Sa stavom

19.03.2013. 20:52:33 - Anne-Marie Slaughter

POLUISTINE KOJIH SE ČVRSTO DRŽIMO

Mogu li žene doista imati sve?

Kako uskladiti karijeru i obitelj?

Kako uskladiti karijeru i obitelj?

Pišući članak o ravnoteži između posla i karijere, Anne-Marie Slaughter obuhvatila je i česte 'zamke' s kojima se žena susreće na putu. Postoje razne klišeizirane izreke, mitovi pa i laži kojih se čvrsto držimo i time same sebe često ubijamo u pojam, misleći da smo nesposobne, neodgovorne, nedovoljno pametne, jednostavno uvjerene da je problem isključivo u nama.

Pa pogledajmo koje su to poluistine prema Anne-Marie Slaughter.

 1. Moguće je samo ako si dovoljno predana tome.

Naša uobičajena početna točka, neovisno kažemo li to izričito ili ne, jest da 'imati sve' primarno ovisi o dubini i intenzitetu ženine posvećenosti svojoj karijeri. Upravo to se krije iza užasa koji osjećaju brojne starije žene karijeristice o mlađim generacijama žena. "One nisu dovoljno predane da rade ustupke i žrtve koje su radile žene prije njih", tvrdimo mi. 

Ipak, umjesto prijekora, možda bismo se trebale suočiti s nekim osnovnim činjenicama. Mali broj žena dostigne vodeću poziciju.  Broj ženskih kandidatkinja za bilo koju vodeću poziciju vrlo je malen i bit će sve manji ako žene koje dolaze poslije nas odluče uzeti odmor, ili izaći iz profesionalne utrke uopće kako bi odgajale djecu. Upravo to je toliko uzrujalo Sheryl Sandberg, i to s pravom. Njezinim riječima 'žene ne uspijevaju doći do vrha'.

Može li 'nedovoljna predanost' uvjerljivo objasniti ove postotke?

Kako bismo bili sigurni, žene koje uspiju doći do vrha su izrazito predane svom poslu. Proučimo li pažljivije, međutim, ispada da većina njih ima nešto drugo zajedničko – one su prave Superžene. Razmislite o broju žena na vodećim pozicijama u Washingtnu – Susan Rice, Elizabeth Sherwood-Randall, Michelle Gavin, Nancy-Ann Min DeParle,  koje su Rhodes stručnjakinje. Ove žene ne mogu biti mjerilo s kojim će se čak i vrlo talentirane karijeristice uspoređivati. Takvo mjerilo, takav standard većini žena stvara osjećaj neuspjeha.

Nadalje, među onima koji su dosegli vrh, uravnotežen život i dalje je nedostižniji za žene nego muškarce. Jednostavni omjer može se primijetiti u količini žena na vrhu koje imaju djecu, u odnosu na muškarce na vrhu koji imaju djecu. Svaki sudac Vrhovnog suda ima obitelj. Dvije od tri sutkinje Vrhovnog suda su single i bez djece.

Broj žena koje su primljene u Obaminu administraciju ne ide dalje od jedan. Gotovo sve žene koje su odstupile sa svoje pozicije, njihovo mjesto preuzeo je muškarac. Potražimo li žene koje su na sličnim pozicijama preuzele radno mjesto muškarca, na takav podatak nećemo naići.

Ove brojke tim su više zapanjujuće kad se osvrnemo na 1980. godinu, kad su žene, koje su sada u svojim kasnim 40-ima i 50-ima, završavale školu, i sjetimo se da su naši razredi u školama bili omjera 50:50 (djevojčice i dječaci). Tada smo bile uvjerene da ćemo već do sada živjeti u 50:50 svijetu. Međutim nešto je poremetilo taj san.

Sandberg smatra da to 'nešto' što je poremetilo naš san je 'ambicijski jaz', odnosno da žene ne sanjaju dovoljno jako. Ja sam u potpunosti za poticanje mladih žena da dostignu vrh. Međutim, bojim se da su prepreke koje drže ženu podalje od njezinog sna su prozaičnije negoli je to opseg njihovih ambicija. Moja dugogodišnja suradnica, koja ima doktorat te žonglira između uloge majke blizanaca tinejdžera i svog posla, poslala mi je e-mail dok sam radila na ovom članku: "Znaš što bi pomoglo većini žena u pogledu ravnoteže između posla i obitelji? USPJETI U POKLAPANJU POSLOVNIH I ŠKOLSKIH RASPOREDA". Postojeći sustav, istaknula je, temelji se na društvu koje više ne postoji – na društvu u kojem je poljodjelstvo bilo glavno zanimanje i mame – domaćice su bile standard. Ipak, sustav se promijenio.

Ovi 'uobičajeni' problemi – potreba za konstantnim putovanjima kako bi uspjeli, nesklad između poslovnih I školskih rasporeda, inzistiranje da se posao obavlja u uredu – ne mogu se riješiti nagovaranjem da se ukloni ambicijski jaz.

 2. Moguće je ako se udate za pravu osobu

Tvrdnja da žene mogu imati uspješne karijere ukoliko su njihovi muževi ili partneri spremni podijeliti roditeljske obveze ravnopravno (ili neproporcionalno), pretpostavlja da većina žena, upravo poput muškaraca, neće imati problema zbog činjenice da ne provode vrijeme sa svojom djecom, dokle god je njihov partner kući s njima. Iz mog iskustva, to jednostavno nije tako.

Ovdje sam nagazila na opasan teren miniran sa stereotipima. Nakon godina i godina razgovora i opažanja, došla sam do zaključka da muškarci i žene drugačije reagiraju kad ih problem kod kuće prisili da shvate da njihovo odsustvo ne čini dobro djetetu ili barem da bi njihovo prisustvo kući vjerojatno pomoglo. Ne vjerujem da očevi išta manje od majki vole svoju djecu, ali muškarci su skloniji tome da izaberu svoju karijeru pod cijenu svoje obitelji, dok su žene sklonije učiniti upravo suprotno.

Mnogo faktora određuje ovaj izbor, naravno. Muškarcima je i dalje usađeno vjerovanje da je njihova primarna obiteljska dužnost biti uzdržavatelj, dok žene vjeruju da je njihova primarna obiteljska uloga - uloga skrbnice. Ali ovdje se može raditi i o drugim faktorima. Kad sam opisala svoj izbor između svoje djece i svog posla senatorici Jeanne Shaheen, rekla mi je upravo ono što sam i sama osjećala: "Tu stvarno i nema nekog izbora". Pod tim nije mislila na društvena očekivanja, već na majčinski instinkt koji je toliko dubok i jak da je taj izbori zapravo refleksna reakcije žene.

Mnogim se muškarcima odabir da provode više vremena sa svojom djecom kod kuće, umjesto da rade na pitanjima koja utječu na mnoge živote, čini kao sebičan izbor. Muški su čelnici redovito uzdizani zbog činjenice da su žrtvovali svoj osobni život zbog javne ili korporativne službe. Ta žrtva, naravno, obično uključuje njihovu obitelj. Također, njihova djeca su trenirana da cijene javnu službu više od privatnih odgovornosti. Na komemoraciji diplomata Richarda Holbrooka, jedan od njegovih sinova rekao je publici da njegova oca često nije bilo kad je bio mali, nije bio blizu da ga nauči dobaciti loptu niti da gleda njegove utakmice. Ali kako je postajao stariji, shvatio je da je odsutnost njegova oca bila cijena koju je morao platiti kako bi spašavao ljude širom svijeta – cijena koju vrijedi platiti.

Nije mi suviše jasno ima li ovaj etički okvir smisla za društvo. Zašto bismo željeli vođe koji ne doživljavaju privatne odgovornosti? Možda bi vođe koji ulažu malo više vremena u svoje vlastite obitelji bili više svjesni cijene koju njihov angažman za javno dobro – od rata do blagostanja – uzima njihovim privatnim životima.

Sve u svemu, imati podršku partnera može biti nužan uvjet za žene koje žele imati sve, ali to ipak nije dovoljno.

U konačnici, društvo je to koje se mora mijenjati, cijeneći izbor da se obitelj stavi na prvo mjesto, jednako kao da se posao stavi ispred obitelji. Ako bismo uistinu cijenili takve izbore, cijenili bismo i ljude koji ih čine. Ako bismo cijenili ljude koji ih čine, učinili bismo i sve u našoj moći da ih zaposlimo i zadržimo. Ako bismo činili sve u našoj moći da im omogućimo da kombiniraju posao s obiteljskim obavezama, tada bi takvi izbori bili puno lakši.

 3. Moguće je ako sve dobro rasporediš

Mlade žene bi trebale biti na oprezu kod tvrdnje: "Možete imati sve, samo ne možete imati sve odjednom".

Najvažnije pitanje je planiranje djece. Mnoge žene na najvišim pozicijama samo jednu generaciju ispred mene, poput Madeleine Albright, Hillary Clinton, Ruth Bader Ginsburg, imale su djecu u svojim 20-ima i ranim 30-ima, što je bilo svojevrsno pravilo od 1950-ih do 1970-ih. Kad majka rodi dijete s 25 godina, to dijete će završiti srednju školu kad majka bude imala 43 godine, a to je dob kada žena potpuno uronjena u karijeru, još uvijek ima dovoljno vremena i energije za napredak.

Međutim, ljudima je danas normalno da se žene/udaju u kasnijoj dobi, a ukoliko dobijete djecu ranije možete imati poteškoća u dobivanju diploma, prvog posla, i mogućnosti za napredovanje u ključnim ranim godinama karijere. Da stvari budu još gore, imat ćete i manje prihode dok odgajate djecu, a samim time i manje mogućnosti da uzmete nekoga za pomoć u kući što bi moglo biti neophodno za uspješno žongliranje između posla i obitelji.

S obzirom na način na koji je radna kultura danas orijentirana, preporučujem da se prvo potrudite izgraditi karijeru, ali da također pokušate imati djecu do 35 godine ili u suprotnom, zamrznite svoja jaja, neovisno jeste li u braku ili niste.

Trebale biste biti u mogućnosti imati obitelj ukoliko to želite, kakogod i kadgod vam životne okolnosti to budu dozvolile. I k tome imati karijeru koju želite. Ako bi više žena mogle postići tu ravnotežu, više bi žena  postiglo vodeće pozicije. A ako bi više žena bilo na vodećim pozicijama, mogle bi olakšati drugim ženama da održavaju svoje karijere. Ostatak ovog eseja će objasniti kako.

4. Promjenom kulture vremena

'Macho kultura' - nemilosrdno natjecanje u što napornijem radu, puno radnih sati, raditi čim više cjelonoćnih smjena, putovanja oko svijeta… I sve to ostaje zapanjujuće rasprostranjeno među današnjim poslovnim ljudima. Nigdje se ne nazire uvjerenje da više vremena jednako veća vrijednost, umjesto kulta nabijanja prekovremenih, od čega boluju velike odvjetničke tvrtke pružajući upravo pogrešnu motivaciju svojim zaposlenicima i zaposlenicama koji se nadaju uspostavljanju ravnoteže između posla i obitelji. Čak i u onim sektorima koji ne nagrađuju izričito količinu sati provedenih na poslu, pritisak od činjenice da treba doći ranije, a ostati do kasno, i biti dostupan uvijek, zna biti vrlo naporno.

Međutim, više sati provedenih u uredu ne znači nužno i veću vrijednost te ne dovodi uvijek do uspješnije organizacije.

Raditi do kasno je jedna stvar, i realno, to je često neizbježno. Ali moraju li ti sati doista biti provedeni u uredu? Ponekad je boravak u uredu koristan. Sastanci uživo mogu biti znatno uspješniji  nego sastanci koji se obavljaju telefonskim putem ili emailom. Povjerenje i kolegijalnost se puno lakše grade za istim stolom. Također spontani razgovori često generiraju dobre ideje i trajne odnose. Ipak, oboružani e-mailovima, instant porukama, telefonima i videokonferencijama, trebali bismo imati mogućnost pomaknuti se prema kulturi u kojoj je ured više baza za aktivnosti i djelovanje, a manje lokacija samog našeg rada.

Imati mogućnost raditi od kuće, pogotovo u večernjim satima nakon što djeca odu u krevet, kao i kad su djeca bolesna ili kad je snijeg, i barem poneki vikend. To može biti ključ za majke da obave svoj dio zadatka, i ne iznevjere svoj tim u ključnim trenucima. Ipak, naša radna kultura i dalje ostaje usmjerena više na ured/radno mjesto nego što je to potrebno, naročito u svijetlu tehnoloških napretka.

Jedan stvarni primjer dolazi nam iz britanskog Ministarstva vanjskih poslova. Poput mnogih drugih mjesta, Ministarstvo vanjskih poslova u Britaniji brine se o gubitku talentiranih članova diljem svijeta, naročito žena. Pa je nedavno promijenilo svoju temeljnu politiku iz zadanog pravila da se poslovi moraju obavljati na radnom mjestu u pravilo koje dozvoljava da se neki poslovi mogu obaviti i na daljinu.

Promjene u zadanim pravilima firme ne bi trebale 'ići na ruku' roditeljima u odnosu na druge djelatnike. Dapače, ukoliko učinjene ispravno, mogu poboljšati odnose među kolegama podižući njihovu svijest o međusobnim životnim okolnostima i usađujući osjećaj pravednosti.

Prije dvije godine, ACLU zaklada u Massachusettsu odlučila je zamijeniti politiku 'rodiljnog dopusta' na 'obiteljski dopust', koji pruža i do 12 tjedana dopusta ne samo novom roditelju već i zaposlenicima i zaposlenicama koji se moraju brinuti o supružniku ili supružnici, djetetu, ili roditelju s ozbiljnim zdravstvenim problemima.

Nijedna od ovih promjena se neće dogoditi sama od sebe, a razloge da ih se izbjegne rijetko će biti teški za naći. Ali prepreke i inercija obično su savladivi ako su vođe otvoreni za promjenu svojih viđenja radnog mjesta.

5. Preispitivanje obiteljskih vrijednosti

Iako poslodavci i poslodavke ne bi smjeli činiti ustupke prema roditeljima u odnosu na ostale djelatnike i djelatnice, vrlo često čine upravo suprotno, obično suptilno, i obično na način da otežavaju roditelju napredak na poslu. Razmotrite sljedeći slučaj: Poslodavac, odnosno poslodavka ima dva jednako talentirana i produktivna  djelatnika, odnosno djelatnice. Jedan trenira i trči maraton dok nije na poslu. Drugi se brine o dvoje djece. Koje će mišljenje poslodavac najvjerojatnije imati o maratoncu? Da ustaje dok je još vani mrak, svaki dan  trči sat ili dva prije negoli dođe u ured, ili trči toliko navečer, nakon napornog dana. Pretpostavlja da je zvjerski discipliniran i voljan proći kroz mnoge probleme, iscrpljenosti, ali i dane kad se čini da mu ništa ne pomaže kako bi došao do svog cilja. Pretpostavlja da mora dobro upravljati svojim vremenom kako bi uspio sve to 'strpati' u svoj dan.

Budite iskreni: Mislite li da poslodavac/ka ima isto mišljenje o roditelju?

Disciplina, organizacija, i čista izdržljivost potrebni su kako bi uspjeli doći do top razine s malom djecom kod kuće, a može se usporediti s trčanjem 20 – 40 milja tjedno. Ali to je rijetko slika koju poslodavci imaju o roditeljima, ne samo kad je riječ o činjenju ustupaka, nego i kad je riječ o promaknućima. Možda zbog toga što su ljudi odlučili imati djecu? Ljudi također odluče trčati maraton.

Zadnji primjer: radila sam s mnogo ortodoksnih Židova i Židovki, koji su se pridržavali Sabbatha od petka navečer do subote navečer. Jack Lew, koji je dva puta bio direktor Ureda za upravljanje i proračun, bivši zamjenik državnog tajnika za upravljanje i resurse, i danas šef osoblja u Bijeloj kući, je upravo takav primjer. Njegova je supruga živjela u New Yorku dok je radio u State Departmentu, pa bi napustio ured dovoljno rano u petak poslijepodne kako bi uzeo shuttle za New York, i taksi do svog stana prije zalaska sunca. Ne bi radio petkom poslije zalaska sunca, niti cijelu subotu. Svi koji su ga poznavali, uključujući mene, divili smo se njegovoj predanosti svojoj vjeri, kao i sposobnosti da nađe vremena za to, čak i uz svoj zahtjevan posao.

Teško je zamisliti, međutim, da bismo i mi imale jednaku reakciju kad bi nam majka rekla da je blokirala svoj posao od sredine petka do kraja subote kako bi provodila vrijeme sa svojom djecom. Pretpostavljam da bi se na to gledalo kao na neprofesionalno ponašanje, prebacivanje nepotrebnih obaveza na naše suradnike. Naše pretpostavke su upravo to: stvari za koje vjerujemo da nisu nužno takve kakvima se čine. Ipak, ono što pretpostavljamo, ono što mislimo, ima nevjerojatan utjecaj na našu percepciju. Srećom, mijenjanje naših pretpostavki i mišljenja ovisi isključivo o nama samima.

 6. Redefiniranje luka uspješne karijere

Uzmemo li u obzir da jednu uspješnu poslovnu ženu prati dobro zdravlje i sreća, njezin radni vijek može se protegnuti i na 50 godina staža, od njezinih ranih ili srednjih 20-tih sve do srednjih 70-ih. Razumno je pretpostaviti da će izgraditi svoje kvalifikacije, postignuća i osobne kvalitete, kao i zauzeti svoju poziciju u profesiji, u mlađoj fazi svoje karijere, između 25. i 45. godine. Željet će maksimalnu fleksibilnost i kontrolu nad svojim vremenom u periodu od 10 godina, kad njezina djeca budu bila između 8. i 18. godine života i trebala bi planirati preuzimanje funkcije s najvećim ovlastima nakon što djeca napuste obiteljsku kuću. Žene koje imaju djecu u kasnim 20-ima mogu očekivati da će u potpunosti uroniti u svoje karijere u kasnim 40-ima, kad će još uvijek imati dovoljno vremena da se uzdignu do vrha kasnih 50-ih ili 60-ih godina. Žene koje postanu partnerice, upraviteljice ili potpredsjednice, koje dobiju doživotno zaposlenje, ili koje osnuju liječničku praksu prije nego što dobiju djecu u kasnim 30-ima, trebale bi se vratiti u utrku za najzahtjevnije poslove u skoro istoj dobi.

Vrhunac karijere u kasnim 50-ima i ranim 60-ima, umjesto kasnim 40-ima i ranim 50-ima ima velikog smisla za žene jer žive duže od muškaraca.

Hoće li žene zaista imati pouzdanja da se stepenicama uzdižu u svojoj karijeri, ovisit će, ipak, djelomično o njihovoj percepciji. Usporavajući svoja promaknuća, uzimanje povremenih pauza, prijelaz na alternativni put u karijeri tijekom ključnih trenutaka roditeljstva – sve to mora postati sve više gledano i shvaćano kao pauza, a ne kao odustajanje.

Institucije također mogu uzeti konkretne mjere za promicanje prihvaćanja ovog shvaćanja.

Ako smo u potrazi za uzorima među ženama na vodećim pozicijama, možemo krenuti s Michelle Obama. Krenula je s istim životopisom kao i njezin suprug, ali je uzastopno činila odluke o svojoj karijeri koje će joj dozvoliti da radi posao koji voli, ali i da bude roditelj kakav želi biti. Čak i kao Prva dama, bila je odlučna oko ravnoteže između njezinih službenih dužnosti i obiteljskog života. Trebali bismo ju vidjeti kao poslovnu ženu s punim radnim vremenom, ali onu koja uzima vrlo primjetna razdoblja ulaganja u svoju obitelj.

7. Ponovno otkrivanje potrage za srećom

Jedan od najsloženijih i iznenađujućih dijelova mog odlaska iz Washingtona bilo je shvaćanje što zapravo želim. Imala sam mogućnost ostanka i mogla sam pokušati posložiti si raspored koji bi mi dozvolio provođenje više vremena kod kuće. Možda sam mogla i svoju obitelj preseliti u Washingtom na godinu dana, možda sam mogla nabaviti naprednu tehnologiju. Ali shvatila sam da se nisam samo trebala vratiti kući. Duboko unutar sebe osjećala sam da se želim vratiti kući. Željela sam imati mogućnosti provesti zadnjih nekoliko godina sa svojom djecom, prije negoli odu na fakultete, a to su ključne godine njihovog razvoja u odgovorne, produktivne, sretne i brižne odrasle ljude. Ali također i nezamjenjive godine za mene da uživam u jednostavnim užicima roditeljstva – baseball utakmice, doručak uz vafle, obiteljska putovanja, i drugi glupavi rituali.

Žene su doprinijele fetišu jednodimenzionalnog života, iako zbog potrebe. Generacija pionirki feministkinja odvojile su svoj privatni život od profesionalnog, kako bi se osigurale da neće nikad biti diskriminirane zbog nedostatka predanosti na poslu. Kad sam bila studentica prava u 80-ima, mnoge žene koje su se tada uspinjale pravnom hijerarhijom u njujorškim kompanijama, rekle su mi da nisu nikad priznale da su uzele slobodno zbog odlaska dječjem liječniku/ici ili na školske predstave, nego su umjesto toga izmislile mnogo neutralniji izgovor.

Danas, međutim, žene na moćnim pozicijama mogu i trebale bi promijeniti takav način funkcioniranja, iako promjena nije jednostavna. Kad sam postala dekanica Woodrow Wilson škole 2002. godine, shvatila sam da je jedna od prednosti  žena na moćnoj poziciji, to što mogu pomoći u mijenjanju pravila tako što će namjerno pričati o svojoj djeci i želji da imaju  uravnotežen život. Nakon nekoliko mjeseci takve igre, nekoliko docentica se pojavilo u mom uredu prilično uznemirene: "Morate prestati govoriti o svojoj djeci. Ne pokazujete ozbiljnost koju ljudi očekuju od jedne dekanice, što je posebno štetno upravo zato jer ste vi prva dekanica ovog fakulteta".

Rekla sam im da to radim namjerno i nastavila sam u tom pravcu, ali zanimljivo je da ozbiljnost i roditeljstvo izgleda ne idu zajedno.

Deset godina poslije, kad god sam predstavljena na predavanju ili nekom drugom govorničkom angažmanu, inzistiram da  osoba koja me predstavlja spomene da imam dva sina. Čini mi se čudno da se nabrajaju diplome, nagrade, pozicije i interesi, a da se ne uključi aspekt života koji mi je najvažniji i koji uzima nevjerojatnu količinu mog vremena. Primijetila sam da je muškarcima posebno neugodno kad od njih zahtijevam da me predstave kao majku dvojice sinova. Često kažu nešto poput: "I ona je posebno željela da naglasim da ima dva sina" i na taj način skreću pozornost na neobičnu prirodu mog zahtjeva, kad je moja jedina namjera da istaknem obitelj kao uobičajen i normalan dio profesionalnog života.

To ne znači da morate inzistirati da vaše kolege i kolegice provode vrijeme uzdišući nad fotografijama vašeg djeteta, ili slušajući čudesna dostignuća vašeg djeteta u vrtiću. To znači da ukoliko ćete kasniti jedan tjedan na posao, jer je red na vama da vozite djecu u školu, da iskreno i kažete koji je stvarni razlog kašnjenju.

Vrijeme je da prigrlimo nacionalni projekt sreće. Kao dijete Charlottesvilla, u Virginiji, domovini Thomasa Jeffersona i sveučilišta koje je osnovao, odrasla sam na Deklaraciji o neovisnosti, koja kola mojim venama. Koliko me sjećanje služi, Jefferson nije proglasio američku neovisnost u ime života, slobode i profesionalnog uspjeha. 'Ajmo ponovno otkriti potragu za srećom i krenimo od svog doma.

 

 Prevela i prilagodila Ana Marković

 

 

Tagovi: djeca, javno, karijera, obitelj, poluistine, posao, predsrasude, privatno, stereotipi, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM