Sa stavom

uniformiranje od malih nogu

Dječaci u plavom, djevojčice u crvenom?

Dječaci u plavom, djevojčice u crvenom?

Prije nekoliko dana na televiziji i u tiskanim medijima počela je priča o školskim uniformama u hrvatskim školama. Zanemarujući one koje slika nevine djece u uniformama ostavlja zgroženima,  reportaže su bile servilno i pristrano papagajsko ponavljanje PR teksta niti ne spominjući činjenice koje govore o štetnosti i neefikasnosti školskih uniformi.

Glavni argument promicatelja/ica uniformi – promicanje jednakosti – nema činjenične osnove.

Uniforme ultimativno novčano stoje više. Roditeljima učenika i učenica slabijeg imovinskog stanja cijena školskih uniformi je samo dodatni financijski teret. Slučajno ili namjerno promicatelji/ce  ‘uniformiranja’ u školama zaborave napomenuti da nije dovoljan jedan komplet odjeće. Za početak potrebna su vam minimalno dva. Plus uniforma za tjelesni odgoj. Uniforme se isperu i/ili ih djeca prerastu u toku školske godine što znači da ih je potrebno i zamijeniti. Uz sve to djeci svejedno morate kupiti i odjeću za ostatak vremena kada nisu u školi; istu onu koju biste kupili i bez dodatnog izdatka za uniforme. Također uniforme nisu odjeća koju možete prenijeti sa starijeg na mlađe dijete.

U Hrvatskoj postoje brojne obitelji kojima je cijena školskih uniformi nešto što si uopće ne mogu priuštiti. Cinično rješenje za one koji to ne mogu platiti je da im škola pošalje uzorke materijala te naloži roditeljima kakav materijal da kupe i kakve uniforme da sašiju. Razlika između takvih uniformi je puno vidljivija nego između uniforme ‘traperica i majice’ koju većina klinaca i klinki ionako preferira.  

Ako škola želi da djeca budu u uniformama, škola bi to trebala i platiti. Ne građani i građanke, ne proračun i ministarstvo, ne roditelji – škola.  Ravnatelj i ravnateljice, nastavnici i nastavnice te ostalo osoblje također trebaju biti obavezni nositi identične uniforme. Napokon to razvija osjećaj pripadnosti i promiče jednakost, zar ne?

Naravno da oni to neće učiniti jer je riječ o prisili, vršenju agresije nad osobom i karakterom pojedinca i pojedinke te duboko ponižavajućem činu. Biste li vi dan za danom svaki dan nosili istu odjeću? Osobito kada bi to bio rezultat prisile? Ali za djecu je to dobro i zdravo?

Uniforme mogu veoma štetno utjecati na školsko iskustvo učenika i učenica te na prilagođavanje učenika i učenica odrasloj dobi.

Samo zato što su tijela učenika uniformirana to ne predstavlja nikakvu zaštitu od stvaranja ‘klika’ i bullyinga. Bez obzira na to kako ih odjenuli, učenici i učenice će uvijek pronaći način kako da se uspoređuju sa svojim vršnjacima i vršnjakinjama: frizura, boja kose, tjelesna težina, visina, modni dodaci (dizajnerske torbe, obuća, nakit, sat, mobitel..itd), školski pribor, itd.

Uniformiranje nije rješenje problema, to je samo način da ga se privremeno ušminka. Djecu je potrebno od malena učiti suosjećanju, toleranciji, da prihvate one drugačije od sebe i nauče da se ljude ne sudi na temelju vanjskih pojava. Da bismo bili jednaki ne moramo biti isti. Nasuprot tome, inzistiranje da svi nose isti tip odjeće šalje poruku – različitost je neprihvatljiva te ćemo vas prisiliti da svi budete isti.

Osobito vrijedno zgražanja je agresivno promicanje parole  ‘dječaci u plavom, a djevojčice u crvenom’. To je vršenje rodne diskriminacije nad djecom i učenje istom od najranije dobi.  Ako je cilj promicanje jednakosti, zar školska uniforma ne bi trebala biti identična za sve?

Dopuštanje mladima da nose ono u čemu im je ugodno će pomoći u sprječavanju osjećaja zbunjenosti i omogućiti stvaranje samopouzdanog, jedinstvenog, osobnog identiteta.

Hrvatskim školama, koje su na svjetskoj razini ozloglašene po pitanju da učenike i učenice tjeraju na učenje napamet velikog broja suhoparnih činjenica ali ih ne pripreme za razmišljanje niti za samostalno (i kreativno) rješavanje problema, posljednje što treba je još jedna stvar koja razorno djeluje na razvijanje samostalnosti, kreativnosti i osobnosti.