Sa stavom

Mit o mizandriji

Mit o mizandriji

Dragi muškarci,

možda ste imali težak život – možda ste odrasli u siromaštvu, bili očajni, zanemarivani, možda ste izgubili voljenu osobu; možda mrzite svoj posao, svoj auto, svoje tijelo; možda vam je netko nekada slomio srce (možda je tih slamatelja/ica bilo više), a možda nikada niste bili zaljubljeni i nemate pojma kako je to kad vam slome srce; možda je život bio nepravedan prema vama, možda doista niste zaslužili silna sranja koja su vas zadesila; možda se drugima čini da je vaš život divan i krasan, ali vi ste duboko nesretni iako ne znate zašto… Sve su to općeljudski problemi i druga ljudska bića duboko suosjećaju s vama. Teško je biti čovjek. Tako mi je žao. Ipak…

Znam da vam mizandrija (mržnja/prezir prema muškarcima) dobro dođe kao idealni žrtveni jarac, ali vjerujte mi da ona nije uzrok niti jednog od silnih gore nabrojanih problema. Časna riječ! Štoviše, mizandriju u suvremenom internetskom diskursu u najvećoj mjeri propagirate i perpetuirate vi sami inzistirajući na tome da je mizandrija stvarna, sustavna, opresivna sila u rangu mizoginije. Takav način razmišljanja je pogrešan, te podjednako šteti i ženama i muškarcima.

Većina feministkinja ne mrzi muškarce (mrzimo sustav koji neopravdano privilegira muškarce), ali – čestitam! – počinju mrziti vas! Vaša opsesija mizandrijom od mizandrije je napravila samoispunjavajuće proročanstvo (na neki način.. mrziti pojedine muškarce – na primjer, one opsjednute mizandrijom! – nije isto što i mrziti čitav muški rod.. o tome više malo kasnije). Eto, jeste li sada sretni? Jeste li napokon dobili što ste htjeli? Feminizam jest ‘ženski’ pokret, ali u svojoj osnovi to je pokret socijalne pravde i jednakosti za sve, pokret koji se bori za marginalizirane i obespravljene pojedince, što će reći i za žene i za muškarce. Halo, mi smo na vašoj strani! Prestanite nas okretati protiv sebe!

Počnem li sada nabrajati sve probleme s kojima je suočena suvremena žena, mogu pretpostaviti kako će izgledati odjeljak s komentarima: muškarci viču “mizandrija!”, žene odgovaraju “mizandrija ne postoji!”. Feministicama je zbilja (pre)puna kapa ovakvih beskrajnih, neproduktivnih, šupljih nazovi-razgovora koji počivaju na namjernom nesporazumu, u kojima se sudionici/e nabacuju nazovi-argumentima bez nekog pravog sluha ili razumijevanja za drugu stranu, sve dok na kraju i jednima i drugima takva nazovi-rasprava ne dojadi. Možda je i vama toga dosta. Znam da meni je! U to ime, odlučila sam pobrojati neke vrlo ozbiljne nesporazume i razjasniti neke stvari.

 

1. Čemu ‘ženski’ pokret? ili, Zašto ne možemo svi/e biti humanisti/kinje?

Doista bih voljela da mogu naprosto biti ‘humanistica’. Čovječe, to bi bilo fantastično! Jer, to bi značilo da živimo u čarobnom svijetu u kojem se svi ljudi rađaju jednaki, i u kojem bih možda mogla živjeti u kući koja nalikuje golemoj gljivi, i možda bi mi ptice pomagale pri odijevanju, ili nešto slično. Humanizam je prekrasan san, nešto čemu definitivno treba težiti. Ustvari, to je upravo ono čemu feminizam teži ovoga časa (i čemu teži već desetljećima)! Hura za feminizam!

Nažalost, postojanje potrebe za specifično ‘ženskim’ pokretom jasno otkriva da svijet u kojem živimo još uvijek nije sigurno i pravedno mjesto za žene (i razne druge skupine.. idealno, feminizam se zalaže za ispravljanje svih oblika nepravdi, za prava svih marginaliziranih skupina). Ukloniti rodnu odrednicu iz pojma, maknuti ‘fem-‘ iz feminizma, znači osporiti postojanje rodne neravnopravnosti. Uostalom, jednostavna supstitucija feminizma humanizmom neće riješiti ama baš ništa (kad bi barem bilo tako jednostavno!).

