Sa stavom

12.03.2019. 07:55:14 - Petra Domaćinović

nemojmo šutjeti o sustavu koji ne štiti žrtve nasilja

Nešto uvijek ostaje: Nakon prekida šutnje slijede teži koraci

(Foto: Pexels)

Jesmo li svjesni nasilja nad ženama koliko bi trebali? Jeste li ikada razmišljali o tome što prolazi žrtva nasilja i koliku traumu nosi u sebi? Ovaj tekst nastao je kao osobni poriv za borbom protiv nasilja te je prožet mislima autorica i autora iz nekoliko različitih područja ljudske djelatnosti koji su me vodili u tome. Svrha ovog članka je pobuditi empatiju i svjesnost društva o sve većem porastu nasilja, koristeći se i relevantnom literaturom, a s druge strane pružajući filozofski nabijenu ispovijest žrtve nasilja, psihičkog nasilja koje je kulminiralo brutalnim fizičkim nasiljem.

 

Uvod

Nešto uvijek ostaje. Nakon svakog događaja u životu ostane nam lijepo ili manje lijepo sjećanje, ponekad i sjećanje koje ne želimo uopće imati. Ostaju nam fizičke i materijalne stvari koje su nam nekad nešto značile, a sada više ne znače. Trudimo se zadržati ono dobro i ono vrijedno sjećanja, no nekad to ne ide samo tako. Nekad su nam zadani prejaki udarci na našu krhku osobnost koja to sve skupa ne može podnijeti. Prvo nosiš u sebi bol. Fizičku bol koju si zadobila na nasilan način. Kako bol postupno odlazi, miješaju se i emocije koje ostaju. U početku je to strah. Strah od svega što se zbilo i što se može zbiti. Život ti se preokrenuo za 360 stupnjeva. Nakon straha nastupa kajanje i krivnja. Krivimo sebe za loše što nam se dogodilo i kajemo se zbog svojih grešaka. Bol popušta. Kreće tuga. Nedostaju nam dani, stvari, ljudi koje smo ostavili iza sebe i znamo da ih ništa neće i ne može, ali ni ne treba vratiti. Kada fizička bol u potpunosti prođe nastupa olakšanje. Nadaš se da su sa njom otišla i sva ružna sjećanja i sve nepotrebne emocije i svo zlo koje nam je naneseno. Ali to obično nije tako. Ostane gorak okus u ustima. Kao da smo nešto nenadano izgubili, kao da nam je nešto istrgnuto iz ruku. Istrgnuto nam je sve ono bajno i krasno čega se sjećamo. Nastupa žaljenje, plakanje, tugovanje. Kad uspiješ isplakati, fokus treba staviti na oprost. Oprostiti sebi i oprostiti osobi koja nam je naudila kako bi sebe poštedile negativnosti i stalnog održavanja misli na tom činu. Opraštanje nije nimalo lako, dugotrajan je proces opraštanja, ali taj proces dovest će nas do onog istinskog trenutka mira i spokoja. Kao da prolaziš tri preobrazbe o kojima je govorio Zaratustra: "Mnogo toga teškog postoji za duh, snažni duh, koji je voljan da nosi, kojem pripada strahopoštovanje: njegova snaga zahtijeva ono što je teško i najteže."[1] Najteži je taj posljednji korak – oprost. Ali nije i nemoguć. Dok god imamo želju, volju i optimistično koračamo naprijed, uspjet ćemo. Pa što kaže Zaratustra? U duhu je potrebna deva, životinja koja može puno tereta tegliti, koja se odriče i puna je strahopoštovanja.  Ali taj teret treba znati pravilno nositi i doći s njime do cilja kojem težimo. Potreban je duhu i lav koji je snažan i može sebi stvoriti slobodu. Zašto? Pa upravo zato da se ulovimo u koštac s problemima koji su nam na teret. I konačno duhu treba i dijete. Dijete je nevino i zaboravno, dijete simbolizira igru, stalno istraživanje i otpočinjanje nečeg novog. Trebamo imati nečeg dječjeg u sebi kako bi nastavili dalje, kako bi okrenuli novu stranicu. Kroz priču o tri preobrazbe poznavatelji filozofije Friedricha Nietzschea prepoznaju simboličku vrijednost umjetnosti, no ja sam ovu priču iskoristila u korist priče o ženi koja je pretrpila nasilje i koja se trudi pobijediti traumu na način da se odvažila progovoriti, nije šutjela o tome što prolazi unatoč svim preprekama sustava na koje je naišla i koje su je tištile. Ovo je samo jedan od mogućih pristupa traumi, koji se temelji na opraštanju, opraštanju sebi i opraštanju osobi koja je počinila nasilje, koji sam usvojila zbog vlastitog uvjerenja u njegovu djelotvornost. Naravno, svaka osoba ima puno pravo odlučiti što je za nju najbolje ovisno o situaciji u kojoj se nalazi. U radu koji donosim nude se smjernice kako prebroditi teško razdoblje i aspekti koje treba pritom sagledati, ali nije nužno da će netko to učiniti upravo na ovaj način koji zagovaram.

Na početku valja istaknuti kako je riječ o partnerskom nasilju pa ću se osvrnuti i na relevantnu literaturu iz područja socijalne psihijatrije koja nudi definiciju i tipologiju takve vrste nasilja. Definicije partnerskog nasilja raznovrsne su ovisno o tome što shvaćamo pod nasiljem. U ovome radu obuhvaćam i psihičko i fizičko nasilje, dakle pod partnerskim nasiljem obuhvaćam nasilna ponašanja koja su učinjena s namjerom da se nanese tjelesna bol, ali obuhvaćam i brojna ponašanja koja osoba koristi kako bi kontrolirala i zastrašivala drugu osobu u partnerskom odnosu.[2] Nadalje, autorice članka Čimbenici rizika za nasilje u partnerskim vezama navode nekoliko tipova takvog nasilja, no za potrebe ovog rada opisat ću samo jedan tip, a to je partnersko nasilje koje karakterizira prisila i kontroliranje.[3] Koje su karakteristike takvog nasilja? Ono se odnosi na ponašanja koja uključuju ograničavanje kretanja, uhođenje, ponižavanje, omalovažavanje, verbalne prijetnje i uvrede, uskraćivanje, izoliranje i metode prisile. Živimo u društvu u kojem se nažalost na ovakva nasilja skoro pa uopće ne reagira jer se jedva reagira i na fizičko nasilje. U vrijeme u koje je nastajao ovaj rad i u koje ga pišem javnost se zgražava nad brutalnim premlaćivanjem mlade zadranke. Sada smo se zgrozili? Takvo što događa se svaki dan, žrtve šute, nasilnici prolaze nekažnjeni. Ono na što također želim ukazati je hrabrost žrtava nasilja, dobro je biti hrabar kaže nam i vrhunski filozof  F. Nietzsche: "što je dobro – pitate. Dobro je biti hrabar."[4] Hrabro stati pred svih i kazati istinu, kazati u nadi da će trauma nestati i da će osoba koja te mučila i zlostavljala biti kažnjena, a ti ćeš biti slobodna. No, to se obično ne dogodi. Sudstvo kakvo imamo nasilnike kažnjava s jako malim kaznama, žrtve se posrame što su uopće i tražile pomoć i nastave živjeti u strahu hoće li ih nasilnik opet pronaći i učiniti im štetu. Ali, što je gore od boli koja nam je nanesena? Gora je šutnja: "od toga se može umrijeti. Od šutnje."[5] Šutnja nije zlato, naziv je brojnih kampanja protiv nasilja, ali žene i dalje šute, jer se osjećaju beznadno i nemoćno. Kada ćemo nasilju stati na kraj? To je sada pitanje i politike i morala. U ovom radu fokus želim staviti na nešto drugo. Poruka koju želim poslati je ova: "prvo i najvažnije, nemojte se bojati teških trenutaka. Iz njih proizlazi ono najbolje."[6]

 

Odgoj i nasilje

Područje kojim sam se bavila u svojim ranijim radovima iz pedagoške i filozofske perspektive jest odgoj. Govoreći o važnosti odgoja i u kolikoj mjeri određuje cjelokupni ljudski život, želim istaknuti kako i nasilno, agresivno ponašanje proizlazi iz odgoja. Autor čiju literaturu sam iščitavala i koji je posljednju knjigu napisao upravo o agresivnosti kaže:

Agresivnost je sastavni dio nasilja, ali se nasilno ponašanje ne temelji samo na agresivnim emocijama. Njima samo prenosimo važne poruke. Možete se u to uvjeriti razgovarajući s recimo tisuću mladića od 15 do 25 godina koji su zloglasno nasilni u smislu da okrutno i hladnokrvno premlaćuju nevine u podzemnoj, identificiraju se kao skinheadsi ili neonacisti ili izgube živce pa pretuku svoje djevojke i djecu kad previše popiju. Većina su tih mladića žrtve fizičkog, verbalnog, emocionalnog i seksualnog zlostavljanja. Nekolicina su žrtve emocionalnog zanemarivanja u smislu da su odrasli u obiteljima gdje je bilo najvažnije stvoriti lijepu i sjajnu fasadu, a nikada nisu upoznali prave emocije niti su imali priliku naučiti kako kontrolirati vlastite emocije.[7]

Dakle, ovako to definira ključno ime danske obiteljske terapije – Jesper Juul, na kojeg ću se pozivati i u nastavku. Ono što je on uopćio lako se može vidjeti iz svakodnevnih primjera: mladić iz disfunkcionalne obitelji u kojoj ga se zanemarivalo, a pažnja se posvećivala materijalnom i kako kaže Juul sjajnoj fasadi, u konačnici shvati da mu roditelji nisu u idiličnom braku već su se razveli jer već dugi niz godina glume i održavaju farsu za djecu, obitelj i poznanike, nije naučio kako se nositi s boli i tugom jer ga nije imao tko naučiti, u konačnici taj isti mladić premlati svoju dugogodišnju djevojku uz riječi "nisam znao što činim." To je samo jedan od nažalost mnogo sličnih primjera koji se događaju svakodnevno nama i oko nas, koji stvaraju velike probleme u društvu, ostavljaju dugoročne traume na žrtve nasilja, a gdje leži problem? U samom početku – odgoju. Zato sam i sama postala odgajateljicom, želim na sve moguće načine pokazati koliko je odgoj važan, i onaj roditeljski i onaj nastavnički, bavimo se djecom na vrijeme.

Nadalje, vraćam se opet na prethodni primjer mladića koji je pretukao svoju dugogodišnju djevojku, koji je razlog i zašto dolazi do takvog nasilja? Juul kaže: "naše se agresivne emocije aktiviraju kada osjećamo da drugoj osobi nismo vrijedni onoliko koliko bismo htjeli biti."[8] Zar ćemo nakon fizičkog nasilja dobiti utisak da smo toj osobi jako važni i da nas voli? Sigurna sam da nećemo. Zašto je onda nasilniku potrebno istući nekoga i izliječiti svoje frustracije nanoseći drugoj osobi bol? Jean Paul Sartre, filozof egzistencijalizma rekao je "nasilje je od koristi samo onima koji nemaju što da izgube."

Da je nasilničko ponašanje uvelike pod utjecajem odgoja potvrđuje i poznata američka autorica koja je svoj život posvetila pomaganju i motiviranju drugih da si sami pomognu pa je time i začetnica pokreta samoopomoći. Louise Hay kaže:

Kada naše kćeri nauče kako se osnažiti, neće si dopustiti da ih se zlostavlja ili ponižava ni na koji način. A naši će sinovci naučiti poštovati svakoga, uključujući sve žene u svojem životu. Nijedan se dječak ne rađa kao zlostavljač, a nijedna se djevojčica ne rađa kao žrtva ili osoba bez osjećaja vlastite vrijednosti. Zlostavljanje ostalih i manjak samopoštovanja naučeno je ponašanje. Djeca se nauče nasilju i nauče prihvaćati stanje žrtve. Ako želimo da se odrasli u našem društvu odnose jedni prema drugima s poštovanjem, onda moramo odgajati svoju djecu da budu nježna i da imaju samopoštovanja. Samo će se na taj način dva spola međusobno poštovati.[9]

Dakle, u odgoju žene je vrlo važno samopoštovanje i osjećaj vlastite vrijednosti, te dvije kvalitete žene moraju razviti ako već kroz odgoj nisu. Žalosno je da se čitav niz godina, stoljeća žene odgajalo na način da budu podložne muškarcima, gledajući svoje majke, mnoge djevojčice usvojile su obrazac ponašanja koji su smatrale normalnim pa čak i ako je uključivao zlostavljanje: "njezino ju je podrijetlo naučilo da pokaže potpunu poslušnost muškarcima, pa je ona zlostavljanje prihvatila kao normalno, kao što sam učinila i ja. To je savršen primjer učenja obrazaca – prihvaćamo i ponavljamo ponašanja i vjerovanja svojih roditelja."[10] Vrijeme je da se takvom odgoju stane na kraj, žene i muškarce se treba se treba odgajati kao ravnopravne, bez ikakvih konotacija dominacije i superiornosti. Žene tokom odgoja trebaju osnažiti svijest o svojoj vrijednosti i ostvariti puno poštovanje prema samoj sebi kako bi se lakše izborile s dominantnim, nasilnim muškarcima. Pod izboriti ne mislim na uzvraćanje nasilničkog ponašanja, već na progovaranje o nasilničkom ponašanju. Naime problem koji se javlja ukoliko su žene podložne muškarcima je upravo taj da će trpjeti i šutjeti o zlostavljanju i grozotama koje im se nažalost svakodnevno događaju. Strah i sram su uglavnom najčešći razlozi zbog kojih šutimo, to je nedopustivo.  Ne treba ni jednu ženu biti sram zbog toga što prolazi, što god da je učinila nitko neće osuđivati nju, već njega. A oni koji osuđuju žrtvu i traže razloge da opravdaju nasilnika i njegovo nasilničko ponašanje su također nasilnici. Takvih osoba se treba u životu riješiti jer nam ne čine dobro. Osobno sam se susrela s nekolicinom takvih, u početku su me njihovi zlobni komentari i kopanja po mojoj intimi mučili, htjela sam se dokazati nedužnom i svim snagama sam se trudila tim osobama otvoriti oči: "previše se sramimo da bi progovorile. Sjećamo se reakcija koje smo dobile kada smo to učinile. Smijali su nam se; mislili su da je to šala. Omalovažavali su nas ili natjerali da se osjećamo kao da smo mi smutljivice."[11] U razgovoru s jednom osobom koja se bavi alternativnom medicinom dobila sam savjet "oprosti sebi i oprosti njima", prisvojila sam taj savjet i odustala od opravdanja, oprostila sam sebi svoje greške za koje mislim da su me dovele u situaciju u kojoj sam se našla, i oprostila sam nasilnicima sve njihove. I tek tada sam osjetila mir i nestao je sram. Nije sramota biti žrtva nasilja. Sramota je biti prisiljena na šutnju i s osmijehom na licu skrivati suze te glumiti da je sve u redu, zato treba prebroditi strah i poduzeti nešto: "deset puta dnevno moraš sam sebe svladati (…), deset puta dnevno moraš se iznova izmiriti sa samim sobom; jer svladavanje je gorko, a loše spava onaj što se nije sa sobom izmirio. (..) dnevno se moraš deset puta smijati i biti raspoložen: inače će te noću smetati želudac, taj otac nevolje."[12]

 

 Zlostavljanje je igra moći

Nadovezujući se na ranije napisano, i dalje govorim o utjecaju odgoja na zlostavljanje s kojim se susrećemo u društvu. Šutnja i prekoračenje vlastitih granica dva su ozbiljna problema: "borile smo se za osjećaj vlastite vrijednosti, a još uvijek nam je teško ili nemoguće progovoriti. Obuka kroz koju su prošle pokorne žene toliko  je jaka da moramo naučiti budno paziti na najmanje prekoračenje svojih granica."[13] Dakle, odgojili su nas na način da šutimo i trpimo, no tome treba stati na kraj, kako pitate se? Raskrinkati nasilje i progovoriti o nasilju prvi je korak u borbi protiv nasilja:

Moramo naučiti raskrinkati stvari. Šutimo iz straha od srama i nasilja. Koliko mnogo žena živi u ozračju bojnog polja i koliko se djece odgaja u takvom okružju? Kako žene mogu tome stati na kraj? Tako da znaju da mi to možemo, da odbiju šutjeti. Žene su to dopustile i na ženama je da tomu stanu na kraj. Šutjeti je štetno za nas kao žene i za cijelo naše društvo.[14]

Ako ovo čita žena koja je prošla svaki oblik nasilja i jedva se izvukla i prolazi kroz tešku traumu koja joj je nanesena, možda će teško shvatiti moje riječi, jer ju čeka dugotrajan proces zacijeljivanja: "vaša ljubav prema životu neka bude ljubav prema vašoj najbližoj nadi: a vaša nada neka je najviša misao života."[15] Nada neka ide u smjeru istine, treba progovoriti o nasilju, treba se odvažiti na taj korak. Ali kada se odvažite, bez obzira na sve neugodne situacije s kojima ćete se tada suočiti, pronaći ćete mir i spokoj, krenut ćete u jednu novu avanturu u vašem životu, shvatit ćete koliko ste kvalitetna osoba i koliko dobrog zaslužujete, a vi ste si sami to uskratili jer ste šutili. Nemojte se ograničavati, Louise Hay u djelu Moć žene govori i o tome:

Moramo naučiti postaviti odgovarajuće granice koje nas poštuju. Koje su to granice koje žene moraju postaviti kako bi osigurale da nas uvijek poštuju? Prvo, moramo početi vjerovati da zaslužujemo granice. Često ne prepoznajemo znakove opasnosti, da nešto nije u redu. Onda se šokiramo i budemo povrijeđene kada se nešto dogodi. Zlostavljanje je igra moći. Ono nas kontrolira i manipulira nama. Šutimo jer se bojimo da ćemo ostati bez posla; bojimo se posljedica koje bi mogle uslijediti.[16]

Nažalost, odgojno su ograničili žene i zbog toga je ženskom rodu često potreban mukotrpan proces kako bi dobile prava i zaštitu. To su osnovna ljudska prava, koja nam na bilo koji način trebaju biti omogućena, i zato s težnjom da probudim empatiju i svijest o nasilju koje nas svakodnevno guši nastojim pružiti golu istinu o traumi uvjetovanoj nasiljem.

 

Svakodnevno vraćanje traumi

Problem kod traume uvjetovane na bilo koji način jest taj da će nas ta trauma okovati, stalno joj se vraćamo: "katkada je, izvorni događaj toliko grozan da se ne može ukrotiti prije sigurnoga zatvaranja, tako da se iznova i iznova vraća u svekolikoj silini i gura svoje žrtve prema trenutku u psihičkom vremenu kada se taj zastrašujući događaj dogodio."[17] Naime, kada se ste svjedok nekog stravičnog događaja vaš će vas um nastojati poštedjeti posljedica tog događaja i instinktivno će ga iskriviti, ali kad ste žrtva i svjedok stravičnog događaja koji je učinjen direktno vama onda je to puno drugačije, ne samo da ga je teško zaboraviti nego se stalno vraća u vašu svijest. Nakon što žrtva napokon i progovori, najgori dio je sudski proces. Proživiš traumu, dobiješ batine i onda to sve trebaš ponovo proživljavati kada na sudu moraš posvjedočiti događaju, i misliš si: "pa učinit ću to, kad sam već do ovdje dogurala, preživila najgore, sad je ovo posljednji korak moje borbe za pravdu i kaznu osobi koja me povrijedila", i onda proživiš ispočetka čitav traumatski događaj da u konačnici nasilnik dobije uvjetnu kaznu, a ti strah i nemirne snove. Dokle ćemo tako tretirati žrtve nasilja? Sustav nam je zakazao, hitno trebamo osvijestiti da je rodno zasnovano nasilje globalni zdravstveni i razvojni problem. Smatram da nijedna osoba ne može ući u tuđe cipele i shvatiti što se u našim glavama događa, ali bi trebalo okončati to mučenje žrtava, povećati kazne i osigurati žrtvama nasilja nadu za bolje sutra. Osveta nije način, osveta ne donosi mir i sigurnost, mir donosi pomirenje s događajem, a kako se pomiriti ako znamo da osoba koja nam je nanijela nepovratnu štetu zapravo nema ni trunke osjećaja i kajanja. Ali nažalost mir ne donosi ni borba s vjetrenjačama, pravosuđe kakvo imamo na brutalna nasilja često ne reagira na način koji bi ulijevao nadu da će biti bolje. Zato ću se u nastavku osvrnuti na utjecaje koji mogu biti presudni za promjene u društvu.

 

Odgoj utječe na šutnju

Odgoj je riječ koju koristimo svakodnevno i u mnogim kontekstima bez da ponekad promišljamo o njenoj životnoj važnosti. Odgoj su definirali mnogi, a riječnička ustaljena definicija koja vrijedi na svim područjima glasi "Svjesno djelovanje na mlado biće u nastojanju da stekne osobine, navike prikladne u društvu."[18]  Etimologija riječi odgoj već nam daje njeno značenje jer ima korijen u glagolu gojiti, koji osim značenja uzgajati (biljku) i toviti (domaću životinju) ima i značenje odgajati, podizati (dijete).[19]  Dakle, iz samog jezičnog izraza možemo zaključiti kako je djetetu, odnosno čovjeku odgoj itekako nužan kako ne bi ostao na primitivnoj razini života. Postoji i etimologijski riječnik koji dovodi korijen riječi odgoj, dakle "goj" odnosno glagol "gojiti" u vezu s arhaizmom "žiti" u značenju života pa bi u tom smislu gojiti značilo podržavati jedno živo biće u životu.[20]  Taj naš, ljudski život nije istovjetan životu jedne životinje ili biljke; "To je kulturni život. To je život kulturnog bića koje povijesno opstoji samo kultivacijom vlastita života."[21]  Pri čemu treba istaknuti i značenje riječi kultivacija, odnosno kultivirati: učiti pristojnom ponašanju.[22]   Dakle, kultivacija ljudskog života nije samo puko uzgajanje ljudske jedinke već je to puno kompleksniji proces. Osobno smatram da sve vrijednosti koje čovjek njeguje ili ne njeguje proizlaze prvobitno iz odgoja, na koji utječu svi ostali faktori, od karaktera, emocija, izvanjskih utjecaja. U tom smislu valja istaknuti i da su odgoj i kultura u usko povezanom odnosu i jedno bez drugoga ne ide, pa zato i imamo u jeziku toliko fraza u kojima neodgojenost i nekultura stoje kao sinonimi. Često ćemo reći da je osoba nekulturna jer nije odgojena ili da je neodgojena jer nije kulturna što još jednom potvrđuje već otprije rečeno: "Djeci je za ljudski razvitak potreban odgoj koji će ih uvesti u određenu kulturu (...) Stoga je razina nečije odgojenosti zapravo razina njegove čovječnosti."[23] Dakle, smatram da su kulturno i moralno ispravno odgojene osobe, koje neće nanositi štetu drugima, koje cijene i poštuju druga ljudska bića osobe koje će šutjeti u situacijama u kojima ne bi trebalo šutjeti, a zašto je tomu tako? I onaj koji šuti u stanju je da odgovori, ali neće jer ga sprječava njegov odgoj. Osoba koja šuti i trpi definitivno je snažna osoba, ali do koje mjere možemo biti snažni i trpjeti nasilje? Naravno iz medijski popraćenih situacija vidljivo je da se može šutjeti i čitavo desetljeće ili dva, vješto skrivati mračnu tajnu, no to nije način. Oslobodimo se okova, okova o kojima je još Platon govorio u svojoj metafizičkoj teoriji o špilji i progledajmo. Svako ljudsko biće zaslužuje sreću i ispunjen život, ako šutimo i trpimo to nam se neće dogoditi. Krenimo svatko od sebe, napravimo jedan mali korak za čovječanstvo, ali velik za svakog od nas, oslobodimo se predrasuda koje su nas okovale, riješavajmo probleme i odgajajmo i druge da djeluju na taj način. Prekid šutnje samo je prvi korak u borbi protiv nasilja, mali ali značajan, tek nakon njega nas čekaju puno gori koraci, o čemu sam već govorila i ranije, koraci koje ne poduzimamo zbog uzaludnosti koju osjećamo kad nasilje prođe nekažnjeno ili s niskom kaznom, a postupak koji pokrenemo itekako dugo traje, nažalost sustav je taj koji nas još više ušutkava, ali nemojmo stati. Čitava Hrvatska upravo se diže na noge u borbi protiv nasilja, protiv sustava koji je zakazao i koji ne štiti žrtve nasilja. Ukoliko se to konačno promijeni, nećemo šutjeti jer će napokon postojati netko tko čuje, nestat će nepovjerenje i osjećaj beznađa. Zato se vraćam opet na odgoj, dugotrajna šutnja na neki način vodi u mržnju, jer se osobi iz straha ne želimo obratiti, to je nešto što možemo iskorijeniti već u samim počecima odgoja djece, naime mala djeca kada progovore imaju strahovito mnogo pitanja, ono što nikako ne smijemo odgojno učiniti jest ušutkati ta pitanja, njemački komunikolog Friedman Shulz von Thun je ustvrdio da djeca dnevno stotinu puta počinju rečenicu s upitom "zašto?", a koliko odgovora dobiju? Dakle, dokazala sam tezu da odgoj utječe na šutnju. Friedrich Nietzsche rekao je da je ljubav mogućnost razgovora, ako je tomu tako, onda je njen izostanak poguban za pojedinca, obitelj i mlade. Šutnja nije zlato, slogan u kampanjama u borbi protiv nasilja, s razlogom potiče na govor i traženje pomoći.

Nešto uvijek ostaje zato odgajajmo primjerom, osigurajmo bolju budućnost generacijama koje dolaze, pri tom preuzimajmo rizike, ne strahujmo od osude, opraštajmo, hrabro progovarajmo o nepravdama i problemima stoga "budite borci, stoga budite stvaraoci."[24]

 


Literatura

  1. Anić, V. (2006). Veliki riječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi liber.
  2.  Drakulić, S. (1989). Mramorna koža. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
  3.  Favilli, E., Cavallo, F. (2017). Priče za laku noć mlade buntovnice. Zagreb: Znanje.
  4. Hay, L. (1998). Moć žene: vodič do uspješnog življenja za svaku ženu. Čakovec: Dvostruka Duga.
  5. Juul, J. (2018). Agresivnost! Nov i opasan tabu?. Split: Harfa.
  6. Nietzsche, F. (1991). Tako je govorio Zaratustra: knjiga za svakoga i nikoga. Zagreb: Naprijed.
  7. Polić, M. (1993).  K filozofiji odgoja. Zagreb: Znamen.
  8. Polić, M. (1993). Odgoj i svije(s)t. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.
  9. Sesar, K., Dodaj A. (2014). Čimbenici rizika za nasilje u partnerskim vezama u: Socijalna psihijatrija, vol. 42 No. 3.
  10. 10.  Skok, P. (1997). Učenik u suvremenoj nastavi: jučer, danas, sutra. Lučko: Pedagoški servis.
  11. 11.  Smith, R. R. (2011). Doručak sa Sokratom. Zagreb: Naklada Ljevak.


[1] Nietzsche, F. 1991. str. 23.

[2] Vidi, Sesar, K., Dodaj A. 2014.

[3] Vidi, Sesar, K., Dodaj, A. 2014.

[4] Nietzsche, F. 1991. str. 42.

[5] Drakulić, S. 1989. str. 93.

[6] Favilli, E., Cavallo, F. 2017. str. 164.

[7] Juul, J. 2018. str. 35.-36.

[8] Juul, J. 2018. str. 59.

[9] Hay, L. 2012. str. 71

[10] Hay, L. 2012. str. 18.

[11] Hay, L. 2012. str. 102.

[12] Nietzsche, F. 1991. str. 37.

[13] Hay, L. 2012. str. 101.

[14] Hay, L. 2012. str. 101.

[15] Nietzsche, F. 1991. str. 42.

[16] Hay, L. 2012. str. 102.

[17] Smith, R.R. 2011. str. 150

[18] Anić, V. 2006. str. 909.

[19] Anić, V. 2006. str. 362.

[20] Skok, P. 1971. str. 585.

[21] Polić, M. 1993. str. 15.

[22] Anić, V. 2006. str. 653.

[23] Polić, M. 1993. str. 150.

[24] Nietzsche, F. 1991. str. 67.

Tagovi: fizičko nasilje, ispovijest, nasilej, odgoj, psihičko nasilje, trauma

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM