Svaki put kad pomislimo da ne može gore, Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta nas uvjeri u suprotno. Ovaj put je, barem za sada, uspješno izbjegnuta javna rasprava o apstinenciji i odgovornom seksualnom ponašanju i tenzije koje u takvoj raspravi nastaju između predstavnika Katoličke crkve i različitih grozdova s jedne strane, te predstavnika/ca institucija i organizacija koja promoviraju prava djece i rodnu ravnopravnost.
Način na koji se Ministarstvo obrazovanja i Agencija za odgoj i obrazovanje odnose prema uvođenju zdravstvenog odgoja i zdravlju djece jasno nam pokazuje da ih zanima samo vlastita promocija. Spektakularno je održana prezentacija nepostojećeg kurikuluma kojeg će provoditi nastavnici koje će nekada netko možda educirati i koji su to sve, naravno, saznali iz medija. Svrha te prezentacije je potpuno nejasna jer je objašnjeno da najveći dio sadržaja već postoji u obaveznom kurikulumu, pa se pitamo što nam to tako pompozno ponovno serviraju.
Ministri obrazovanja se mijenjaju ali ne i njihov način rada. Olako se razbacuju pokazateljima i rezultatima i ta lakoća nam sa sigurnošću govori da ih nemaju namjeru i ostvariti.
Na prezentaciji kurikuluma zdravstvenog odgoja na kojoj je osim predstavnika Ministarstva obrazovanja i Agencije sudjelovalo multidisciplinarno Povjerenstvo za izradu kurikuluma zdravstvenog odgoja (čiji su članovi/ce koji su predstavljali program igrom slučaja svi liječnici/e, baš kao i ministar) slušali smo jako puno o ugodnoj atmosferi u kojoj se radilo, pranju ruku i zubića, debljini i velikoj potrebi za bijelim stolnjacima. Slušajući ih cijelo sam vrijeme imala u glavi sliku tristotinjak djece koje čekaju u redu da operu zube na onih pet umivaonika koje imaju u školi i da će i oni koji su do sada voljeli prati zube, vrlo brzo zamrziti tu aktivnost. Ono što tada nisam niti mogla zamisliti je da u 21. stoljeću u Lijepoj našoj ima škola bez tekuće vode i kanalizacije. Zahvaljujući javnoj prezentaciji zdravstvenog odgoja saznali smo da dijete predsjednika Vlade nije steklo naviku pranja zubi, te da njegova djeca ne jedu čips kod kuće. Moram priznati to nije baš informacija koju sam željela dobiti. Više me je zanimalo u kojem se trenutku i pod čijim pritiskom dr. Sanja Musić Milanović, u čiju ekspertizu ne sumnjam, pojavila u Povjerenstvu za izradu kurikuluma zdravstvenog odgoja, jer inicijalno u to Povjerenstvo nije bila imenovana.
Na prezentaciji nismo čuli ništa o prevenciji nasilja, spolnoj rodnoj ravnopravnosti i spolnom odgoju. Moto u izradi kurikuluma bio je ‘učiti kroz praksu’; od nastavnika/ca se očekuje da mijenjaju samo način podučavanja koji će voditi k stjecanju i primjeni vještina, a ne količinu činjenica. Najavljeni kurikulum zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama ne mijenja postojeći program niti udžbenike, 70% predviđenog gradiva već postoji u obaveznom kurikulumu i ostalih 30% će biti obrađeno u do 12 sati razredne zajednice. Pri čemu sintagma “do 12 sati” u praksi može značiti da je i jedan školski sat dovoljan da škola zadovolji traženu formu.
Agencija za odgoj i obrazovanje ponudila je nastavnicima materijale za pripremu satova i među njima nema ništa što se tiče rodne ravnopravnosti i seksualnosti adolescenata. Jedna analiza udžbenika/radnih bilježnica/zbirki zadataka za osnovne i srednje škole iz predmeta “Priroda i društvo”, “Biologija”, “Etika”, “Psihologija” kojom se željelo utvrditi postojanje sadržaja vezanih uz seksualnost i reproduktivno zdravlje u sadržaju udžbenika ili pak tema vezanih uz rodnu ravnopravnost ukazuje na nedostatak i neprimjerenost informacija o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju u postojećim školskim udžbenicima. U većini analiziranih udžbenika ne koristi se sustavno rodno osjetljiv jezik kroz cijeli udžbenik, a u nižim razredima djeca još uvijek uče da se kućanski poslovi dijele na muške i ženske, dok su zanimanja prikazana stereotipno. U osmom razredu, dakle u dobi od 14 godina, djeci se po prvi put u toku cijelog školovanja objašnjava što je spolni ud (penis), kontracepciji je posvećena cijela jedna rečenica “Osim uzdržavanjem od spolnih odnosa tj. apstinencijom, oplodnja se može spriječiti prirodnim metodama te uporabom kontracepcijskih sredstava”, a o temama kao što su orgazam, oralni i analni seks ili što je spolni odnos ne saznaje ništa tokom cijelog školovanja. To je dovoljno informacija, kažu predstavnici Agencije za odgoj i obrazovanje i Ministarstva obrazovanja. Uostalom, zašto bi ih o menstruaciji i poluciji trebalo učiti prije nego iskustveno saznaju o čemu se radi. Mogu se samo nadati da slično ne vrijedi i za neplaniranu trudnoću i spolno prenosive infekcije.
Ovim sam se tekstom definitivno pozicionirala u kategoriju onih za koje Ministar misli da “imaju nešto protiv građanskog ili zdravstvenog odgoja i ne razumiju koji je smisao odgoja i obrazovanja za građansko društvo i za zdravlje”. Možda je i u pravu jer sam u vrijeme njegovih prethodnika uložila puno energije da određeni štetni programi seksualnog/zdravstvenog odgoja ne uđu u škole.
Ako je ovakav zdravstveni odgoj “garancija zdravije i sretnije Hrvatske” kako kaže Ministar, dobro je da je na njegovu izradu potrošeno 0 kuna, jer će i njegov utjecaj na zdravlje sreću djece biti blizu nule (0).
P.S. Usput budi rečeno Ministar se hvali i uvođenjem građanskog odgoja u škole i iako je to sasvim druga i dugačka tema, Ministar se mogao barem javno zahvaliti organizacijama civilnog društva koje će odraditi cijeli posao oko tog predmeta – educirati nastavnike, pilotirati i evaluirati program. Ministarstvo čak neće morati niti osnovati neko Povjerenstvo koje bi utvrdilo da se 70% tog sadržaja već ionako provodi u postojećem kurikulumu.
