičan tekst!
23.09.2013. 23:50

Stup srama

Iz drugih medija

AEM