Postavimo stvari ovako: zamislite da čitate priču za djecu. Nekoć davno na jednom dalekom otoku živjele su dvije vrste zvijeri: Flićki i Flućki (znam da zvuči glupo, ali obećajem da ima smisla!). Iako obje vrste posjeduju jednake (intelektualne i ine) sposobnosti, svu vlast u svojim zvjerskim rukama drže Flićki: oni su glavni u politici, posjeduju većinu zvjerskog novca, dominiraju zvjerskim medijima, ratificiraju razne zakone koji su štetni po Flućke. Svaki za sebe, Flićki su prilično simpatični stvorovi, ali kao skupina debelo koriste nejednakosti koje postoje na otoku. Čak će i najsposobniji Flućak imati manje prilika i naići na više institucionalnih zapreka od bilo kojeg (pa i najnesposobnijeg) Flićka. Jednoga dana, skupina Flućki (oni koji još nisu pounutarnjili svoj podređeni položaj) odluči se organizirati i učiniti sve u njihovoj moći da promijene sustav. Svoj pokret nazovu ‘flućizam’, jer mu je cilj rješavati probleme koji muče obespravljene Flućke. To ima smisla, zar ne?

E sad, zamislimo da neki Flićki počnu prigovarati i žaliti se da flućizam ne vodi računa o njihovim potrebama, jer, eto i oni imaju problema, pa bi se pokret zapravo trebao zvati ‘zvjerizam’. To bi bilo pošteno. Problem je u tome što se promjena imena za sobom povlači promjenu temeljne namjere i orijentacije pokreta: uklanjanje reference na Flićke efektivno skreće pozornost s činjenice da je zvjersko društvo u svojoj osnovi neravnopravno. Pojam ‘zvjerizam’ sugerira da su svi problemi zvjerski problemi, te da sve zvjerke jednako pate, ergo ne postoje problemi koji bi bili svojstveni samo Flućkima. U stvarnosti, problemi Flućki su prioritetni jer štete svim Flućkima, dok problemi Flićki pogađaju tek pojedine Flićke. Strpati te probleme u isti koš sa svim ostalim ‘zvjerskim problemima’ znači negirati postojanje neravnopravnosti.

Ako vam se ne sviđaju Flićki i Flućki, evo još jedne blesave metafore. Kad žene kažu “mizandrija ne postoji”, misle isto što i muškarci kada kažu, npr. “Freddy Krueger ne postoji”. Ideja Freddya Kruegera je stvarna, pa vas Freddy može itekako prestrašiti, a ako ste spremni vašu maštu rastegnuti dovoljno daleko, mogli biste čak sva neriješena ubojstva nožem prikačiti Freddyu. Nadalje, sasvim je moguće da se netko odjene kao Freddy i počne ubijati tinejdžere. No sve to ne znači da je Freddy-Krueger-filmski-lik doista stvaran, i da će vam se ušuljati u snove i ubiti vas. Može vas prestrašiti, postoje događaji i pojave koje podsjećaju na njega, no u konačnici, on je tek izmišljena napast.

 

2. Zašto je tvrdnja da seksizam ne postoji – seksistička

Živimo u svijetu koji vrvi nejednakostima. Politika, filmska industrija, policija, visoka tehnologija, matematika i tako dalje i tako bliže – brojna su polja kojima dominiraju muškarci (točnije, bijeli muškarci). Ako odbacimo pretpostavku da se ovdje radi o sustavnoj diskriminaciji koja ženama i pripadnicima/cama manjina onemogućava participiranje u tim poljima, preostaje nam jedino zaključiti da su muškarci u tim stvarima jednostavno prirodno bolji (talentiraniji, radišniji, i sl.). Ako ne postoje društvene strukture koje muškarcima daju prednost, tada se postojeće stanje stvari može objasniti jedino činjenicom da se muškarci više trude i/ili da se rađaju s nadnaravnim sposobnostima i talentima potrebnima za praktički svako visokospecijalizirano polje ljudske djelatnosti.

Vi ste ipak uvjereni da su institucionalne prepreke mit? Kako želite, svatko ima pravo na vlastito mišljenje. No, nije li takav stav pomalo zadrt i nemalo sebičan (na koncu konca, te (ne)postojeće prepreke ipak rade u vašu korist)? Ako sebe ne smatrate zadrtom osobom, budite ljubazni i priključite se nama koji proaktivno nastojimo ispraviti nejednakosti. Nije dovoljno biti neutralan i uživati povlastice koje se ostalima (ni krivima ni dužnima) neopravdano uskraćuju. Antiseksizam, antirasizam, antihomofobija, antitransfobija – to su naši ciljevi. Ne želite se pridružiti? Onda barem priznajte da ste puni predrasuda!

 

3. Opasnosti generalizacije, ili Zašto mržnja prema jednom muškarcu ne podrazumijeva mržnju prema čitavom muškom rodu

U vašim životima možda postoje žene koje su užasne prema vama, no te žene ne trpe vas osobno. Svaka žena ima pravo ne simpatizirati određene muškarce, baš kao što svaki muškarac ima pravo ne simpatizirati određene žene. To nije mizandrija! Ako ne volim Peru ili Marka, ne znači da se spremam objaviti rat muškom rodu kao takvom. Vjerujte mi na riječ – većina žena koje poznajete ne sudjeluje u nekoj strašnoj, tajnoj uroti kojoj je cilj lišiti vas vašeg radnog mjesta, stana, zdravlja i sl. Naravno, postoje grozne/opake/osvetoljubive/pakosne žene koje svjesno pokušavaju na ovaj ili onaj način naštetiti muškarcima. Ali to su izolirani slučajevi, a ne sustavni problem.

Priznajem, nije lako biti muškarac. Nameću vam se nerealna očekivanja vezana uz vaše tijelo i karijeru, od vas se očekuje da se prilagodite tradicionalnim pojmovima muškosti (baš kao što se ženama nameću tradicionalni obrasci ženstvenosti)… sve to je vrlo opresivno. Postoje radikalne feministice, povrijeđene žene, žene koje nemaju strpljenja, žene koje doista mrze muški rod (iako moram priznati da osobno ne poznajem niti jednu ženu koja odgovara tom opisu). To zacijelo nije ugodno – pogotovo kad još k tomu osjećate da vas se krivi za probleme ljudi koje nikada niste upoznali i protiv kojih osobno nemate ništa protiv.

No, ne možete poreći činjenicu da nema te zemlje na kugli zemaljskoj u kojoj žene drže sve konce u rukama. Čak i u državama sa ženama na čelu, političkim i ekonomskim strukturama i dalje dominiraju muškarci – dakle, vi. Jasno da vi osobno nemate mogućnosti da sami ispravite sva zla ovog svijeta (niti za to snosite odgovornost), no time što uporno odbijate priznati da (rodna) neravnopravnost postoji efektivno pljujete u lice svima onima koji/e izravno i svakodnevno osjećaju posljedice te iste neravnopravnosti. Možda nemate izravne ili opipljive koristi od patrijarhata, no činjenica je da vas od nekih oblika neravnopravnosti i diskriminacije efektivno i trajno štiti činjenica da ste muškarac.

Sad se možda osjećate ponukanima uzviknuti: “Pa i meni je teško! Ni prema meni život nije bio pravedan!”. Znam, znam. Ali pravednost ne funkcionira na taj način. Ljudi moji, život nije pravedan – što zbog slučaja, okolnosti u kojima ste rođeni, DNA s kojom ste se rodili – i svatko od nas mora naučiti s time živjeti. Ali ta se nepravda ne mora dodatno pogoršavati nametnutim sustavima obespravljivanja koji štete samo određenim skupinama. To je nešto protiv čega se možemo i moramo boriti.

Feminizam nije borba za pravednost na individualnoj, svakodnevnoj bazi. To je borba protiv sustavnog uskraćivanja prilika i mogućnosti kojime se ograničavaju temeljne slobode žena. Muškarac i žena jednakih sposobnosti unutar određenog polja moraju imati jednake mogućnosti za uspjeh unutar tog istog polja. Ne tražimo da se najmanje kvalificiranoj ženi sve servira na pladnju samo zato što je žena. Sve što tražimo jest da žene imaju jednake mogućnosti za realizaciju vlastitih potencijala kao i muškarci. Ako određena kandidatkinja nije kvalificirana za radno mjesto za koji se prijavljuje – sve pet, to nije seksizam. Ali ako je se uopće ne uzima u obzir za radno mjesto samo zato što je žena – e to, jest seksizam!

 

4. ‘Muška’ prava za koja se zalaže feminizam

Feministkinje ne žele da vi izgubite skrbništvo nad svojom djecom. Ideja da su žene prirodno bolji roditelji patrijarhalna je izmišljotina.

Feministkinje ne vole reklame u kojima nesposobni tata prtlja oko veša sve dok sposobna mama ne spasi stvar. Ideja da su žene prirodno bolje u obavljanju kućanskih poslova patrijarhalna je izmišljotina.

Feministkinje ne žele da vi plaćate alimentaciju. Tradicionalna pretpostavka je da će žena redovito dom pretpostaviti karijeri, pa će se stoga raspad braka nužno negativno odraziti na njene platežne sposobnosti – otuda potreba za plaćanjem alimentacije. Ideja da žena treba rađati, a ne zarađivati patrijarhalna je izmišljotina.

Feministkinje se bore protiv silovanja u zatvorima. Permisivnost i šale o silovanjima u zatvoru dio su kulture silovanja, a ona je, pak, produkt patrijarhata.

Feministkinje se bore protiv lažnih optužbi za silovanje. Lažne optužbe diskreditiraju žrtve silovanja i podržavaju kulturu silovanja, koja je produkt patrijarhata.

Feministkinje ne žele da vi budete usamljeni, niti mrze ‘dobre dečke’. Ideja da površne tjelesne karakteristike pojedinca čine ‘boljim’ od ostalih patrijarhalna je izmišljotina.

Feministkinje ne žele da vi plaćate večeru. Mi se borimo za jednake mogućnosti ostvarivanja jednake zarade u polju koje odaberemo (i za koje smo kvalificirane) – patrijarhat nam to trenutno uskraćuje. Ideja da je muškarac taj koji podmiruje račune i od kojega se očekuje da kupuje ženinu naklonost u romantičnom kontekstu, pokroviteljska je i ponižavajuća patrijarhalna izmišljotina. 

Feministkinje ne žele da se vi izlažete opasnostima i slamate se od posla u tvornicama i rudnicima dok mi kukičamo i javljamo se na telefon. Patrijarhat sustavno isključuje žene iz opasnih industrijskih zanimanja.

Feministkinje ne žele da vi počinite samoubojstvo. Patrijarhat generira široku paletu pritisaka i očekivanja koje snižavaju kvalitetu ljudskog (kako muškog tako i ženskog) života. Ideja da je depresija ‘ženska’ bolest, ideja zbog koje mnogi depresivni muškarci oklijevaju potražiti pomoć, patrijarhalna je izmišljotina.

Feministkinje ne žele da vas sumnjičavo gledaju kad izvedete svoje dijete u park (na ovo su mi se požalili mnogi muškarci!). Ideja da je muškarci nezadovoljivi seksualni grabežljivac, te da nije ‘prirodno’ da se muškarac brine o djetetu, patrijarhalne su izmišljotine.

Feministkinje ne žele da vi odete u vojsku i poginete u ratu dok mi doma peglamo. Ideja da su žene preslabe za borbu ili previše krhke da bi opstale u vojnom okruženju patrijarhalna je izmišljotina.

Feministkinje ne žele da se žene izvlače iz optužbi za nasilje u kući, niti da se muškarce žrtve zlostavljanja ili silovanja ismijava. Ideja da je žena žrtva, kao i ideja da su žene po prirodi nježne i podložne, patrijarhalne su izmišljotine.

Feministkinje ne mrze vas. Feministkinje mrze patrijarhat.

 

Ako vas brinu gore nabrojani problema, tada biste trebali zahvaljivati feministkinjama, jer feminizam je društveni pokret posvećen rješavanju svakoga od njih. Činjenica da vi uporno i sustavno sve probleme koji vas tište svaljujete na leđa feministica (vaših saveznica!) implicira da radije kritizirate žene negoli pružate podršku muškarcima. Nama je itekako stalo do vas i vaših problema. Kako bi bilo da i vi počnete voditi računa o nama i našim problemima?

 

5. Žao mi je što vam je teško u životu, ali molim vas – prestanite svoje probleme iskaljivati na ženama!

Nije lako priznati da ste u privilegiranom položaju, ali jednom kad to učinite, postaje ovisni o tome. Dobar je osjećaj kad vam se otvore nove, do tad sasvim nepoznate perspektive, kad prihvatite vlastitu ulogu u perpetuiranju usranog sustava, kad počnete raditi na tome da svijet postane bolje mjesto za sve nas (umjesto da samo ljubomorno branite vlastiti teritorij). Kao privilegirana bijela žena, i sama sam sve to morala priznati, i još uvijek to priznajem iz dana u dan. Privilegije koje uživamo ni mene ni vas ne čine lošim osobama – naprosto smo imali/e tu sreću da se rodimo u bogatoj zemlji, u dobrostojećoj obitelji, u društvu koje privilegira bijela tijela i sl. Najmanje što možemo učiniti jest priznati koliko je takva sreća proizvoljna i zatim dati sve od sebe da uklonimo zapreke postavljene pred one koji su ‘manje sretni/e’ od nas. Samoobranom i samoopravdavanjem nećemo daleko dogurati.

Dragi muškarci koji ste imali težak život i svoju bol pripisujete ‘mizandriji’: razumijem vas. Ljudi i nisu tako složena stvorenja. Svi se mi želimo osjećati vrijedno, cijenjeno, prihvaćeno. Žao mi je ako do sada niste iskusili taj osjećaj – ali za to ne možete krivite žene, ne možete kriviti mene, ne možete kriviti feminizam. Morate shvatiti da se zapravo ne razlikujete previše od žena koje tako gorljivo napadate u svojim napisima, žena koje si trude osigurati komadić prostora u svijetu moćnih muškaraca. Mnogo je žena koje znaju kako je to kada te izguraju na margine društva, kad te odbace toliko puta da počneš sam sebe odbacivati. Ta vrst otuđenja jedna je od stvari protiv koje se feminizam bori. Kada bi u njima prestali gledati neprijatelje, mnoge od tih žena stale bi na vašu stranu. Zato nas prestanite poticati da vas mrzimo i obećajem vam da ćemo se mnogo bolje slagati.

 

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić