Sa stavom

29.07.2019. 06:57:58 - Lyta Gold (currentaffairs.org)

Pregled feminističkih utopijskih romana

Svijet bez muškaraca, 2. dio

Margaret Atwood nam je rekla kako "u svakoj distopiji ima malo utopije, a u svakoj utopiji malo distopije". Skovala je termin koji izražava ovu povezanost: ustopija. Završetak romana New Amazonia naglašava distopiju kao inherentnu utopiji. Roman The End of This Day's Business (pisan sredinom 1930-ih, no objavljen tek 1989.) još je bolji primjer. Napisala ga je komunistička feministkinja Katharine Burdekin dok je fašizam metastazirao Europom, a roman zamišlja smrt fašizma i ono što dolazi nakon. Burdekin je pisala o internacionalističkom komunizmu koji je inicijalno bio rodno ravnopravan, no s vremenom su ga muškarci počeli osuđivati, posebno kada su žene počele dominirati na rukovodećim pozicijama. Budući da je uspon maskulinističke moći i nasilja bio usko povezan s ponovno oživljenim fašizmom, žene nisu imale drugog izbora nego svrgnuti muškarce. "Oni su bili Gospodari Stvaranja (Svijeta)", objašnjava protagonistkinja Grania. "I da se nisu pretvorili u Gospodare Razaranja mogli su zadržati svoje mjesto". U većem dijelu romana Grania nastoji objasniti povijest i okrutnu strukturu njihovog svijeta svom sinu Neilu. No, Neil slabo razumije - u ovoj civilizaciji muškarci su oni koji su intelektualno odbačeni, kojima je rečeno da su hiper-emocionalni, optuženi za "mušku nerazumnost" i učeni da se srame svojih tijela. The End of This Day's Business nije satira i u tom romanu nema ničega zabavnog ili ugodnog. Grania, koja je fizički i emocionalno rodno nenormativna osoba u skladu sa standardima svoga društva, iscrpljena je od onoga što ona naziva "hladnom i razumnom ženskom tiranijom". Živi u globalnoj utopiji mira i obilja, no ne može to trpjeti dok god je zasnovano na strogim, opresivnim rodnim ulogama.

The End of this Day's Business uspio je postići dvostruki cilj. Prvo, u klasičnom feminističkom utopijskom obliku, kroz ironijski obrat rasvjetljava kako su ženski umovi bilo izgladnjivani i osakaćeni do razine na kojoj žene vjeruju da nisu sposobne za zahtjevan intelektualni rad, pa se stoga pretpostavlja da su neinteligentnije od muškaraca kao biološka činjenicu. Grania govori svom sinu:"Na primjer…. psiha djeteta… zbog spola nema pristup znanju, vještinama i odgovornosti, ljudskoj radosti, zapravo, postaje još posramljeniji zbog svoga spola, još gladniji, još zatupljeniji, čak mu je oduzeta sposobnost mišljenja o onim stvarima kojima bi zdravo ljudsko biće trebalo stremiti cijeloga života. Kada bih ja sada tebi rekla, Neil dođi i naučit ću te kako da pilotiraš avionom ili upravljaš energetskom stanicom poput svoje Majke, ili da te stavim sljedeće godine na mjesto zastupnika u Vijeću Salisburyja, mislio bi da sam poludjela. Muškarci ne mogu raditi ništa od toga, rekao bi mi. To nije muški posao."

Danas vidimo argumente kako u STEM područjima nema žena zato što su biološki neprikladne za znanost i matematiku, a ne zato što se obično suočavaju s maltretiranjem, pretpostavkama da su nekompetentne te s nedostatkom podrške kada postanu majke. Nekadašnje studije mozga su pokazivale da su muški i ženski mozak jednostavno fundamentalno različiti, kao i da mozak odrasle osobe predstavlja savršeno stanje prirode, te da ga nikada nije oblikovalo iskustvo. Grania, koja se nalazi na neugodnom teritoriju između rodova, svjesna je da je muška inteligencija namjerno manipulirana i ograničena, te da je štetno govoriti "žene su prirodno ovakve, muškarci su onakvi". Neil bi vjerojatno bio potpuno sposoban i inteligentan poput svoje majke kada bi imao poduku i podršku. A to nas dovodi do drugog velikog postignuća ovoga romana: nakon snažnog ironijskog argumenta u korist jednakosti žena, roman krši feminističku utopističku konvenciju usuđujući se prikazati svijet kojim dominiraju žene doslovno, s punom moralnom ozbiljnošću. Kako bi izgledao #OpressAllMen svijet? Bio bi, zapravo, užasan. Svijet u kojemu jedan rod dominira drugim, bez prostora za fluidnost ili slobodno izražavanje uistinu nije svijet koji žele feministkinje. 

The End of This Day's Business nije jedina takva priča. Tu je i punokrvna distopijska noveleta Ursule K. Le Guin The Matter of Seggri (1994.) u kojoj na planeti ima 16 puta više žena nego muškaraca, a muškarci su zarobljeni rigidnim setom hipermaskulinih normi ponašanja. Mnoge "podpriče" u The Matter of Seggri opisuju mušku usamljenost, izoliranost i očaj, njihovu želju za jednakošću i ljubavlju. 

Na sličan način, u distopijskom romanu Naomi Alderman - The Power (2016.), imamo scenarij u kojemu sve žene iznenada dobiju sposobnost izbacivanja munja iz svojih prstiju, te tako postaju dominantan rod. Preporučila sam ovu knjigu gotovo svakoj ženi koju poznajem; mislim da savršeno opisuje prvi feministički utopistički impuls "ne bi li bilo sjajno da se stolovi mogu okrenuti" (#ZapAllMen), a zatim, bolno stvarno istražuje kako bi bila užasna ta obrnuta rodna opresija. Alderman je tu prilično jasna, nasuprot viktorijanskoj moralnosti ranih feminističkih utopija, žene nisu same po sebi moralnije od muškaraca; samo smo imale manje mogućnosti da tlačimo. Kada bismo iznenada postale snažnije od muškaraca, bile bismo isto tako despotke, i na nasilne i na suptilnije načine. The Power završava sa ženskim karakterom koji koristi jezik evolucijske psihologije kako bi objasnio zašto su muškarci naprosto prirodno niži spol i zaslužuju niži status.

Moguće budućnosti: feminističke utopije Novoga vala 

Novi val feminističkih utopističkih romana 1970-ih imao je tendenciju propitivati što bi se dogodilo kada žene ne bi bile ni anđeli ni tirani, već kada bi jednostavno živjele kao ljudi. Roman Joanne Russ The Female Man (1975.) još je jedna utopija u kojoj postoje samo žene, a sastoji se od četiri povezane narativne linije. Ovaj roman je remek-djelo eksperimentalne psihološke fikcije, a u njemu se ne radi toliko o svijetu bez muškaraca, koliko o tome kako bi to bilo postojati kao potpuno realizirana ženska osoba. 

Roman Marge Piercy Woman on the Edge of Time (1976.), također je psihološki roman, te prikazuje utopiju koja može predstavljati istinski moguću budućnost ili možda fantaziju [protagonistkinje] Connie Ramos, siromašne i zlostavljane žene koja nepravedno završi u psihijatrijskoj instituciji. Rasno mješovita zajednica Mattapoisett koju Connie Ramos posjećuje - možda u realnosti putovanja kroz vrijeme, a možda naprosto samo u svojim snovima -  komunalni je raj socijalističke rodne jednakosti. Još uvijek postoje ljudi koji sebe smatraju "muškarcima" ili "ženama", no svi koriste rodno neutralnu zamjenicu "per" (izvedenu iz "person" = osoba), te ne postoje definirane rodne uloge niti orodnjene norme izgleda. Connie u početku misli da je njen vodič Luciente muškarac, dijelom zbog toga što "Luciente govori i kreće se žustrinom nesvjesnog autoriteta koji Connie povezuje s muškarcima. Kada sjedi, Luciente zauzima više prostora nego što to čine žene". Na neki način, Luciente podsjeća na samopouzdane, kratko kose, sportski građene žene iz Herlanda, no neki ljudi u njenom društvu su, prema našim standardima, više konvencionalno feminini, dok su drugi više konvencionalno maskulini. Svatko iz Lucientine Mattapoisett i drugih povezanih zajednica može otvoreno plakati kada je tužan_na, a kada izaberu da podižu djecu nazivaju se "majkama", bez obzira na rod. Svi su ohrabrivani da izaberu studirati sve što im je uzbudljivo, da uče i da se društveno razvijaju. Imaju naprednu tehnologiju, ali i snažne i razvijene etičke standarde koje razrađuju i donose na sastancima i borbenim skupovima. To je, ukratko, skoro pa idealno socijalističko-anarhističko društvo, upotpunjeno tek sitnim zamjerkama, osobnim dramama i zlovoljama kakve možemo očekivati čak i u najnaprednijoj civilizaciji.

Mnoge rane feminističke utopije, uključujući romane Gloriana, New Amazonia i Sultana's Dream, oblikovane su kao snovi, no odbijanjem da stanje u kojemu je Connie definira kao ludilo ili ne, Piercy zagovara moguće ostvarenje njezine vizije. Starije feminističke utopije bile su praktički samo snovi, izrasli iz frustracije i očaja, bez namjere da ih se shvati doslovno. Međutim, Woman on the Edge of Time (Žena na rubu vremena) može biti čitana kao mogući nagovještaj budućnosti koja će doći. Abolicijom tiranije i roda, istovremeno dopuštajući da svatko prakticira svako rodno ponašanje koje joj/mu odgovara, Piercy također pokazuje kako bi mogla izgledati stvarna feministička utopija - ne kao neostvariva (i iskreno nepoželjna) fantazija o svijetu bez muškaraca ili svijetu u kojemu žene dominiraju muškarcima, već kao zajednica u kojoj niti jedan Einstein ne živi i ne umire na polju pamuka ili je sputan_a seksualnim nasiljem, konstantnim potkopavanjem i nepostojanjem podrške u roditeljstvu.

Buduće utopijsko društvo ne treba doslovno kopirati model koji je ponudila Piercy, niti roman Woman on the Edge of Time u ikojem smislu namjerava poslužiti kao strogi putokaz. No, ovaj roman otvara mogućnost da feministička utopija nije tek pusta želja. Ursula K. Le Guin također je napisala brojne utopije koje možemo nazvati feminističkima, uglavnom u smislu da muškarci i žene uživaju u neupitnoj potpunoj jednakosti. No, Le Guin utopiju istražuje dalje u svom spektakularnom eseju A Non-Euclidean View of California as a Cold Place to Be (1983.) u kojemu pokušava zamisliti civilizaciju koja nije samo rodno ravnopravna, već i zasnovana na feminijim načinima bivanja. Čak je i sam pristup ovom konceptu težak, i kao što Le Guin piše, putem se moraju istraživati i odbaciti maskuline pretpostavke: "Ne-europska, ne-euklidska, ne-maskulinistička: to su sve negativne definicije koje su u redu, no zamorne; u najmanju ruku nezadovoljavajuće, kao da nužno znače da utopiju kojoj pokušavam prići mogu zamisliti samo žene - što je moguće, ili da ju mogu nastaniti samo žene - što je nepodnošljivo. Možda je riječ koju trebam yin… Kakva bi to bila yin utopija? Bila bi tamna, vlažna, mutna, slaba, plodna, pasivna, participatorna, cirkularna, ciklička, miroljubiva, njegujuća, skrovita, stegnuta i hladna".

"Yin" koji koristi Le Guin, kao i onaj taoistički, ne znači femininost u nekom rodno-esencijalističkom smislu (žene su ovakve, muškarci su onakvi), već se odnosi na tendencije koje su dugo povezivane (i odbacivane) s femininošću: sposobnost plakanja, tješenja, empatije umjesto pribjegavanja užarenom nasilju. Ovo nisu "ženske kvalitete" u bilo kojem prirodnom ili biološkom smislu; to su kvalitete svih ljudi. Le Guin otvoreno izražava da ne želi utopiju koju nastanjuju samo žene - to bi bilo "nepodnošljivo", kaže. Ali želi da yin naposljetku dobije svoje mjesto. Društvo zasnovano na ovim principima možda podsjeća na nade Granije u romanu The End of this Day's Business, kada pokušava zamisliti što bi moglo doći nakon kraja svijeta koji žene nepravedno kontroliraju. "To bi bilo u najmanju ruku besklasno društvo bez spolnog antagonizma, a nemamo pojma kako bi to izgledalo. Osim, na neki način, ispravno. Ne bi bilo emocionalno i ne bi bilo okrutno. Ne bi bilo razumno, niti dosadno. Pretpostavljamo da bi bilo sretno i blisko punom doživljaju Boga".

Pogreške liberalne kritike

Dakle, ne žele sve utopije [#NotAllUtopias] ubiti sve muškarce [#KillAllMen], zapravo, niti jedna od njih to ne čini ozbiljno i doslovno. 'Svjetovi-bez-muškaraca' - ili bez ravnopravnih muškaraca - predstavljaju simbolično negativno, dok svjetovi rodne jednakosti predstavljaju moguće dostignuće. Jedan tip utopije je pisan iz ljutnje, očaja i želje za priznanjem, drugi iz nade i iskrenog promišljanja moguće budućnosti. Sve utopije, bez obzira na ove kategorije, su male i zabačene, do njih je teško doći. 

Mattapoisett u romanu Woman on the Edge of Time je san ili vizija 2137. godine; The End of this Day's Business je smješten u 6250.; Herland se nalazi u neotkrivenom dijelu Afrike; većina drugih utopijskih romana su snovi. Utopija je uvijek mjesto koje je teško pronaći. Narator/ica se obično provlači kroz rupe u stvarnostima, promatra i vraća se kući - u inferiornije mjesto. Ali nije nemoguće zamisliti da bismo jednoga dana mogli doseći svijet koje će biti više yin, koji bi vjerojatno bio ambivalentna utopija (An ambiguous Utopia - što je podnaslov romana Ursule Le Guin The Dispossessed) ili svijet koji je konstantno dinamično i ponekad frustrirajuće mjesto kao što je Mattapoisett u romanu Marge Piercy

Jedna od uobičajenih pogrešaka liberalne kritike utopijske fikcije je tendencija da utopija po svojoj definiciji nije moguća (Termin koji je skovao Thomas More znači "ne-mjesto"). Kao što kaže Adam Gopnik u tekstu o utopijama u The New Yorkeru, "Razuman zaključak koji bismo mogli izvući glasi da je ljudsko stanje takvo da je u njemu distribucija dobra i zla u vječnom previranju, i da je bilo kakvo planiranje savršenstva osuđeno na propast" (Razuman zaključak koji bismo mogli izvući iz liberalizma glasi da je distribucija ljudske slobode u kapitalizmu vječno neravnopravna, tako da su prilagodbe statusa quo osuđene da zauvijek osiromašuju i drže u bijedi milijune ljudi). Svaka utopija koja, poput ranih feminističkih utopija, funkcionira na temelju potpune moralne izvjesnosti i vjerovanja u rigidne rodne identitete je, naravno, osuđena na propast. Zato je dobro što rane feminističke utopije ne mogu funkcionirati i nisu imale namjeru biti doslovni projekti. Doista, žene nisu moralnije i vrednije od muškaraca. Prilično smo sposobne činiti jednake užase, kao što nam pokazuje Naomi Alderman u svom romanu The Power, samo obično nismo na pozicijama s kojih bismo mogle prakticirati takav nasilni autoritet.

Zato je tako odbojno kada liberali veličaju žene koje su se domogle vrhovnih ešalona vojno-industrijskog kompleksa: rod osobe koja muči zatvorenike je apsolutno irelevantan. Nismo ubile 'kućnog anđela' kako bismo ju zamijenile časnicom CIA-e u pancirnoj uniformi, sa skupim zaštitnim sunčanim naočalama i elektrošokerom. Istražujući obećanja nekih feminističkih utopija iz 1970-ih, s njihovim naglaskom na rodnu ravnopravnost, rodnu fluidnost i načela dobrote i skrbi koji su predugo bili smatrani isključivo ženskom domenom, možemo početi zamišljati budućnost koja nije tek san, čak i ako potiče iz polja fikcije. Kao što je Marge Piercy jednom napisala: "Samo zamišljanjem onoga što istinski želimo, možemo prema tamo i krenuti".

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

***

FEMINISTIČKO U/DISTOPIJSKO ŠTIVO:

Christine de Pizan: City of Ladies (1405.)

Sarah Scott: Millenium Hall (1762.)

Annie Denton Cridge: Men's Rights, or how would you like it? (1870.)

Elizabeth Burgoyne Corbett: New Amazonia (1889.)

Lady Florence Dixie: Gloriana, ili san o revoluciji 1900. (1890.)

Mary E. Bradley Lane: Mizora (1890.)

‎Alice Ilgenfritz Jones; Ella Merchant: Unveiling a Parallel (1893.)

Begum Rokheye Sakhawat Hossain: Sultana's Dream (1905.)

Charlotte Perkins Gilman: The Herland Trilogy (1915.)

Ursula K. Le Guin: The Dispossessed (1974.)

Joanne Russ: The Female Man (1975.)

Marge Piercy: Woman on the Edge of Time (1976.)

Gerd Brantenberg: Egalia's Daughters: A Satire of the Sexes (1977.)

Ursula K. Le Guin: Non-Euclidean View od California as a Cold Place To Be (1983.)

Monique Wittig: Les Guérillères (1985.)

Katharine Burdekin: The End of This Day's Business (1989.)

Ursula K. Le Guin: The Matter of Seggri (1994.)

James Tiptree Jr.: Houston, Houston, do you read? (1996.)

Octavia E. Butler: Parable of the Sower (2000.)

Joan Slonczewski: A Door Into Ocean (2000.)

Nicola Griffith: Ammonite (2002.)

Sally Miller Gearhart: Wanderground: Stories of the Hill Women (2002.)

Ninni Holmqvist: The Unit (2009.)

Naomi Alderman: The Power (2016.)

N. K. Jemesin: The Stone Sky (2017.)

Louise Erdrich: Future Home of the Living God (2017.)

Bina Shah: Before She Sleeps (2018.)

Leni Zumas: Red Clocks (2018.)

Christina Dalcher: Vox (2018.)

Tagovi: fašizacija društva, fašizam, feminizam, knjiženost, komunizam, majčinstvo, maskulinitet, muška dominacija, nasilje, patrijarhalno društvo, patrijarhalno nasljeđe, ravnopravnost spolova, rodna jednakost, rodne podjele, stem, toksični maskulinitet, uloge, utopija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM