Sa stavom

21.11.2012. 01:17:07 - Ivana Perić

Dugogodišnja bitka, desetljeće rata

Nemir u Gazi - nemir u meni

Znate, ja ne znam što da mislim više. Skupilo se u meni bijesa, razočaranja, nade, tuge, ljubavi, nemoći. Nemoći prije svega. I dođe mi da vrištim i trčim i hodam dugo i izgubim se i vrtim se dok ne padnem na pod. Možda bi na tren stala bujica misli, možda bi sve na trenutak izgledalo bolje.

Ali, k vragu, ne želim to zapravo. Ne želim bijeg. Noćas ću vjerovatno dva puta očistiti sobu i kuhinju, ponovno oprati suđe, obrisati prašinu u dnevnom boravku, oribati kupatilo, oprati pola robe na ruke, skuhati čaj tri puta najmanje, i provjeravati vijesti svakih petnaest minuta. Nemam mira. Muče me događanja u gradu u kojem je trenutno 26 stupnjeva celzijusevih, a stanovnike dodatno griju bomabradiranja koja prostruje nebom svako malo, kao podsjetnik, signal za buđenje svima onima koji su slučajno pomislili na spavanje.  Riječ je o Gazi, dakako. Riječ je o dugogodišnjoj bitci, desetljećima rata, ogromnoj rupi u svemiru pravde (taj se sužava iz dana u dan). Ja sam iz Hrvatske. Trenutno živim u Španjolskoj. Nikada nisam upoznala nikoga iz Palestine (da, to je Palestina, ne palestinski teritoriji). Znam da će se mnogi zapitati zašto me muči problem tamo nekog grada, tamo nekih ljudi. Mene muče takva pitanja. Kako me ne bi bilo briga? Jednostavno je. Radi se o ljudima. Živim bićima. O borbi. O patnji. O nevinosti. O nepravdi. Nije li to dovoljno?


Kada mi je bilo trinaest godina, na televiziji je bio kratak prilog o nekolicini civila ubijenih od strane izraelskih vojnika na području Zapadne obale. Nisam zapamtila što se točno dogodilo, ne znam koji je program bio, ali i danas jasno vidim zelenu majicu majke jednog od ubijenih civila, oči kao nožem izbodene, i kaos na ulici, dim u pozadini, i vrištanje, glasno vrištanje. Rekla san sebi 'ja ću nešto napraviti, ja moram nešto napraviti'. Sutradan je bila srijeda, dan kad sam otkrila Roberta Fiska. Od toga trenutka nije prošao tjedan da nisam pročitala njegov članak. Devet godina. Čak i najgorim radnim ljetima, čak i u najvećim rupama bez interneta, nekako sam uspjevala. Na mojim policama godinama rastu knjige vezane za izraelsko-palestinski sukob, što iz jedne, što iz druge perspektive. Pisala sam eseje za faks, članke po portalima. I uhvati me grozan nemir u noćima poput ovakve jer shvaćam koliko je sve to malo, koliko sam zapravo nemoćna. Za kojih godinu i pol bi trebala ostvariti svoju najveću želju i stupiti na tlo o čijem razaranju toliko često čitam. Ali ove noći bi toliko htjela da mogu otići odmah. Znam, moram stati na loptu.

Oprat ću robu, očistiti sobu i kuhinju, obrisati prašinu, skuhati čaj, čitati vijesti. Možda 2014. osvane već sutra. Dok je čekam, u danima nalik ovoj noći, u nemiru, jedna misao vodilja. Znate, ja vjerujem u svijet i vjerujem u ljude. Ne unatoč svemu, nego zbog svega. Potrebno je, jer inače život nema smisla. Da mislim da smo sletjeli na planetu samo da se malo zajebavamo i zatvorimo u svoja četiri zida, možda bi se zadovoljila s idejom sjebanog svijeta koji nema budućnost. Ali ja mislim da smo tu jedni zbog drugih, mislim da postoji sjajan potencijal u ljudima, i s puno puno truda – to može izići na vidjelo, i svijet se može mijenjati. Borba je sve što mi preostaje. Godine, loša iskustva, razočaranja, nove okolnosti, mnogima posluže kao izlike da pošalju snove niz odvod za smeće, ali ja svoj san još uvijek želim. Nikada neću prestati goniti onu misao koju sam imala kao trinaestogodišnjakinja gledajući tv prilog iz Palestine. Ja ću nešto napraviti, ja moram nešto napraviti.

Tagovi: civili, gaza, izrael, nasilje, palestina, rat, religija, sukob, žrtve

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM