Sa stavom

16.12.2020. 09:05:54 - Lidija Čulo

žene u šahu

Zaigrajmo: Queen's Gambit i stvarne žene koje su rušile kraljeve

Foto: IMDB

Foto: IMDB

Milijuni ljudi diljem svijeta za ove blagdane će otpakiravati isti poklon: set za igranje šaha. U doba pandemije, lockdowna i izjedajuće dosade u četiri zida – nova stara društvena igra pokazala se kao bingo. U tisućama dućana ponestalo je šahovnica iz zalihe, stranica Chess.com zabilježila je rast broja novih igrača za preko 50%, a Google bilježi ekstreman porast pretraživanja riječi šah.

Šah je perzijska riječ koja označava vladara, veliku osobu, kralja. Sama igra dolazi s Istoka, iz Indije preko Perzije i Arapa do Zapada, a, iako je stara oko 1500 godina, doživjela je novu renesansu zahvaljujući Netflixovom serijalu The Queen's Gambit. (Upozorenje: tekst sadrži spoilere)

Serija je snimljena prema romanu Waltera Tevisa iz 1983. godine, a radnja se vrti oko Beth Harmon, djevojke koja je 1950-ih odrasla u sirotištu gdje je igrajući partije šaha s domarom otkrila svoj iznimni talent za igru. Njen put do vrha popraćen je flashbackovima na traumatično djetinjstvo, odrastanjem na sedativima u sirotištu (koje na trenutke podsjeća na ustanovu za psihički oboljele), ovisnošću o tabletama za koje je vjerovala da joj pomažu u taktiziranju i vizualiziranju poteza na šahovskoj ploči, te kasnije ovisnošću i o alkoholu.

Iako je upadljivo to što je Beth žena u svijetu muškaraca, pa čak i igre koju odlikuju "muške" osobine (logika, analitika, taktiziranje, kalkuliranje...), njena najveća borba se ne odvija na ploči s protivnikom, već sa samom sobom. Svaki poraz u igri doživljava se kao i osobni poraz jer Beth, kao i njeni protivnici, žudi za priznanjem, validacijom i osjećajem da u nečem može imati kontrolu ("I've never won anything before").

Unatoč tome, serija ne nabija feminizam gledatelju u lice  – ne spominju se društvena previranja 1960-ih, a ni sama Beth ne pripisuje svojoj strasti za šahom i borbi za tron veće značenje. Na upite novinarke koja želi kopati dublje djeluje gotovo zatečeno, a više joj znači kompliment od šahovskog velemajstora nego hvalospjevi nacije zbog uspjeha unatoč svom rodu. U tom smislu, Beth je "djela, a ne riječi" – ima li što radikalnije od toga?

Queen's Gambit ne poziva na rušenje patrijarhata i rodni rat preko šahovnice, već dokumentira stvarne ženske probleme toga doba i njihovo nastojanje da pronađu svoje mjesto u svijetu. Svijetu koji, za razliku od šahovnice, nije crno-bijel i u kojem je žena ženi nekad veći neprijatelj od muškarca.

Biti žene među svim tim muškarcima

Od malih nogu Beth je suočena s prizorima borbe, umjesto suživota s muškarcima. Njena majka imala je loše odnose s njenim ocem, a nakon što im on odbija pomoći, pokušava ubiti sebe i kćer u prometnoj nesreći. Majka pogiba na licu mjesta a Beth preživljava, no s trajnim psihičkim posljedicama i traumama.

Smještena je u kršćanski dom za nezbrinutu žensku djecu odakle kreću njene dvije najveće ovisnosti: šah i tablete. Naime, serija je prikazala stvarnu praksu toga doba, kada su se djeci u domovima dijelili sedativi kao bomboni da bi ih se lakše smirilo, držalo u poslušnosti te odgojilo u poželjnu djecu za usvajanje. Kasnije su tablete zabranjene jer stvaraju ovisnost, no za Beth je bilo kasno – spoznavši učinak koji određen ritam konzumacije tableta ima na njenu moć vizualizacije, Beth je uvjerena da joj tablete omogućavaju uspješno igranje šaha. Igri je uči domar u školi, gospodin Shaibel, a njen anđeo čuvar postaje afroamerička djevojka Jolene.

Unatoč mnoštvu muških likova, nekoliko je zanimljivih ženskih relacija u seriji. Najprije, odnos s vlastitom majkom koja joj je dugo bila jedina figura u životu i popratno uvjerenje da ima genetsku predispoziciju "poludjeti" kao i ona.

Kada nakon posvojenja kreće u školu, suočava se s toksičnim ženskim odnosima uzrokovanim potrebom da se svide muškarcima: njen interes za znanošću i šahom protumačen je kao smaranje "još jednog mozga" i izvrgnut porugama školskih navijačica i pripadnica ženskih društava čije su jedine preokupacije vezane uz šah zapravo ljubavne tračarije o zgodnim muškarcima s kojima Beth možda igra.

Tragičan prikaz pomajke Alme pomalo podsjeća na tužnu sudbinu Betty Draper iz Mad Mena: život kućanice u američkom predgrađu svodi se na čekanje – muža s posla ili puta, džeparca, boljih vremena. Njihovi dani ispunjeni su kućanskim poslovima, kupnjom namirnica i dosadom koju ubijaju ispred TV ekrana i kojom čašicom (viška), a njihovi muževi u nastojanju da ih skinu s grbače bježe na "poslovne sastanke" ili ih usmjeravaju u neke hobije. Betty je bila manekenka u usponu, a Alma je znala svirati klavir – objema je trudnoća promijenila planove i život, a u vremenu društvenih promjena (pokreti za ženska i građanska prava) one ostaju zarobljene u tradicionalnom uvjerenju da bez muškarca nisu vrijedne. Tu su i dobro prikazani povijesno zanemareni problemi: alkoholizam i "tabletomanija" kod žena koji su dugo ostali skriveni u četiri zida zajedno s njima (o alkoholizmu smo već detaljnije pisale). Tablete koje su im pomagale Rolling Stonesi su u svojoj istoimenoj pjesmi proslavili pod nazivom "Mother's little helper". Bile su potrebne godine dok se nije spoznao njihov adiktivni učinak.

Ostavljena od muža, Alma se predaje alkoholu i tabletama. Premda se nastoji uključiti u Bethin život i pronaći sreću, dočekao ju je samo još jedan ljubavni brodolom, te konačno smrt od hepatitisa. Koliko je Alma značila Beth, prikazano je u jednoj naizgled običnoj sitnici: ružu koji Beth nosi, a čija se boja intenzivira iz epizode u epizodu dok konačno ne poprimi istu boju koju je ona cijeli život nosila.

Konačno, tu je i lik Jolene koju nakon odlaska iz sirotišta ne vidimo do zadnje epizode, kada dolazi obavijestiti Beth da je gospodin Shaibel umro. To su ujedno i trenuci Bethine najveće krize i ovisnosti, kada ju je najviše i trebala. U Shaibelovom uredu pronalazi novinske isječke sa svojim imenom i shvaća koliko je pratio njenu karijeru. To je trenutak koji je trgne – odlučuje skupiti hrabrost i uputiti se na šahovski turnir u Moskvu, zaigrati protiv svjetskog prvaka Borgova.

Nakon što su joj financijsku podršku odbile dati američke vlasti, otac i bivši prijatelji/partneri, novac koji joj je bio potreban za put na turnir u Moskvu dala joj je Jolene kojoj je taj novac bio potrebniji. Jolene je u životu doživjela veće prepreke: nitko nije htio usvojiti "crno" dijete, a scena u kojoj Beth sjedi na druženju s najpopularnijim curama iz škole dok ih poslužuje afroamerička sluškinja podsjetnik je na jedini način na koji bi Jolene ikad mogla "upasti" na takvo privatno druženje. Novac koji je godinama skupljala za studij prava posudila je Beth za put u Moskvu, svjesna da ga, ako Beth izgubi, nikad neće vidjeti.

Sam lik Beth, ali i njenog rivala/partnera Bennyja podsjeća na stvarnu osobu iz svijeta šaha – Bobbyja Fischera. U Las Vegasu njena pomajka čak krivo izgovara Bennyjevo ime kad upita Beth za njega ("Tvoj prijatelj, kako se ono zove, Bobby?"). Ovo je namjerno tako snimljeno kako bi aludirali na Bobbyja Fischera, svjetskog prvaka koji je i sam bio društveni autsajder, šampion u pubertetskim godinama, s brojnim psihičkim problemima i fazama povlačenja iz javnosti nakon "prevelike doze" slave... No, Fischer je prema ženama bio mnogo oštriji nego što bi se u seriji dalo naslutiti o muško-ženskim odnosima 1960-ih. U intervjuu 1963. godine izjavio je kako su žene "očajne" u šahu, vjerojatno "jer nisu baš pametne". Upravo taj muško-ženski odnos izazvao je različite reakcije kod publike, iako je serija ostvarila ogromnu gledanost i pokupila pozitivne komentare.

Nije sve crno – bijelo

Kritičari su hvalili odličnu glumu, zanimljiv tok serije, dobru kostimografiju i prenošenje atmosfere 1960-ih, a profesionalni šahisti i svjetski prvaci Garry Kasparov i Bruce Pandolfini radili su kao savjetnici zbog čega je svaki potez figure u seriji točan i smislen.

Osobno bih izdvojila još nešto na što nisam naišla, a bilo mi je dojmljivo: prikaz ruske kulture. Na Zapadu ekranizirani Rusi kao da uvijek imaju skrivenu zlokobnu agendu, često prikazani kao sovjetske/Putinove kamikaze ispranog mozga i bešćutnog birokratkog pogleda. Nekako se uvijek provuče (aktualni ili vječni) politički animozitet između Zapada i Rusije. No, za seriju čija je radnja smještena u doba Hladnog rata, Rusi su, iznenađujuće, prikazani kao – ljudi.

Iako se u jednom dijelu na Borgovljeve zaštitare referira kao na "KGB koji mu ne da pobjeći", u seriji je prikazano isto stanje s druge strane. Kada dječak s kojim je igrala šah kaže kako nikad nije bio u "drive-inu", Beth odgovara kako nije ni ona, a komentirajući njenu agresivnu igru, Borgov pronalazi poveznicu između njih u teškom djetinjstvu i nemogućnosti da si priušte poraz.

Propaganda i neslobode prikazane su i u američkom dvorištu: katoličko udruženje uvjetuje Beth financije pod uvjetom da se deklarira kao katolkinja koja ne podržava komunistički SSSR, a u Moskvi joj njen zaštitar ne dozvoljava kretanje i komunikaciju ni sa kim osim njim samim. Kada su u pitanju novinari, nastoji je iskoristiti za američku hladnoratovsku agendu i savjetuje: "Reci im da te boravak u Rusiji učinio sretnom što si Amerikanka." Ni Beth ni Borgov ne pristaju na ovakve podjelejedno u drugome vide protivnika samo u igri koju vole i koja ih ujedinjuje.

Iako je serija pomela publiku i kritičare s nogu, a prodavačima šahovskih ploča uljepšala blagdane, javili su se neki kritički glasovi koji je optužuju za eskapizam i tvrde da je tok Bethinog života, unatoč svim problemima, prikazan glatko: njene "mamurluke" čovjek gotovo poželi imati, njeni muški suparnici nisu se osjećali nimalo ugroženi spram nje (štoviše, obožavali su je) što možda ne bi bio slučaj u 1960-ima, smrt pomajke preboljela je relativno brzo, a ovisnost o tabletama još lakše – jednim potezom bacanja istih u WC. Tema mentalnog zdravlja samo je ovlaš dodirnuta – osim ovisnosti o tabletama ne preispituju se drugi problemi koje je vjerojatno imala već se samo zagazilo jednom nogom na trag spone između genija i ludila, te brzo povuklo natrag.

S obzirom da je riječ o mini seriji koju bi valjalo gledati kao inspirativnu priču, te da se nije rodio tko bi narodu ugodio, ostavit ćemo po strani detalje kojima će se radije pozabaviti profesionalni kritičari i okrenuti se "pravoj" povijesti ženskog šaha – uvažavajući time jedino sugestiju američke šahistkinje Jennifer Shahade koja kaže da je šteta što će gledatelji guglati Beth Harmon i saznati da nikad nije postojala, kad zapravo postoji toliko inspirativnih ženskih igračica na koje se publiku moglo uputiti.

(Uz mali ispravak Jennifer: ruska igračica Nona Gaprindashvili se zapravo pojavljuje u posljednjoj epizodi u publici. Za razliku od Beth, Nona je stvarna osoba, velemajstorica šaha koja je pet puta osvojila titulu (ženskog) šampiona svijeta. U seriji je spomenuto kako se Nona nikad nije suočila s muškim protivnikom, što u stvarnosti ipak nije istina.)

"U životu ćeš se susretati s muškarcima koji će te htjeti učiti stvarima. To ih ne čini ništa pametnijima. Pusti ih neka se ispušu, a ti nastavi raditi točno onako kako ti želiš." (Bethina majka)

Žene su igrale šah otkako je šaha. O tome postoje zapisi iz najranijih dana šaha u Europi: igrale su ga u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj i dalje, iako je doduše ova društvena igra bila češća razonoda viših, dokoličarskih slojeva koji su si mogli priuštiti ponekad i višesatne igre nad pločom (primjerice, engleska kraljica Elizabeta I. bila je dobra igračica šaha). Možda se to smatralo i dobrom vježbom taktiziranja za tadašnje vladare u doba čestih ratova.

Prvo žensko svjetsko prvenstvo u šahu odigrano je 1927. godine – inače, šah je jedna od malobrojnijih disciplina u kojima žene mogu sudjelovati u natjecanju zajedno s muškarcima ili zasebno protiv drugih žena. Jedno takvo žensko natjecanje u šahu odigrano je i 1961. godine u Vrnjačkoj Banji u Srbiji (nedaleko od Kragujevca), a mješani turniri odvijali su se i u Banjaluci, Beogradu, Tuzli... Inače, evo jedne zanimljive trivijalnosti: u SR Jugoslaviji je 2001. godine izašla serija od devet poštanskih markica posvećenih svjetskim prvakinjama u šahu, među kojima su bile i neke koje ćemo sad spomenuti.

Foto: filatelija.net

Foto: filatelija.net

Kao što je i prikazano u seriji ("Sovjeti su ubojice na šahovnici"), sredinu 20. stoljeća svijet šaha obilježili su Sovjeti. Ništa drugačije nije bilo ni u ženskom šahu: Ruskinje, Ukrajinke, Gruzijke... Kasnije se ističu i šahistkinje iz Kine, Mađarske, Bugarske, Ukrajine...

Nabrojat ćemo samo neke:

Vera Menchik: njeno djetinjstvo bilo je obilježeno ruskim siromaštvom i selidbom u Englesku u kojoj nije znala jezik. Šah je bio njeno utočište jer je "tiha igra i najbolji hobi za osobu koja ne zna jezik". Krajem 1920-ih osvojila je prvenstvo u ženskom šahu, no kako je to bio prilično siromašan "event", medalju i zlatni bokal primila je tek dvije godine kasnije. Kada je ušla u natjecanje s muškarcima, dočekali su je pogrdni komentari. Austrijanac Hans Kmoch izjavio je: "Ako Menchik osvoji više od tri boda, ja ću upisati ženski balet", a Albert Becker je došao na urnebesnu ideju: "Gospodo! Predlažem da osnujemo klub Vera Menchik. Svi koji izgube od nje postat će članovi, a one koji budu izjednačeni smatrat ćemo kandidatima za članstvo." Ironično, upravo je on izgubio protiv nje, a poraz je dočekan gromoglasnim smijehom kolega: "Čestitam, profesore! Upravo ste postali predsjednik kluba!"

Maia Chiburdanidze: počela je igrati sa svega osam godina, osvojila je svoju prvu titulu s 15 godina i kasnije stekla naziv Grandmaster šaha. Nije marila za "ženski šah", vjerujući kako će "doći vrijeme kada neće biti nikakve razlike između muškog i ženskog šaha". Naravno, nije mogla izbjeći novinarska pitanja o svom bračnom statusu, ali ih je srezala odgovorom da se jednom skoro udala, "ali je srećom taj plan propao".

Xie Jun i Hou Yifan: Xie je rođena 1970. i već 1980. postala ženska prvakinja u kineskom šahu u Pekingu. Njena zemljakinja Hou Yifan drži rekord najmlađe sudionice svjetskog turnira za žene – naime, u natjecanje je ušla sa svega 12 godina, a sa 14 je postala najmlađa kineska prvakinja. Uz to, osvojila je i titulu velemajstorice. Na pitanje o položaju žena u svijetu šaha, istaknula je kako za njihov manjinski udio postoji više razloga: svjetskih prvakinja je manje jer su muškarci i dalje zastupljeniji pa je veća statistička šansa da će u mješanim natjecanjima pobjednik biti muškarac. Zašto je žena manje? Tvrdi kako su u Kini djevojke posvećene više stvari: studiranje, posao, obitelj itd. dok su muškarci skloniji koncentrirati se na jednu stvar i postati "specijalci" u njoj. Isto tako, smatra da je kriv i pogrešan odgoj: mlade djevojke se bodri na zasebno natjecanje isključivo s drugim ženama i jednom kada dođu do vrha, to je to – nedovoljno ih se potiče na osvajanje univerzalne titule.

Judit i Susan Polgar: Judith se smatra jednom od najboljih šahistkinja svih vremena, a zanimljivo je kako je sama Judith komentirala seriju Queen's Gambit. Za nju, prikaz odnosa muškaraca prema Beth, koji u seriji nisu pokazivali nikakvu iritaciju niti su je omalovažavali, predstavlja "lijep san". U dobi od 15 godina srušila rekord koji je postavio Bobby Fischer (sjećate se, onaj koji je rekao da su žene očajne u šahu, vjerojatno jer nisu toliko pametne). Judit i njene dvije sestre, također odlične šahistkinje, svoj uspjeh u crno-bijelom svijetu duguju neobičnom djetinjstvu. Njihov otac i sam je bio ljubitelj šaha, a svoje kćeri učio je igru, pa čak i umjetni jezik Esperanto, samo kako bi dokazao da se "genijem postaje, a ne rađa". Kad je čuo da postoji isključivo ženski turnir u šahu... pa, nije htio čuti za to. Protestirao je pred mađarskim vlastima protiv takve diskriminacije, inzistirajući na ravnopravnoj muško-ženskoj igri i tako utabao put svojim kćerima do raznih titula prvaka. Zanimljivo je da je svjetski prvak u šahu koji je radio i kao savjetnik u seriji Queen's Gambit, Gari Kasparov, jednom davno komentirao Judit ovako: "Neizbježno je da će priroda raditi protiv nje. Ona ima fantastičan talent za šah, no ona je, na kraju krajeva, žena. Sve se svodi na nesavršenost ženske psihe. Nijedna žena ne može izdržati tako dugu bitku, naročito ne onu navike koja traje stoljećima i stoljećima, od početka svijeta." Godine 2002. Gari i Judit našli su se u utakmici nad šahovnicom. Gari je izgubio. Kasnije je promijenio stav i u svojoj knjizi pisao: "Sestre Poldar pokazale su kako ne postoje urođena ograničenja – stav koji su brojni muški igrači odbijali prihvatiti sve dok ih nije uništila 12-godišnjakinja s kosom u repiću."

A sjećate li se scene u kojoj Beth u knjižnici traži literaturu o šahu? Knjižničarka joj preporučuje knjigu (kubanskog) velemajstora Josea Capablance. Njega je u stvarnom životu na Kubi još 1922. godine dva puta pobijedila Kubanka Maria Teresa Mora Iturralde. Ostala je upamćena po uzviku nakon pobjede: "Ay qué pena, le he ganado!" (Oh, kako neugodno, ja sam pobijedila!).

Popis je dugačak, a još je duži onaj žena koje bi sigurno osvojile titulu – da su samo imale priliku.

Šahovnica kao život, ili obrnuto

Istraživanje američkih psihologa iz 2013. pokazalo je kako su, nažalost, čak i šestogodišnje djevojčice svjesne stereotipa da su "dobri igrači šaha uglavnom dečki", što vjerojatno utječe i na njihovu igru. U istraživanju provedenom 2008. među igračicama šaha, ustanovljeno je kako bolje igraju kada tijekom online partije ne znaju spol protivnika, nego kada im se kaže da je to muškarac.

Svim fanovima serije i onima koji su navalili na kupnju šahovskih ploča i svoj novi hobi, očito ne smeta činjenica da Beth nije postojala – niti bi trebala. Naravno, zamjerki se može naći, no ne nauštrb generalno pozitivne poruke serijala. Za neke će to biti ona da se žene ne smiju sramiti svog talenta i znanja, za neke da je svačija najveća pobjeda preuzimanje kontrole nad samim sobom.

Posljednja scena u kojoj Jolene daje Beth novce za Moskvu, njeni nekadašnji protivnici na šahovnici zajednički pomažu u osmišljavanju pobjedničke taktike, svijet na trenutak postaje ujedinjen u ljubavi prema igri, ruski velemajstori joj pružaju ruku u pobjedi, a ona konačno pronalazi mir u parku gdje stari Rusi igraju šah i pozivaju je na partiju, potvrđuje za mene najljepšu poruku: Život ne mora biti natjecanje. Poput šaha, može biti – lijep.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: queen s gambit, šah, žene u šahu

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM