Sa stavom

03.05.2019. 08:42:23 - Emily Eisner (redfeminism.wordpress.com)

Crveni feminizam u doba neoliberalizma

Crveni feminizam u postmodernizmu

Ovo je osmi tekst iz serije Crveni feminizam u doba neoliberalizma. Podsjetimo se prethodnih: Radikalni feminizam u neoliberalno dobaPogreške postmodernog feminizmaZašto feminizam mora biti antikapitalistički Odbacivanje anarhizma: Liberalni anarhizam i Odbacivanje anarhizma 2: Buntovni i crnački anarhizam, Maksizam protiv rodaO anarho-primitivizmu

"Dogodio se masovan prijelaz bogatstva iz ruku radničke klase u ruke vladajuće klase… ideja da je progresivna politika jednostavno pitanje promjene reprezentacije… postala je previše šuplja da bi bila uvjerljiva."

(Teresa Ebert, "(Untimely) critiques for Red Feminism")[1]

"Ne smijemo biti poput nekih kršćana koji su grešni šest dana, a onda sedmoga dana odu u crkvu, već moramo zagovarati cilj svakodnevno, i pridobiti muškarce, a posebno žene koje srećemo da nam se pridruže i pomognu nam."

(Eleanor Marx, "Prvomajski govor"/"Speech on the first May Day")[2]

Do sada smo vidjeli kako liberalni feminizam, postmoderni feminizam i anarho-feminizam ne mogu ukinuti kapitalizam i spolnu podjelu rada, te stoga ne mogu uništiti eksploataciju i podređenost žena. Liberalni feminizam ne propituje kapitalistički način proizvodnje. Ne uzima u obzir da postojeći društveni sistem (kapitalizam) može funkcionirati zbog akumulacije kapitala koja je rezultat prisvajanja rada od mnogih u ruke nekolicine… Čak i kada ove teorije koriste koncept klase… one teoretiziraju klasu više kao pokazatelja političkih, kulturalnih i psiholoških praksi nego kao ekonomskih i materijalnih.[3]

Liberalni feminizam naglašava agency i individualan izbor što za posljedicu ima potpunu fobiju od radikalnog feminizma kao od sistemske analize materijalne opresije koja utječe na  izbore mnogih žena. Liberalni feminizam, poput političkog liberalizma općenito, počiva na principima voluntarizma (retorike izbora), transformacijske snage ideja te na ideji slobodnog tržišta. To se očituje u njegovom nekritičnom prihvaćanju prostitucije, femininosti, standarda ljepote, ženskih kapitalista i poduzetnica, itd. Bez ikakve kritike kako potrošački izbori žena na Zapadu utječu na žene na globalnom jugu, liberalni feminizam odbija kritizirati čak i da su ti izbori proizvod kapitalističkog patrijarhata.

S druge strane, postmoderna filozofija i postmoderna kultura na Zapadu iznikle su iz pepela organiziranog radničkog pokreta, iz osloboditeljskih nada antikolonijalnih pokreta na globalnom Jugu, iz brojnih marksizmom inspiriranih pokreta 1906-ih i 1970-ih, te iz zapadnog radikalnog feminističkog pokreta. Ovaj amalgam postmoderne misli, nazvan "post-ality", odbacuje marksizam svojim pozivom za decentraliziranom, nehijerarhijskom, konzumerističkom, lokaliziranom, razigranom alternativom neoliberalnom kapitalizmu. "Post-ality" kao objava "novog društva koje je post-proizvodno, post-radno, post-ideološko, post-bijelo i post-kapitalističko", zamagljuje marksističko poimanje totaliteta globalnog neoliberalnog imperijalističkog kapitalizma, pa tako i razumijevanje da je akumulacija [kapitala] u korijenu potlačenosti žena.[4]

Obje ove teorije pomiču teorijski fokus s proizvođača, koji je danas smješten daleko izvan vidika u izrabljivaonice (sweatshops) diljem globalnoga Juga - na potrošača. Progresivni zapadni subjekt je onaj koji "neustrašivo konzumira objekte/stvari" i koristi svoje tijelo i jezik kako bi "[dekonstruirao] binarnost" klase, spola, itd. kao "otpor kapitalu".[5]

Međutim, i liberalna i postmoderna ideologija "predstavljaju dominantnu ideološku zadaću buržoaskog znanja, a to je konstrukcija koncepata koji uklanjaju (ili barem reduciraju) klasne antagonizme" , a dodala bih i spolne antagonizme "od društvenih odnosa vlasništva", proizvodnje i reprodukcije.[6]

Spolna podjela rada, ključna za kapitalističko obezvrjeđivanje i posljedičnu super-eksploataciju ženskog rada ne može biti ukinuta "dok ne izbrišemo rodne razlike koje su nam nametnute".[7] Trebamo konceptualizirati klasni antagonizam i odnose prema sredstvima za proizvodnju kao središnje u našem sadašnjem društvu kako bismo u potpunosti kritizirali rod, spolnu podjelu rada i ulogu muškog seksualnog terorizma u podupiranju materijalne muške supremacije.

Tendencija nekih radikalnih feministkinja da tretira mušku supremaciju kao posljedicu neke prirođene maskuline suštine dominacije, te stav da su sve žene, uključujući i bijele pripadnice buržujske klase jednako opresirane, čini pokret nesposobnim i privući i osloboditi žene radnice diljem svijeta. Combahee River Collective je u svom znamenitom proglasu iz 1977. napisao da lezbijski separatizam koji je popularan kod bijelih radikalnih feministkinja, "previše izostavlja previše ljudi, posebno crne muškarce, žene i djecu. Snažno kritiziramo ono u što su muškarci socijalizirani da budu u ovom društvu… ali nemamo pogrešnu ideju da je ono što ih čini takvima njihova biološka muškost. Kao crne žene smatramo da je biološki determinizam posebno opasna i reakcionarna baza za izgradnju politike."[8]

Naravno, ne radi se o tome da cjelokupan radikalni feminizam "poriče sve osim spolnih izvora opresije žena, negirajući klasu i rasu."[9] Kada radikalni feminizam postane svjestan središnje uloge akumulacije, proizvodnje i spolne podjele rada kao korijena podčinjenosti žena, te vidi oslobođenje radništva od jarma kapitalizma kao nužnost feminističkog oslobođenja - suočava se s dvije mogućnosti. Jedna je da se svrsta uz neku od struja radikalnog antikapitalizma kao što su anarhizam, primitivizam ili utopijski socijalizam, ili da koristi historijski materijalizam i marksističku teoriju kako bi fundamentalno odbacio liberalizam i sve što on obuhvaća.

Anarhizam je, kao što sam već objasnila, pod snažnim utjecajem liberalne političke teorije i postmoderne ideologije. Naglašava individualističke ideje slobode i antiautoritarizma - što je samo po sebi reakcija protiv koncepata koju se stvorile zapadne antikomunističke propagandne kampanje kako bi uzdigle društvene odnose liberalnog kapitalizma.

Premda je njegova [anarhizma] nejasnost i nestrukturiranost privlačna mnogim mladim ljudima na Zapadu u pobuni protiv nasilja koje doživljavaju njihove zajednice od strane neoliberalne države, nepostojanje diferencijacije između tiranije buržoaske države i nužnosti proleterske države predstavlja teorijski nedostatak.

Potraga za radikalnim antikapitalističkim feminizmom koji će ponuditi strukturalnu analizu ženske opresije i plan za oslobađajući društveni sistem vodi nas do marksističkog feminizma. S obzirom na snažan utjecaj postmodernizma na suvremenu akademiju, feminizam, filozofiju pa čak i na državne politike, doći do nemilosrdnog odbacivanja svih tih "pomo" stvari na Zapadu neće biti lako. Srećom, svatko uvijek može početi od samoga sebe i od značajke feminističkog organiziranja: podizanja svijesti. Kada se netko radikalizira i upozna s marksističkim/feminističkim idejama putem literature, medija ili prijatelja, potreban je samo običan razgovor ili neformalan sastanak s prijateljima kao bismo počeli diskutirati o osobnim iskustvima i sadašnjim događanjima u relaciji s marksističkim feminističkim idejama. Grupe za podizanje svijesti među prijateljima i članovima zajednice su instrument uvođenja i pojednostavljivanja marksističko-feminističke teorije za radnice.

Prostor za revolucionarno organiziranje, međutim, nije u strankama, na internetu ili u predavaonicama fakulteta, premda su to sve korisni alati. Revolucionarni prostor je na radnom mjestu, kod kuće, u komunalnim centrima, u ženskom skloništu. Organiziranje na radnom mjestu, u susjedstvu ili u zajednici prema kolektivnoj akciji je oružje proletarijata - i muškog i ženskog. Domaćice i kućanske radnice su historijski bile izostavljene iz sindikalnog organiziranja zbog izolirane prirode njihovog rada. To ne znači da njihova kolektivna akcija i sindikalno organiziranje nisu mogući, to znači samo da su povijesno bile zanemarene.[10] Vjerujem da će organiziranje žena na temelju njihova rada, gdje god se on odvija, dati ekonomsku snagu ženskom pokretu u 21. stoljeću. Društveni pokret koji se fokusira na periferne simptome bijelog supremacističkog kapitalističkog patrijarhalnog svijeta može postići samo reforme; reforme koje nikada neće moći iskorijeniti izvor te nepravde. To ne znači da ove nepravde nisu od kritične važnosti, već da snaga radnice proizlazi iz njezinog rada i da je njeno ekonomsko oružje štrajk. Na Islandu su feminističke ciljeve ostvarili ženski pokreti čija je odskočna daska bio opći štrajk žena 24. listopada 1975. godine. Toga je dana 90 posto ženske populacije svih zanimanja izašlo na štrajk kako bi naglasile neophodnost ženskog rada za funkcioniranje društva. Svake godine na isti dan žene Islanda štrajkaju. Unatoč njihovom internacionalnom reorganiziranju feminističke kulture, prosvjedi Islanđanki protiv ustrajne ekonomske nejednakosti traju i danas.[11] Island danas nije komunistička zemlja, niti ima potpuno implementirane marksističko-feminističke politike i politike ukidanja roda kako bi u potpunosti bila iskorijenjena spolna podjela rada. Međutim, ovaj primjer nudi uvid u potencijal ženskog generalnog štrajka.

U današnje doba neoliberalne ekonomije i pravnog poretka takve akcije i organiziranje neće biti lako i brzo provesti, pa čak možda ni moguće. S ogromnim porastom desničarskog populizma i ekoloških posljedica nemilosrdne kapitalističke potrošnje, vjerojatno nikada nije bilo tako opasno, teško li neočekivano promovirati i organizirati revolucionarnu akciju. U svakom razgovoru, podijeljenoj knjizi i na neformalnom sastanku rađaju se moćni pokreti. Nije dovoljno gledati kako se desničarsku propagandu i njihovo organiziranje pred našim očima dok kukamo kao je doba radikalnih pokreta završilo. Postmoderni zaokret u fokusu s proizvodnje na potrošnju učinio je da Zapad zaboravi snagu naših prstiju, 40, 50, 60, 70 sati tjedno. Rad je još uvijek izvor naše vrijednosti, a žene stvaraju više od polovice tog rada. Ono što radnice svijeta trebaju nije postmoderna alternativa marksizmu, "nešto drugo".[12] Potreban nam je marksizam koji je naučen i razvijen iz prošlosti, marksizam koji razumije povijest i koji je rođen iz nje. Vrijeme je da napustimo postmodernizam i liberalizam u ženskom pokretu.

Čeka nas crveni feminizam.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević


[1] Ebert, Teresa. "(Untimely) Critiques for a Red Feminism." 119.

[2] Marx, Eleanor. "Speech on the first May Day," (1890) Eleanor Marx. Vol 2, ed. Yvonne Kapp. Pantheon, 1976.

[3] Zavarzadeh, Mas'ud, "Post-ality: The (Dis)simulations of Cybercapitalism." 47.

[4] Ibid. 3.

[5]  Ibid. 46.

[6]  Ibid.

[7] Hartmann, Heidi. "Capitalism, Patriarchy, and Job Segregation by Sex," 232.

[8] Combahee River Collective, "Statement." Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism, Monthly Review Press, 1979. 367.

[9]  Ibid.

[10] Zajedno da svim ostalim feminiziranim zanimanjima i radnicama u rodno mješovitim sektorima

[11] Johns, Steven. "The Iceland women's strike, 1975." Libcom.org. 24 October 2016.

[12] Zavarzadeh, Mas'ud. "Post-Ality: The (Dis)simulations of Cybercapitalism."

Tagovi: crveni feminizam, eksploatacija žena, feminizam, individualizam, kapitalistička proizvodnja, kapitalizam, liberalizam, marksizam, patrijarhat, podjela po spolu

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM