Sa stavom

i kakav je oporavak?

Je li recesija seksistička?

Je li recesija seksistička?

Muškarci kupuju donje rublje.

Ekonomisti kupuju kamp prikolice.

Parovi se rastaju.

Obavlja se više facelift-inga.

Komunalna poduzeća gube veće potrošače (koji su u recesiji pronašli alternativne izvore energije).

To su znakovi oporavka. Idemo sad o samoj recesiji.

Na početku, muškarci su puno brže ostajali bez posla. 2010. godine u SAD-u čak 50 posto aktivne radne snage činile su žene. S obzirom na pred-recesijsko stanje, izronilo je pitanje: je li došlo do kraja vladavine muškaraca’? Postaje li Y kromosom manje bitan faktor u poslovnom svijetu?

No, kako je broj nezaposlenih opet počeo opadati, statistike su pokazale podatak koji lopticu vraća na stranu muškaraca  – zaposleni su na 70 posto svih novootvorenih radnih mjesta. Na prvi pogled, djeluje sasvim razumno. Ako su muškarci više posla izgubili, trebali bi se i brže zaposliti. Problem se javlja kada usporedite broj poslova koji su nastali kao frakciju onih koji su nestali. Žene su ‘vratile’ otprilike samo jedno radno mjesto od pet.

{slika}

Razgovarajmo o predrasudama. I o još malo postotaka.

Muškarci češće izvršavaju opasne poslove, te ako ćemo gledati statistike smrtnih stradanja na radnim mjestima, u 92 posto slučajeva to su muškarci. Na svaki njegov zarađeni dolar, ona zaradi 77 centi. Dakle, 22 posto manje od muškog kolege.

Kako bismo izbalansirali omjere plaće, smrtnosti i zaposlenosti općenito, iskristalizirala bih ‘stigme’ oba spola – žene žele biti majke, muškarci rade više i duže. Zašto bi onda itko zaposlio ženu i plaćao je jednako kao i muškarca, ako ona radi manje?

Zna se dogoditi da zanemarimo i sive nijanse, da, ona želi biti majka. Ali nije li to jedan od smisao života, reproducirati se? On radi više upravo zato jer je ona doma i reproducira se. Je li to standard? Srećom pa nije. Mogu li muškarac i žena isti posao raditi na isti način u istom vremenu i s istim efektom? Naravno da ne. Svaki spolni predznak daje drugačiji ton radu, niti negativan niti pozitivan, samo drugačiji.

{slika}

Muškarci su pali.

Pali su jako.

I brzo su se odbili nazad i vratili se na svoje stare pozicije. Na trenutnom tržištu rada, žene se suočavaju s veoma kvrgavom cestom.

Zapravo se nije dogodila recesija. Dogodile su se recesije. I još se događaju. Dva paralelna procesa gubitka rada mjesta i propadanja ekonomije. Dvije putanje rasta/pada, neovisne, no međusobno prožete.

Muškarci su počeli propadati čak godinu dana ranije nego žene, mnogo ranije nego li je ekonomija službeno ‘pala’ u prosincu 2007. godine. Izgradnja se počela hladiti, kao i poslovi vezani uz nju. Zaposlenost se je smanjila za otprilike 9 posto (ili 6.2 milijuna poslova). Kada je zaposlenost došla na najnižu razinu u početku 2012. godine, samo je 2. 7 milijuna žena manje bilo zaposleno, što je pad od otprilike 4 posto.

Gdje bi žene mogle pronaći spas na tržištu rada? Zdravstvo i edukacije. Prema statistici, žene u tim granama gospodarstva sudjeluju u zavidnih 76 posto.

Moram priznati da vlada jedan svjetski apsurd što se tiče trendova u malenoj Hrvatskoj (vjerojatno i šire): ekipa drži edukacije na kojima govori kako se zaposliti i onda nezaposleni siročići upijaju tuđu mudrost o tome kako naći posao. Ne pokrenuti, nego naći. Postavlja se legitimno pitanje: koliko sve skupa ima smisla? Zašto nema posla, tko to tamo radi, i naposljetku – što se je dogodilo da do toga dođe? Jer recesija je bila, recesija je, i bit će. Dvije, ako nam je tako lakše rezonirati. Muška i ženska. Protiv koje se moramo boriti. Svaki na svoj način.

Stoga, je li recesija seksistička?

Ne. Recesija je gruba. Ona udara. Ruši. Gube se radna mjesta. Sve ostalo je isto. Kao uvijek. Položaj žene u društvu se mora mijenjati – samim time će se iznivelirati i položaj žene na tržištu rada.