Sa stavom

Šeherezada nudi rigidnu patrijarhalnu ideologiju

Šeherezada nudi rigidnu patrijarhalnu ideologiju

Nedavno sam otkazao večernji izlazak kako bih mogao ostati doma, zavaljen na kauču, na mom prvom “blind dateu” (ili sudaru naslijepo) sa “Šeherezadom” za koju sam čuo, od kolegica na poslu, da posjeduje hipnotičku moć zahvaljujući kojoj ću pasti u televizijski trans iz kojeg neću izići valjda sve do posljednje epizode.

Hvalospjevom su se u novinama očitovali i neki ugledni ljudi iz filmskog i kazališnog svijeta, barem oni koji su bili raspoloženi za izjave, ističući odličnu glumu i režiju, te tradicionalne vrijednosti koje serija promiče. I kako sam, pored svega navedenog, mogao preskočiti sudar sa “Šeherezadom”?

S dozom iskrenog uzbuđenja, kakvu osjeća valjda svaki istinski zaljubljenik u televizijske serije sapuničarskog tipa, jer ja to, priznajem, jesam, sjeo sam pred TV prijamnik u svoj “crveni salon”, na orijentalni kauč, oboružan velikom zdjelom kokica.

Totalno sam bio spreman na zaljubljivanje jer još nakon što je završio “Seks i grad” nisam osjetio leptiriće u trbuhu zbog nekog TV sadržaja. No, umjesto Amorove strelice, već nakon 15 minuta “Šeherezade” pogodio me osjećaj totalnog razočaranja.

Na ekranu sam gledao uplakanu ženu (otprilike iste životne dobi kao junakinje iz “Seksa i grada”) koju je muž ostavio zbog ljubavnice, kako se ispovijeda svom svekru. On je, naravno, kao svaki pravi poglavar, odmah znao što je najbolje za nju, čak bolje i od nje same, jer, naposljetku, ona je tek uplakano žensko, pa joj je autoritativnim glasom naložio da obriše suze i da se smiri.

Zatim joj je objasnio kako će oduzeti svome sinu kreditne kartice, a jednom kada ovaj ostane bez novca, vratit će se pognute glave njoj i djeci. Na te riječi prevarenoj ženi su ponovno potekle suze, al’ se u njezinu glasu mogla osjetiti probuđena nada dok je izgovarala riječi zahvale svekru, obraćajući mu se sa: “Da, tata. Vjerujem vam, tata.”(?!)

Umjesto leptirića, u želucu sam automatski osjetio mučninu nakon što sam odgledao ovaj kadar, shvativši kako je riječ o radikalnom obliku ognjištarske ideologije koju serija promiče. Spomenuta protagonistica naziva svekra ocem jer se udajom odrekla vlastite prošlosti i obitelji, što su žene stoljećima bivale prisiljene činiti, a ostatak te tradicije vidljiv je i u do danas prisutnoj praksi odbacivanja djevojačkog prezimena.

Naime, njezin je život očito započeo tek udajom pa se u toj situaciji, valjda, čini sasvim logičnim da ona dobije i novog oca. Ognjište, odnosno brak je, pak, potrebno sačuvati ma kako ono bilo trulo, stoga ideja da će joj se muž vratiti zbog novca, iako voli drugu ženu, ovoj junakinji izgleda nije ni čudna, ni odbojna. Ni sljedeći kadar nije previše odudarao od ovoga.

Bio je prikazan razmetni sin preljubnik velikog pater familiasa koji ljubi neku “raspuštenicu”. Ova je, pak, bila svjesna da će plesati samo jedno ljeto, jer to je sudbina ljubavnica u rigidno patrijarhalnim sredinama u kojima je brak svetinja, pa mu je, bacajući podsvjesno urok na samu sebe, snuždenim glasom rekla:

“Oženjeni se uvijek vraćaju svojim kućama, no večeras si samo moj!”; i bacila mu se u krilo, dakako, u čednom stilu primjerenom prime-time terminu emitiranja, dakle, ništa poput Samanthe Jones iz “Seksa i grada”. Umjesto ushita, nakon odgledanog mene su obuzela tjeskobna pitanja i sumnje: “Je li najbolje već odavno snimljeno?”, “Gdje je nestala ‘Dinastija’?”, “Hoću li ikad više uživati u TV programu?”

– Ali ti to ne razumiješ. “Šeherezada”, to smo mi – objasnila mi je dobronamjerno jedna kolegica nakon što sam joj povjerio svoje dojmove, no meni se ipak čini kao da to možda nismo mi – to je samo ideologija, protiv koje su mnogi od nas.

Naime, serija “1001 noć” opasno podgrijava ideju “prirodne” dihotomije prema kojoj ženi uvijek i jedino pripada podređena uloga, prema kojoj je ona zapravo samo vlasništvo oca, brata ili muža, te postaje sredstvom trgovine, darivanja, sklapanja ekonomskih ili političkih paktova.

Njezina samoaktualizacija je ostvarena tek sklapanjem braka, a nije slobodna istraživati svoju seksualnost poput junakinja “Seksa i grada” ili biti uspješna i kao samostalna, ali još uvijek fatalna žena poput Alexis Carrington Colby Dexter, koja možda jest preuzimala prezimena svojih supružnika, ali im je istodobno oduzimala moć u korist ekspanzije vlastite.

I dok je, primjerice, osamdesetih godina “Dinastija” pružala iluziju (jer to je jedna od glavnih funkcija soap opera) glamura, raskoši i bogatstva, koji su bili toliko daleki od stvarnosti socijalističko-upravnog poretka nekadašnje Jugoslavije, “Šeherezada” nam servira tek rigidnu patrijarhalnu ideologiju osmanlijske provinijencije, koja je kroz povijest ionako ostavila duboki trag na ovim prostorima, a samim tim i “pune ruke” posla za ženski pokret i one koji bi željeli živjeti u društvu ravnopravnih i slobodnih ljudi, a koje ne funkcionira po obrascu hijerarhijskog ustroja moći već partnerskog modela suradnje.