Sa stavom

Crkva vs. zdravstveni odgoj

Crkva vs. zdravstveni odgoj

I predstavnici Katoličke crkve u Hrvata zadnjih par dana odlučili su dati dugo očekivani  (mada ne i priželjkivani) obol raspravi o “zloglasnom” modulu 4 zdravstvenog odgoja. Teatralnosti u izjavama, kao i inače, ne nedostaje pa ga tako nadbiskup Josip Bozanić kako prenosi Jutarnji list (na naslovnici) naziva antihrvatskim i antikatoličkim. No, ne buni se, naravno, samo nadbiskup tvrdi Jutarnji, nego i ostali crkvenjaci pa su tako biskupi čak triput (!) tražili sastanak na kojem bi s ministrom Željkom Jovanovićem  razgovarali o za njih spornom predmetu, a ministar im nijednom nije odgovorio što je prema njihovom mišljenju pokazatelj Vladine nespremnosti za dijalog.

 Dok bi neki to mogli protumačiti kao jedan od pokazatelja odvojenosti Crkve i države, drugi to, pak, vide kao napad iz istog tabora iz kojeg dolazi i zloglasni modul 4. Ne samo da je isti tabor iz kojeg “napad” dolazi već je i meta ista – tradicionalne katoličke, pardon, hrvatske vrijednosti.

 Preko nadbiskupa i biskupa spuštanjem po hijerarhijskoj ljestvici dolazimo do “običnih” svećenika. Kako se spuštamo po vertikali, tako argumenti i poruke postaju prilagođenije, manje apstraktne ili jednostavno rečeno – direktne. U tom duhu neki svećenici predlažu poduzimanje dikrektnih akcija: potpisivanje peticija protiv zdravstvenog odgoja ili, drastičnije, markiranje sa satova zdravstvenog odgoja i pod cijenu neopravdanih satova za djecu. Ipak, što je par neopravdanih sati naprema očuvanom vrijednosnom sustavu hrvatskog djeteta?

 Umjereniju je stranu priče, valjda, sutradan (11.12.) također u Jutarnjem listu trebao ponuditi “priznati teolog i umirovljeni profesor Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu” dr. Adalbert Rebić koji je široj (slobodoumnijoj) javnosti ostao upamćen po izjavi kako mu je žao ljudi koji su nastradali kao što mu je “žao i onih koji su kamen bacili”, ali da su sudionici prve Povorke ponosa u Splitu “dobili što su tražili” u prilogu objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji. Ta je “umjerenija” strana situaciju oko zdravstvenog odgoja komentirala ovako: termin antihrvatski nije baš najpovoljniji, bolji bi bio antinarodni.

 U središtu pozornosti (u odnosu na spolni odgoj prema stajalištu Crkve) je prokreacija, a ako nje nema ljudski rod izumire, kaže Adalbert Rebić. Budući da zdravstveni odgoj “propagira da ljudi ne sklapaju brakove i ne rađaju djecu” to je onda usmjereno na pitanje opstanka nacije, nastavlja Rebić pa tako dolazi i do zaključka da je termin antinarodni “bolji”.

 Ako vam se čini da su neke od ovih izjava zaslužile biti na Libelinom stupu srama, ne varate se, ali na koji stup svrstati (ako takav i postoji) sljedeću, stvarno ne znam.

 Index.hr prenosi kako je na prošlotjednoj studentskoj tribini o zdravstvenom odgoju u školi dr. Dubravko Lepušić (naivno) izjavio kako “svijet napreduje” te kako se “ne možemo vratiti u Srednji vijek” na što mu je jedan student “dosjetljivo” dobacio kako je u “bilo bolje u Srednjem vijeku” zaradivši tako aplauz okupljenih.

 Za komentiranje ovakvih izjava, akcija i takozvanih inicijativa postaje mi sve teže pronaći riječi, a kada ih i pronađem ne mogu se otarasiti osjećaja da ih bacam u vjetar budući da rasprave s dogmom nema. No, ono što na neki uvrnut način veseli jest  što argumenti korišteni za osporavanje zdravstvenog odgoja p(r)okazuju kolika je njegova nužnost i važnost u ovom trenutku, za ovu populaciju.

 Zastrašujuće je što postoji određen dio populacije kod koje manipulacije znanstvenim činjenicama bezpredmetno prolaze. Ono što se zdravstvenim odgojem, vjerujem, želi postići jest sumnjanje u istinitost (točnije, prepoznavanje neistinitosti) izjava poput one Adalberta Rebića kako je “masturbacija grijeh protiv spolnog poretka i ona loše psihički utječe na čovjeka”. 

 Ključno i ono što je, očito, razlog nepomirenja mnogih sa zdravstvenim odgojem jest nepriznavanje znanstveno dokazanih istina kao činjeničnog stanja tj. klasificiranje tih poruka vrijednosnima, a to naprosto nije točno.

 Da ne ostaje sve na riječima već da je riječ o strukturama koje u našem društvu zaista raspolažu ogromnom količnom moći pokazuje i posljednji primjer. Imenovanje homofobkinje desetljeća (titulu nosi od desete Povorke ponosa održane u Zagrebu 2011.) u saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

 Za vanjsku članicu tog Odbora bivšu saborsku zastupnicu Marijanu Petir nominirala je HBK. Takav potez, vjerujem, ne čudi. Kako nam se bivša premijerka ponosila broševima, premijer satovima, Marijana Petir je to činila svojim križevima.  U milost je zapala velikim dijelom zbog toga što je jedina koja je glasala protiv uvođenja Zakona o suzbijanju diskriminacije, a kasnije i uvođenjem pojma “kršćanofobija” kojim se branila od zločestih gejeva koji su je, eto, ničim izazvani uzeli na pik.  Zanimljivo je, stoga, da se sada na reakcije raznih udruga civilnog društva pa tako i na one koje zastupaju i štite LGBT prava Marijana Petir osvrće nazivajući ih govorom mržnje. Srećom, neki su drugi izglasali spomenuti Zakon pa se sada i oni koji su glasali protiv mogu na njega pozivati. Doduše, za bolji učinak vrijedilo bi provjeriti što točno i znače sintagme kojima se razbacuje.

 Stavovi koje će iznositi u Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina neće iznenaditi nikoga, oni su očekivani. Zadnje tračke sumnje u to odagnala je sama Marijana Petir intervjuom za Večernji list gdje jasno kaže kako će se zalagati za to da roditelji imaju pravo izbora kako odgajati djecu te da su metode kojima je zdravstveni odgoj uveden u škole autokratski.

 Sreća u nesreći je što vanjski članovi slobodno iznose svoje mišljenje, no ne donose odluke. Pitanje koje se nameće jest koliko je Marijana Petir na mjestima gdje se odluke donose i zašto ih naše društvo uporno tamo postavlja. No, nada koja preostaje jest (da parafraziram nadbiskupa Bozanića) da je zdravstveni odgoj samo jedan korak naprijed prema razaranju društva predrasuda, stereotipa i, u ovom slučaju možda najviše od svih fobija, epistemofobije.