Kym Oliver, 33-godišnjakinja iz južnog Londona ni prije nije imala sreće s ginekološkim pregledima. Kada je imala dvadeset godina, medicinska sestra ju je ostavila da leži na stolu za pregled bez ikakvog objašnjenja, da bi se vratila s liječnikom i petoricom specijalizanata. Bez pozdrava, počeli su raspravljati o položaju njezina cerviksa.
“Osjećala sam se kao izložak u muzeju”, izjavila je. Iako je napustila taj pregled s “lošim okusom u ustima”, barem je mogla dobiti potrebnu skrb. Tek kada je pet godina kasnije oboljela od multiple skleroze i počela koristiti kolica, osjetila je koliko je medicinska skrb u domeni reproduktivnog zdravlja u Velikoj Britaniji nepristupačna osobama s invaliditetom.
Oliver počinje razvijati simptome multiple skleroze – neizlječive bolesti koja utječe na mozak i leđnu moždinu te uzrokuje probleme s kretanjem, ravnotežom i osjetom – u roku od mjesec dana. “Sve se dogodilo vrlo brzo”, kaže. Nekoć zdrava i pokretna žena više nije bila u stanju sama stajati na nogama. Počela je primjećivati da joj svakodnevne sitnice poput nedostatka prilazne rampe ili pokvarenog lifta onemogućavaju da stigne kamo želi. Ali primijetila je i problem sa službama spolnog zdravlja: stvorena je pretpostavka da ih više ne treba jer je njezino tijelo medicinsko, a ne seksualno.
“Da se razumijemo, osobe s invaliditetom se seksaju”, kaže ona. “Ali čak i kada ljudi to prihvate, još uvijek postoji pretpostavka da spavamo samo s drugim osobama s invaliditetom, pa nije važno prakticiramo li sigurni seks ili ne – jednostavno se nepregledani_e možemo ševiti do besvijesti”.
U posljednjih pet godina drastično je smanjeno financiranje usluga spolnog zdravlja u Engleskoj i Walesu: na taj sektor sada odlazi 64 milijuna funti manje, što je 10-postotno smanjenje proračuna, kako tvrdi Britansko udruženje za spolno zdravlje i HIV. Restrukturiranjem u 2013. odgovornost je prebačena na lokalne vlasti, a ne na nacionalni zdravstveni sustav.
Ova smanjenja predstavljaju probleme svim korisnicima_cama. Stope spolnoprenosivih infekcija, prema Public Health England, u posljednjih su dvanaest mjeseci porasle za pet posto. A postoje i dodatni problemi s kojima se suočava 13,9 milijuna osoba s invaliditetom u Velikoj Britaniji.
Neki od tih problema logističke su naravi: nedostatak rampi, pokvarena dizala, parkirališta, stubišta i velika udaljenost centara te njihovo zatvaranje. Oliver nema nijedan centar u blizini pa uz pomoć njegovateljice mora sat vremena putovati javnim prijevozom. To vrijeme njegovateljici mora biti plaćeno, pa se budžet za njezinu plaću topi svakom minutom provedenom u čekaonici. Kada unaprijed nazove kako bi provjerila dostupnost za osobe u kolicima, poziv preusmjerava na centralu – još jedna mjera smanjenja troškova.
Ove fizičke barijere za osobe s invaliditetom postoje u cijelom društvu, ali sekundarna prepreka su predrasude o invaliditetu i seksu. Oliver kaže: “Ljudi mi se ponekad obrate; ‘Jeste li sigurni da ste na pravome mjestu? Bolnica je malo niže niz ulicu’. Nije im jasno što bih mogla tražiti na klinici za spolno zdravlje”.
Nakon dijagnoze, ali prije nego što je koristila kolica, Oliver je bila na štakama. Tijekom te tranzicije još uvijek je se doživljavalo kao seksualno biće, ali otkad je u kolicima, više ne. “Onog trenutka kad sjednete u kolica sve se to promijeni – više vam ne trebaju ljubav ni nježnost, odjednom sjedite na vagini pa sigurno više nije funkcionalna”, šali se.
27-godišnja Emily Yates iz Glasgowa ima cerebralnu paralizu i od neuspjele operacije koju je imala u dobi od devet godina, koristi kolica. Imala je manje problema s dostupnošću klinika za spolno zdravlje, no priznaje da se radi o “lutriji” u kojoj je imala sreće. Često pak nailazi na slične stavove o svom seksualnom životu kao Oliver. “Društvo smatra da se osobe s invaliditetom ne seksaju, da to ne žele i ne mogu”, kaže.
Ne postoje službene statistike o tome koliko osoba s invaliditetom nema pristup uslugama spolnog zdravlja, ali prema najnovijim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, tri puta je veća vjerojatnost (nego u općoj populaciji) da će im zdravstvena zaštita biti uskraćena.
Dr. Naomi Sutton, koja radi u klinici za seksualno zdravlje u engleskom gradu Rotherhamu, kaže da iz perspektive struke vjeruje statistikama. “Naša klinika ima osobama u kolicima i definitivno možemo pružiti uslugu osobama s tjelesnim invaliditetom. U svojoj sam karijeri vidjela vrlo malo osoba s invaliditetom i moram se zapitati zašto. Je li to zato što se osobe s tjelesnim invaliditetom ne doživljava kao seksualno aktivnu skupinu, pa im se uskraćuje odgovarajuće spolno obrazovanje i briga o njihovom spolnom zdravlju?”.
Oliver kaže da društvo u cjelini infantizira osobe s invaliditetom i smatra ih bespolnima – treba im odjeća, hrana, krov nad glavom i ništa više. Ta percepcija počinje rano: istraživanje iz 2019. godine koje je provela dobrotvorna organizacija o spolnom zdravlju i dobrobiti Brook pokazalo je da mladi ljudi s invaliditetom u školi redovito ne dobivaju adekvatno spolno obrazovanje jer 80 posto kadra u školama nema odgovarajuće resurse za svoje učenike_ce s invaliditetom.
Glasnogovornica organizacije Brook rekla je: “Realnost je da fizičke prepreke i društveni tabui oko seksa i invaliditeta mladim ljudima ograničavaju pristup ključnim uslugama i informacijama”.
Oliver, oboljela od MS tek u dvadesetima, može izravno usporediti iskustva. Ona kaže da se pitanja u vezi njezine spolne aktivnosti sada jedva i postavljaju. “Pretpostavljaju da se pitanja ne odnose na tebe – kao da su već zaokružili ‘ne’ i prije tvog odgovora. Na kraju pregleda više joj ne nude ni kondome, dodaje.
Ovo nije problem samo osobama u kolicima. 38-godišnja Claire Holland iz Lutona gluha je i ima umjetnu pužnicu. Sa čujućim suprugom Jamesom posjećuje kliniku za spolno zdravlje. Kaže da uvijek objašnjava da mora čitati s usana, ali je redovito ignoriraju. “To je stvarno frustrirajuće i postanem anksiozna jer ne znam što rade”.
Yates je imala slična iskustva s medicinskim osobljem koje razgovara kao da nije u prostoriji. “Medicinska djelatnica jednom je, divno i posve ispravno, sva svoja pitanja postavila meni, a ne mom partneru, koji je također bio u prostoriji. Sjećam se da sam bila toliko impresionirana time, kao da se radi o odstupanju od norme”, kaže.
Viša medicinska sestra za spolno zdravlje Sarah Mulindwa, koja radi u londonskoj klinici Dean Street, ne razumije zašto se osobe s invaliditetom i dalje zanemaruje. “Mogu nabrojati brojne skupine čijim se potrebama bave pojedine klinike, ali nikad nisam čula za uslugu spolnoga zdravlja posebno usmjerenu na osobe s invaliditetom koje možda ne mogu pristupiti uslugama ili im treba dodatna pomoć pri kontrolnim pregledima”.
Holland kaže da ideja o “bespolnim” osobama s invaliditetom proizlazi iz šireg tabua o invalidnosti. Ne samo da je veća vjerojatnost da će imati loše iskustvo, već ih ta iskustva dodatno otuđuju. “Gluhe i osobe s invaliditetom trebaju preglede kao i svi_e drugi_e”, kaže Holland. “Ako dožive neugodno iskustvo zbog prepreka u komunikaciji ili negativnog stava medicinskog osoblja, manje je vjerojatno da će u budućnosti obavljati preglede”. “Ovo je izuzetno opasno”, tvrdi Yates.
Oliver se slaže. “Ovo su osnovne zdravstvene usluge koje ljudima omogućuju autonomiju i štite ih od bolesti, a ponekad i od neplodnosti ili smrti. Ponekad se redovnim pregledom dovoljno rano otkriju bolesti poput raka vrata maternice ili prostate. Zanemarujući u tom pogledu čitavu grupu ljudi, poručujete im da zaslužuju nedijagnosticirani rak grlića maternice, HPV, sifilis, gonoreju. A sve su to prenosive bolesti”.
Takav stav onemogućuje osobama s invaliditetom spunjen seksualni život i perpetuira krute društvene norme o seksu, tvrdi Mulindwa, dodajući: “U seksu bi trebao uživati svatko”.
Dr. Paula Baraitser, savjetnica za spolno zdravlje i voditeljica besplatne internetske službe za spolno zdravlje SH:24, kaže: “Osobe s invaliditetom imaju seksualne misli, osjećaje i aktivnosti kao i sve druge, ali su spriječene u pristupu informacijama i uslugama. Društvene barijere, osobito pretpostavke da osobe s invaliditetom ne trebaju usluge spolnog i reproduktivnog zdravlja, najviše štete”.
Podizanje svijesti i obrazovanje odgovor su, slažu se sve sugovornice. “Postoji razumljiv faktor straha koji okružuje invaliditet jer mnoge osobe s njim nemaju ili imaju vrlo malo iskustva, ali nema izgovora da se ne educirate o onome što je ispravno reći i učiniti”, kaže Yates.
Osoblje klinika za spolno zdravlje trebalo bi biti osposobljeno za učinkovitu komunikaciju s osobama s invaliditetom vezanu za njihove potrebe, slaže se Holland, koja se nada vidjeti kampanju za postavljanje tog pitanja na dnevni red. Obje žene vjeruju da bi pružatelji_ce zdravstvenih usluga mogli_e bolje surađivati. “Kada bi ordinacije surađivale, mogle bi dijeliti resurse ili organizirati da osoba s invaliditetom pronađe drugu, dostupniju kliniku”, izjavila je Holland. “Trenutno se to često ne događa”.
Najviše od svega, kaže Oliver,
Osobama s invaliditetom prvenstveno bi trebalo omogućiti da zahtijevaju više u svom seksualnom životu. “Radi se o užitku, ne samo o potrebi. Kad sam postala osoba s invaliditetom, mislila sam da više ne mogu obavljati neke aktivnosti i da zato više nisam seksualna. Ali to jednostavno nije istina”.
