Sa stavom

12.07.2011. 15:16:05 - Davorka Turk

Talk the Talk, Walk the SlutWalk

A zašto ne bismo prošetale jednu drolj-šetnju?

Već desetljećima starije feministkinje prigovaraju mlađima da uzimaju svoja prava zdravo za gotovo, da ne osjećaju sestrinstvo, da nisu politički aktivne. Slutwalks se, međutim, pojavljuju kao bučna oluja, protesti mladih žena protiv seksualnog nasilja i načina na koji se za to krivi žrtve. Počele su u Torontu, nakon što je izvjesni policajac savjetovao studente(ice) prava na Sveučilištu York da se ne bi trebale "oblačiti kao drolje" ako žele izbjeći silovanje. Otada se na ulici "pokazuju" odjevene u svemu, od donjeg rublja do trenirki. Ove, dopustite mi takav naziv, drolj-šetnje održale su se dosad u više od 76 gradova širom Kanade, Sjedinjenih država, Europe i dalje; bilo ih je i u Meksiku, a jedan je planiran i u Kirgistanu.

(Po)neki prigovori ovom učini-to-sama pokretu idu za tim da ovakvim, nazovimo to načinom prezentacije, droljetačice zapravo podržavaju mušku predrasudu, uz površno curke-su-poludjele "osnaživanje". No većinom su ove šetnje pozdravljene, kao simbol čvrstog zida ženske solidarnosti. Čini se, naime, "da i feministkinje imaju smisao za humor i mogu pojmiti koncept ironije i parodije". Osim toga, takva priča potvrđuje kako narativi o ratu feminističkih generacija ne prestaju ni kada su sve zajedno na ulici, i nešto doista i čine.  

Većina medijskih kritika SlutWalk odnosi se na ideju da je njihova osnovna svrha povratiti riječ "drolja", ponovno je kontekstualizirati. Kako kaže autorica članka Katha Pollitt, postoje sumnje da će "drolja" ikada biti kompliment, budući da je njezina prošlost uvijek bila negativna i povezana s nečistoćom, bilo doslovnom ili figurativnom ("slut" bi zapravo bila "prljava sluškinja"). No, tko zna? Političke borbe utjecale su na jezik na neočekivane načine i ranije: "queer" i "gay," nekad su bili slang, sada su standard.  Možda će jednom ljudima ući u glavu da seksualno aktivne žene nisu vražice, razaračice muškaraca ili prava prilika za silovatelje, a "drolja" će ili nestati iz jezika ili će označavati nešto drugo, poput "žene koja spava s ljudima s kojima želi spavati, i samo s tim ljudima".

No osnovna poruka ovih šetnji ipak ostaje da silovanje nije žrtvina krivnja. Niti onoga što je obukla. Niti onoga što pije. Niti koliko dugo ostaje vani. Nema veze je li na spoju. "Šetačice napadaju samu podjelu žena na dobre i loše djevojke, madone i kurve. Neka vas ne zavedu mrežaste čarape i mini suknje. Ove žene stvaraju radikalnu promjenu temeljnih ideja o ženskoj seksualnosti – i muškoj".

"Činjenica je da bilo koja žena, osim možda opatice, može biti optužena da je sama to tražila (iako postoji i čitav niz prostih viceva o sretno zlostavljanim opaticama) – Lara Logan na Trgu Tahrir, ovo je odličan primjer za ilustraciju takvog stava; jedanestogodišnjakinja iz Texasa, djevojčica koju je zlostavljalo 18 dječaka i muškaraca. Čak i u ovom trenutku možete biti sigurni da odvjetnici Dominiquea Strauss-Kahna češljaju osobnu povijest žene koja ga je optužila, tražeći neku mrvicu koja bi mogla sugerirati nekom iz porote da je ona zapravo bila prostitutka, nimfomanka, lažljivica, luđakinja, ucjenjivačica" (dodajmo ovome da se nešto slično baš dogodilo prije nekoliko dana, pa je Dominique Strauss-Kahn pušten da se brani sa slobode i vraćena mu je jamčevina).

Ni SlutWalk nisu bez unutrašnjih kontradikcija. Neke crne blogerice smatraju da su ih bijele žene izostavile iz organiziranja ovih šetnji kao i da je seksualnost crnih žena toliko stigmatizirana da si ne mogu dopustiti da uopće priđu toj etiketi "drolje". Neke mlade žene upravo ta riječ tako strašno smeta da uopće ne čuju analizu prebacivanja krivnje na žrtvu. S druge strane, upravo je riječ i način na koji je ove žene intrepretiraju vjerojatno razlog tome što su se SlutWalk tako proširile – "kad je posljednji put feminizam bio tako zabavan? Tužno je da je 2011., a još uvijek je kontroverzno reći da jedini način da se silovanje zaustavi nije taj da žene postanu opreznije i čedne; već da muškarci prestanu silovati."

Što bi to značilo u praksi možda može pokazati i jedan prilično radikalan primjer iz Guatemala Cityja. Naime, u javnom gradskom prijevozu glavnog grada Gvatemale sredinom lipnja pojavila se značajna novina. Transurbano, kako mu je ime, uveo je autobuse samo-za-žene u vrijeme najvećih gužvi kako bi se ženama u vremenu između 6 i 7:30 ujutro te 17:30 do 19:00 popodne omogućilo da se nesmetano voze na posao i s posla bez straha da će ih netko napastvovati.

Ovakvi autobusi, kojima se mogu voziti i dječaci ispod 12 godina starosti, bili su nužni, čini se, za zaštitu građanki. "Muškarci ih hvataju, grubo s njima postupaju, i trljaju se o njih odostraga," komentirao je Edgard Guerra, predsjednik nevladine organizacije koja je bila jedna od pokretačica ove inicijative. "Čak je bilo i slučajeva silovanja. Ovo je naša briga, zato što se naše sestre, kćerke i majke voze ovim autobusima". Od 1500 primjedbi o različitim vrstama zlostavljanja u javnom prijevozu, koliko godišnje zaprimi Udruga korisnika gradskog i prigradskog prijevoza, više od trećine odnosi se na seksualno uznemiravanje djevojaka i žena. 

No, to je samo jedan od problema s kojima se susreću u gvatemalskom javnom prijevozu. Vozači autobusa su tako česta meta pljački da ih je u 2010. ubijeno 128! Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) Gvatemalu smješta među zemlje s najvećom stopom nasilja (52 na 100,000 ljudi, u usporedbi s globalnim prosjekom od 9 na 100,000). Prema podacima iz pravobraniteljskog ureda od 2006. do svibnja 2011. u autobusima je ukupno ubijeno 1,201 ljudi, uključujući vozače, konduktere, putnike, zaštitare i kriminalce.

Zato se čini da je ovoj zemlji potrebno puno više od segregacijskih autobusa. Osim što je njezino djelovanje ograničeno, ovakva mjera u Gvatemali mora imati i drugu dimenziju. "Nema dovoljno autobusa, a sada i ovi koji su poluprazni jer voze samo žene, prolaze", požalio se Víctor Guzmán, tvornički radnik.

Također, ostaje pitanje što izvan autobusa? Ana María Cofiño, iz La Cuerda feminističkog kolektiva, opisuje ove autobuse kao "palijativnu" mjeru. "Posebne akcije poput ove se poduzimaju, ali nitko se ne bavi nasiljem na drugim mjestima, poput radnog mjesta, ili na ulici, ili činjenicom da su žene u opasnosti da u bilo kojem trenutku budu silovane". 
Je li doista moguće cijelo društvo omeđiti na "sigurne zone"? Osim toga, čini se da bi Gvatemali bile potrebne "sigurne zone" za najveći dio njezinog stanovništva. Ženama u Gvatemala Cityju ovakav je sustav prijevoza sigurno pitanje preživljavanja.

No, nama koje imamo više sreće možda ovaj primjer bude poticaj da se malo prošetamo u jednoj skupnoj drolj-šetnjici, čini se da je opet i ponovno potrebno puno toga pokazati i govoriti, ovaj svijet trebao bi biti slobodan za sve.

Tagovi: dominique strauss kahn, lara logan, silovanje, slutwalk

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (2)

Stari komentari

nia:
dobar članak ;)
18.07.2011. 15:28
:
sto se tice slut walk-a nemam nista protiv da uzivam u pogledu na osvijestene djevojke koje misle svojom glavom i pri tome jos seksi izgledaju,ali postavlja se pitanje pornografije,zasto zene za novac (a i muskarci) dozvoljavaju sebi da se pretvaraju u rupu u krevetu,a onda istovremeno dizu halabuku vezano za njihov nacin odijevanja koji stavljaju u kontekst silovanja?siledzija ne siluje zato sto je zena izazovno obucena,vec zato da je ponizi,on to ne radi da bi zadovoljio seksualni poriv,vec da zadovolji zelju za dominacijom nad drugim bicem (ne siluju se samo zene) na taj nacin da bi je ili ga ponizio,moje misljenje je da bi se feministicki pokret trebao baviti porno industrijom koja je rasadnik predrasuda o zenama,pogotovo onima koje se vole atraktivno obuci
26.07.2011. 17:18

Stup srama

Iz drugih medija

AEM