Sa stavom

25.06.2020. 16:47:47 - Lidija Čulo

nesuđena predsjednica

Serijal 'Hillary' potvrđuje: feminizam je za Trumpa bauk, za Clinton rudnik

U jednom od dosadnijih perioda samoizolacije pogledala sam "Hillary" – serijal od četiri epizode koji prati životni put Hillary Clinton od odrastanja u Illinoisu do poraza na predsjedničkim izborima u SAD-u 2016. godine. Nagrađivana američka redateljica Nanette Burstein, koja je do sada pokrila niz tema poput povijesno kontroverznog japanskog masakra kineskih civila do kritičkih uradaka o američkim subkulturama, uspjela je pridobiti inače suzdržanu Clinton na intimniji razgovor te uvid u privatni život i predsjedničku kampanju.

Ponegdje je najavljen naslovima poput "Ovo nije film o Hillary" – implicirajući da je u suštini riječ o povijesnom dokumentiranju četvrtog vala feminizma. Serija je u američkim medijima opisana kao značajna, ne toliko iz razloga što dokumentira život jedne političarke, već što kroz priču o odrastanju "zlatne djevojke" i njenom studiju prava, prikazuje povijest ženske borbe. U to doba bilo je normalno "u nedjelju ići u crkvu, a u ponedjeljak mrziti crnce" i ovaj dio serijala najviše se približio okolnostima vremena: borbi za građanska prava, anti-ratni pokret, kulturi seksualnog oslobođenja itd.

Kroz četiri sata serije provlače se situacije s kojima se žene i danas suočavaju u pokušaju probijanja na tradicionalno mušku pozornicu. Hillary je izjavila kako je i sama htjela žensku redateljicu koja će moći osjetiti i solidarizirati s problemima s kojima se žene suočavaju na privatnom i poslovnom polju. Neki od primjera su:

1) Žensko tijelo i dalje je objekt. "Kada pogledam svoje protukandidate koji su se otuširali i počešljali za pozornicu, te usporedim to sa dva sata mog šminkanja prije svakog nastupa... Mene ispituju o cipelama. Kada ste ikad Bernieja pitali tako nešto?", izjavila je Hillary.

2) Osjećaj krivnje zbog životnih odabira. Bilo da se radi o pritisku zajednice za osnivanjem obitelji, pobačaju, karijeri – u pozadini često ostaje nametnut osjećaj sebičnosti radi istih onih odluka zbog kojih se muškarce nagrađuje epitetima poput odlučan, poduzetan, uspješan. "Kada sam upisivala pravo, na cijelom fakultetu bilo je samo 17 žena. Jedan dečko mi je na upisu prišao i rekao: Ako zbog tebe izgubim mjesto na fakultetu i pošalju me da poginem u Vijetnam – ti si kriva", prepričala je svoje studentske dane u seriji.

3) "Ženske osobine" i dalje su diskreditirane u poslu i politici kao neozbiljne. Ono što je Hillary na početku karijere savjetovano ("nemoj biti emocionalna") da bi bila ozbiljnije shvaćena i lakše podnosila udarce – kasnije joj se obilo o glavu. Glasači koji je nisu podržali za vrijeme predsjedničke kampanje u anketama su, između ostalog, kao razlog naveli da djeluje hladno i distancirano.

4) Medijsko osuđivanje i perpetuiranje međuženskog sukoba. Kad su je napali da je financijski profitirala od muževe političke karijere, pokušala se obraniti riječima: "Mogla sam biti domaćica, peći kolače kod kuće i živjeti od muževe plaće, ali odlučila sam ići za svojim snovima i profesijom u koju sam ušla puno prije nego sam upoznala muža". Ovo je za sobom povuklo drugi par problema – bijes kućanica koje su se osjećale uvrijeđenima.

5) Snažan utjecaj konzervativne struje. I dalje postoje inicijative za zabranu pobačaja, protiv legalizacije gay brakova, ksenofobne organizacije itd.

Pa ipak, nakon četiri sata, ostaje dojam da je taj plašt općenitih i prožvakanih ženskih problema zastor koji treba sakriti veće probleme, a pitanje "može li žena postati predsjednica" skreće pozornost s pitanja da možda ipak samo *Hillary* ne može postati predsjednica.

Možda ljudi nisu glasali za Hillary jer ne podržavaju njen imperijalni feminizam i huškanje "mirnih pobunjenika" koji su u Libiji probudili građanski rat, kaos, nasilje, rasizam, plemenske sukobe i društvenu pljačku – stanje koje se nije smirilo do današnjeg dana? Jer je, na brutalno ubojstvo libijskog lidera Gaddafija za čijeg su "carevanja" žene konačno stekle osnovna prava i zbog čega je Libija prednjačila u cijeloj Africi, u kameru pred cijelim svijetom prasnula u smijeh, pljesnula rukama i mrtvo hladno izjavila: We came, we saw, he died! Na stranu brat vođa revolucije/šatorski diktator, no možda ova izjava jednostavno ne ulijeva povjerenje da je Hillary ista ona topla bakica koja nastupa kod Ellen uz izjave da "svijetu treba više smijeha i plesa".

Možda jer je podržavala uništenje (američki: oslobođenje) Iraka? Jer izraelsko raketiranje Gaze opravdava riječima da je to najbolje što Izrael može učiniti?

Možda je ljudi smatraju nevjerodostojnom jer na pitanje o obrisanim mailovima i ugrožavanju nacionalne sigurnosti skida mikrofon i napušta studio uz fake-suburbian-mom osmijeh "odgovorit ću vam na to pitanje nakon pauze, bez brige, ha ha ha...". Jedini odgovor koji gledatelj/ica dobije je već viđeno nisam-znala i nisam-kriva.

Epizoda o Moniki Lewinsky ispričana je kroz vizuru snage jednog braka umjesto onoga što jest: snage moćnika da očuvaju svoj kapital i reputaciju. Ne samo da se Bill nikad nije javno ispričao za svoje postupke iako je priznao da je svjestan koliko je štete naneseno Monici, već ni feministkinja Hillary ne smatra da se radi o zloupotrebi moći. Njen muž nije zbog toga trebao podnijeti ostavku, smatra. Doduše, s obzirom da mu ovo nije prvi put, Hillary je u pravu – zašto bi onda baš sada dao ostavku?

Nečiji seksualni zlostavljač, nečiji muž. Jednako kao što je Harvey Weinstein nečiji silovatelj, ali za Hillary je donator kampanje. Možda je prosječnoj osobi teško istovremeno vjerovati u priče o feminizmu i iscjeliteljskoj snazi oprosta kada o njima govore žene čija se karijera uvelike oslanja na brakom stečeni kapital. Hajmo ne dramiti o tome kako time omalovažamo ženski rad i trud jer ispada da bi bez muža bila nitko i ništa. Ne bi, ali politička karijera zahtijeva debelu kožu, moćne veze, poznanstva, novac i konstantnu brigu oko reputacije u javnosti – isplativa kakva jeste, ne može biti prodrmana s malo nestašnih hormona.

Možda je problem u tome što se kraj očigledno katastrofalnog, ali naizgled autentičnijeg, Trumpa i obećavajućeg, ali nismo-još-spremni-za-njega, Sandersa, ona nije pokazala kao ništa drugo no samo preostali izbor, manje zlo? Da banaliziram u duhu dokumentarca presjek karizmi: ako je Trump HDZ – sirov, konzervativan i omražen majstor samo-sabotaže, a Sanders americano verzija naše ljevice, onda je Hillary SDP – oporba radi oporbe u ruhu socijalne pravde i demokracije 21. stoljeća, u suštini jednako slizana sa sistemom u kojem je srasla. Bezokusna, neautentična, nepristupačna. 

Nakon četiri sata prebacivanja krivnje na Trumpa, Bernija, seksizam i medije, gledateljima/icama i dalje nije ponuđen dobar razlog zašto bi Hillary trebala biti predsjednica (osim onog da su svi drugi gori) niti ima dojam da je poznaje bolje. Dokumentarac koji stremi biti svjedok jednog vremena nije ništa drugo nego kompilacija medijskih hvalospjeva Hillary. Umjesto povjesničara/ki, aktivista/kinja, novinara/ki, intervjuirana je samo armija njenih suradnika/ica i podržavatelja/ica.

Osim već dosadnog narativa žena-muškarci (na koji su svedena rivalstva od Hillary-Trump do Hillary-Sanders), nije pružen nikakav kontekst niti su uključena moderna kretanja u američkom društvu: #MeToo pokret i raskrinkavanje seksualnog nasilja nad ženama, naglašen feministički pravac u pop kulturi predvođen Beyonce i Taylor Swift, javni iskorak Caitlyn Jenner koji je popularizirao raspravu o transrodnim osobama...

Ono što je serijal General bio za Antu Gotovinu, to je Hillary za – Hillary. Dugačka i naporna biografija uglancana do te mjere da se izlizala, zakašnjeli pokušaj da se Hillary prikaže političarkom s ljudskim licem te da se kroz feministički narativ isperu svi njeni politički promašaji.

Da, seksizam i dalje postoji. Podržavatelji Trumpa nosili su majice s porukom za Hillary "ispeglaj mi ovo". Novinari su je nastojali diskreditirati pričama o plastičnim operacijama i izgledu. Njen karijerni put bio je mnogo teži nego što bi bio (mnogo nesposobnijem) muškarcu. Velik dio glasača očito ima manji problem s narcisoidnim seksistom nego ženom.

No, to nije cijela slika. Pokušavati je prezentirati na taj način ne ide u prilog ženskoj borbi niti borbama radnika i manjina koje s njom idu ruku pod ruku. Ako je Obama mogao postati predsjednik unatoč tome što je crnac (i za to dobiti Nobela), onda Hillaryina "ženskost" nije (jedini) problem. Te razlike se ionako izgube nakon prvog milijuna na računu i ona je toga svjesna, jer je igračica u takvom sistemu. Ironično je samo što inzistira na toj nepravdi uz vapaj "voljela bih da me procijenjuju po mojim djelima umjesto po tome što sam žena". Ali Hillary, ljudi su to i radili.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: amerika, feminizam, hillary clinton, politika, trump

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM