Sa stavom

U posljednjim danima ISIS-a zaboravljene su one koje su ga srušile

Medijska fascinacija ‘džihadističkim mladenkama’ kao šamar feminističkoj borbi protiv ISIS-a

Medijska fascinacija ‘džihadističkim mladenkama’ kao šamar feminističkoj borbi protiv ISIS-a

Delil Souleiman/Facebook

Dok se u Al-Baghouzu, omanjem mjestašcu na jugoistoku sjeverno-sirijskog teritorija, vode posljednje bitke protiv teritorijalno već gotovo izbrisane Islamske države – čijim je borcima trenutno preostalo područje od tek 700-tinjak četvornih metara – svjetske medije, umjesto priča o ženama koje su doprinijele pobjedi nad ISIS-om,  preplavljuju vijesti o ‘ISIS-ovim mladenkama’ koje se uoči neizbježnog potpunog pada posljednjeg uporišta ‘kalifata’ mahom nastoje vratiti svojim domovima na Zapadu.

Slučaj 19-godišnje Shamime Begum, ISIS-ove mladenke kojoj je po povratku oduzeto britansko državljanstvo i zabranjen ulazak u zemlju, dosegao je toliko daleko da je čak dospio i u domaći medijski prostor. Prije četiri godine, poput mnogih drugih djevojaka iz zapadnih zemalja, tada 15-godišnja Shamima  otišla je u Siriju upravo kako bi se vjenčala s borcem Islamske države. Ono što iznenađuje jest da nakon dugogodišnjeg života u redovima ISIS-a, Begum ne pokazuje gotovo nikakav oblik kajanja niti žaljenja zbog pridruživanja jednoj od najokrutnijih terorističkih zajednica današnjeg doba.

Jedino što istinski žali, čini se, jest – pad Islamske države.

Na pitanje je li učinila pogrešku pridruživši se ISIS-u, Begum je naprosto odgovorila: “Ne žalim to jer me promijenilo kao osobu. Ojačalo me. Tamo sam pronašla muža kakvog nikada ne bih mogla pronaći u Velikoj Britaniji. Rodila sam djecu. Bilo mi je lijepo…”

Uz nedostatak kajanja, njezini medijski istupi obilježeni su i visokom razinom samo-viktimizacije u svrhu izazivanja simpatije javnosti zbog “svega što je prošla” kao mlada udovica i majka na području gdje “svakog dana nadlijeću avioni”. “Ja sam 19-godišnja djevojka s novorođenim djetetom. Nemam oružja, a i da ga imam, ne bi željela nikome nauditi. Nema dokaza da sam prijetnja, osim činjenice da sam bila članica ISIS-a. (…) spremna sam vratiti se u Ujedinjeno kraljevstvo kako bih se skrasila, rehabilitira i sve to.” Izjavila je svojedobno Shamima Begum.

Pokušaj izazivanja medijske simpatije ne bi li sama sebi osigurala povratak u Veliku Britaniju te apeliranje na emocije javnosti ne bi li time možda utjecala na buduću sudsku presudu niti ne čudi niti se radi o izoliranom slučaju. Naravno, valja napomenuti i da odgovor na pitanje ‘Kako reagirati?’ u ovom konkretnom slučaju nije sasvim jasan jer se ipak radi o osobi koja se terorističkoj organizaciji pridružila u dobi od samo 15-godina te je njezin tadašnji stupanj (ne)zrelosti zasigurno utjecao na odluku, ali to je predmet neke druge rasprave.

Osim Begum, još jedna ‘ISIS-ova mladenka’, Hoda Muthana (26), američka državljanka, trenutno se nalazi u sjevernosirijskom izbjegličkom kampu al-Hawl zbog nemogućnosti povratka u SAD. Iako po nivou samo-viktimizacije ne odudara previše od prethodno spomenute Shamime Begum, za razliku od Begum, ova bivša članica ISIS-a poznata i po entuzijastičnom širenju džihadističke propagande na društvenim mrežama, nakon ISIS-ovog pada navodi da ipak žali za odlukom o pridruženju terorističkoj organizaciji. “Kada pogledam unatrag, shvaćam koliko sam bila arogantna. Sada sam zabrinuta za budućnost svoga sina. Na kraju sam ostala i bez prijatelja, jer što sam više govorila o ISIS-u, to sam manje prijatelja imala. Isprali su mi mozak.” Izjavila je za The Guardian.

{slika}

Istovremeno, mnogi mediji posljednjih su dana izvještavali i o slučaju Tareene Shakil (29), prve Britanke osuđene na kaznu zatvora zbog pridruženja ISIS-u. Shakil, koja je svojedobno i pozirala za fotografije na Twitteru s vatrenim oružjem i zastavom Islamske države, 2016. osuđena je na 6 godina zatvora zbog terorizma, no na slobodu je puštena ovog ljeta – nakon odsluženja svega polovice predviđene kazne. Poput Muthane, i Shakil je u nekolicini medijskih istupa navela da je pri odlasku u Siriju bila “ispranog mozga”.

No, ono što je uistinu zanimljivo nisu same priče navedenih žena, već medijska percepcija i prezentacija istih. Ovaj nagli medijski probitak ISIS-ovih povratnica uoči potpunog poraza Islamske države tek je još jedna instanca senzacionalističkog izvještavanja koje doseže tek ‘vrh ledenjaka’ tematike vezane uz posljednje dane ISIS-a – što je s obzirom na katastrofalne posljedice koje je ISIS-ovo dugogodišnje razaranje ostavilo na Siriju i Irak u najmanju ruku poražavajuće.

Način na koji mnogi/e pišu o ženama koje su aktivno sudjelovale u radu terorističke organizacije u mnogo se navrata čini primjerenijim za izvještavanje o životima poznatih i slavnih. U jednu ruku, ‘ISIS-ove mladenke’ na zapadu su i dočekane kao neka vrsta celebrityja. Osobe koje su svjesno otišle u Siriju kao kolonizatorice, sasvim svjesne ISIS-ovih zločina nad čovječanstvom sada su postale ‘naivne mladenke’ o čijem turbulentnom životu i tragičnoj sudbini uzbuđeno čitamo i čiji sljedeći istup pred kamere željno iščekujemo ne bi li zadovoljili dnevnu potrebu za tračem, skandalom i intrigama.

Medijski diskurs u kontekstu navedenih slučajeva bivših ISIS-ovki, sve je samo ne adekvatan tematici terorizma. Primjerice, članak naslovljen ‘Upoznajte ISIS-ove mladenke koje se ne mogu vratiti doma‘ već sam po sebi aludira na tekstove na kakve je moguće naići pri govoru o nekoj mladoj estradnoj zvijezdi u usponu koja upravo doživljava svoj prvi medijski ‘breakthrough’. Ne pomaže ni činjenica da popratna fotografija ISIS-ovke o kojima je riječ prikazuje vedrima i nasmijanima, u danima prije pridruženja ISIS-u – što samo po sebi već uvelike ‘razvodnjava’ činjenicu da se radi o teroristkinjama.

{slika}

Navedeni, ali i mnogi drugi članci, teroristkinje prikazuju mahom kao mlade, bistre, pa čak i perspektivne djevojke. U slučaju Hode Muthane ističe se njezina želja da postane novinarkom, kao i njezino sudjelovanje u MTV-jevoj emisiji o srednjoškolskom nogometu. Shamimu Begum nerijetko prate atributi ‘školarke’ ili ‘mlade udovice i majke’, dok Tareena Shakil biva opisana kao ‘obožavateljica grupe Spice Girls’. Svima im je zajedničko da mahom bivaju proglašavane ‘povodljivim, naivnim i ranjivim mladim ženama’. Moguće je primijetiti da se čini gotovo nevjerojatnim koliko su pri opisima Begum, Muthane i Shakil pomno birani upravo oni izrazi koji u sebi sadrže određene pozitivne konotacije te koji u jeziku asociraju na svojevrsnu dozu ‘nevinosti’. Gotovo da postoji zaziranje od upotrebe riječi ‘teroristkinja’ upravo ondje gdje bi ista bila nadasve odgovarajuća.

Iako se na prvi pogled isto može činiti trivijalnim, stvaranje ovakvog medijskog narativa u kontekstu ISIS-a sve je samo ne bezazleno.

Zatrpavanje medijskog prostora senzacionalističkim pričama o ‘nevinim, naivnim džihadističkim mladenkama’ diverzija je od stvarnih, nerazriješenih posljedica ISIS-ovog razaranja koje dosad nisu ispravno adresirane. Pretvaranje teroristkinja u žrtve pomaže odvlačenju pažnje od onih istinski stradalih, onih kojima je pomoć prijeko potrebna, ali ne i pružena – poput 6.000 Jezidkinja koje su otete i prisiljene na seksualno ropstvo, većina kojih pati od PTSP-a, a koje mnoge oslobođene i dalje žive u neljudskim uvjetima unutar izbjegličkih kampova gdje im ni prijeko potrebna psihološka, ali ni materijalna pomoć nisu dostupne.

Oko 3.000 otetih Jezidkinja odvedenih u seksualno ropstvo još nije pronađeno, ali čini se da njihove priče više gotovo ne zaslužuju niti mali kutak zapadnog mainstream medijskog prostora, a kamo li naslovnice. Čak niti priče o djeci rođenoj pod ISIS-ovom okupacijom za koju je sasvim opravdano reći da im je oduzela djetinjstvo nisu uspjele ‘zaslužiti’ nivo medijske pažnje koju uživaju džihadistice.

{slika}

Također, ustupanje medijskog prostora senzacionalističkoj slici ‘naivnih mladenki’ pri čemu se čak i ISIS-ovke tretira na način da ih se prikazuje kao pasivne učesnice nesposobne za samostalno djelovanje, kao što je i dalje slučaj kod većine medijskih prikaza žena, još je jedan iskaz patrijarhalnog mentaliteta zapadnog društva i u svojoj je suštini pljuska feminizmu. I ne, ne zato što ISIS-ovke nisu u mnogobrojnim člancima prikazane kao snažne i samostalne žene – upravo suprotno.

Navedeni medijski tretman ‘ISIS-ovih mladenki’ potkopava žensku borbu upravo zato što, umjesto govora o istinski tragičnim posljedicama sirijskog rata (poput primjerice neadresiranih posljedica masovnih ratnih silovanja i korištenja ženskih tijela kao područja borbe za nadmoć), ali i dugogodišnjem otporu Islamskoj državi, apel na emocije čitatelja/ica (bilo pozitivne, bilo negativne) pri govoru o bivšim teroristkinjama ponovo pruža tek pseudo-reprezentaciju žena u javnom diskursu.

U doba pada Islamske države, fokus prebaciti sa tlačene na tlačiteljicu kao konačnu žrtvu, u najmanju je ruku sramotno i zaslužuje svaku osudu. Zapravo, govor o ‘naivnim ISIS-ovim mladenkama’ u medijima se ne razlikuju previše od senzacionalističkog izvještavanja o ‘lijepim Kurdinjama’ koje gotovo uvijek biva popraćeno fotografijom lijepe YPJ-ovke koja u ruci drži kalašnjikov ili pak rukuje kakvim predimenzioniranim bacačem raketa – bilo kako bilo, recept je jednostavan, što ljepša borkinja, što veća puška i što manje informacija o istinskim razlozima koji stoje iza njezinog priključivanja borbi.

{slika}

I ‘naivna ISIS-ovka’ i ‘lijepa Kurdinja’ medijski su tropi koji na različite načine osvjetljavaju postojanje patrijarhalne strukture koja svim silama nastoji obezvrijediti ženska iskustva, ali i postojanje revolucionarne, radikalne, antikapitalističke i što je najvažnije – ženske – borbe za slobodu, bilo to kroz opravdavanje i svojevrsno ‘veličanje’ učesnica džihadističkih zločina, bilo kroz infantilizaciju borkinja YPJ-a i cjelokupne ideološke pozadine revolucije u Rojavi. Da bi situacija bila još gora, navedeni tropi najviše štete nanose upravo onim ženama koje su i zaslužne za pobjedu nad Islamskom državom.

Prije svega nešto više od godinu dana, svijet su obišle fotografije i snimke oslobođene Raqqe, nekadašjeg glavnog grada Islamske države, prilikom čega je na glavnom trgu u gradu bilo moguće uočiti zastavu YPJ-a, – uz zastavu Ženskih jezidskih jedinica iz Sinjara, YJŞ-a, –  kako ponosno vijori nad gradom u znak pobjede nad džihadističkom strahovladom. Nakon 135 dana žestokih uličnih borbi, koje su veći dio grada ostavile u potpunosti uništenim, u utorak 17. listopada 2017. Sirijske demokratske snage (SDF), predvođene zapovjednicom Rojdom Felat, uspostavile su kontrolu nad čitavim gradom izbavivši time mnogobrojne žene i djevojčice iz okova seksualnog ropstva, ali i ostvarivši epohalan doprinos pri uništenju teritorijalno tada već oslabljene Islamske države za koju je gubitak Raqqe kao glavnoga grada predstavljao gotovo siguran put u propast, budući da je i grad Deir ez-Zor, ISIS-ovo posljednje preostalo značajno uporište unutar Sirije, u tadašnjem trenutku bio u potpunosti okružen kako Assadovim tako i Sirijskim demokratskim snagama.

{slika}

Pobjedom nad Islamskom državom kao jednim od najrepresivnijih režima današnjice i svojevrsnom fizičkom manifestacijom dominacije muškarca nad ženom, borkinje YPJ-a postale su utjelovljenje borbe protiv patrijarhalnog mentaliteta i pružanja otpora neravnomjernoj raspodjeli moći prisutnoj unutar muško-ženskih odnosa.

No, pogledom na bilo koji od ‘mainstream’ medija nužno se povlači pitanje gdje su sada, u ovom ključnom povijesnom trenutku, nestale? Njihova borba jednako je žestoka kao i prije, ali medijski interes to nikako nije.

Dok govora o istinskom značaju revolucije u Rojavi u većini medija gotovo i nema, a Kurdinje gube medijsku zastupljenost čak i na senzacionalističkom nivou, internacionalne dobrovoljke YPJ-a u vlastitim državama nerijetko dobivaju lošiji tretman i od ‘ISIS-ovih mladenki’. Dok džihadistice povratnice mahom postaju svojevrsne slavne osobe i uživaju uistinu nezasluženu medijsku popularnost usprkos nametnutim im sankcijama, za one koje su se borile PROTIV džihadističkog terora slijede samo – sankcije.

Primjerice, Britanska državljanka Shilan Ozcelik, 2015. je godine osuđena na zatvorsku kaznu zbog priključenja radu Jedinica ženske zaštite (YPJ) u Siriji, oružanim snagama već tada na zapadu poznatim po shvaćanju nužnosti ženske emancipacije i uspostave demokratskog društva utemeljenog na rodnoj ravnopravnosti, čije je djelovanje prvenstveno uključivalo borbu protiv Islamske države – istu borbu koju je podržao i čitav zapadni svijet. Iako je podržao borbu protiv ISIS-a, svijet nije podržao i Shilaninu potrebu da se priključi istoj te ju je po povratku iz Sirije Britanska vlada optužila za terorizam. Naravno, slučaj Shilan Ozcelik uzrokovao je tek kratkotrajnu medijsku pažnju koja je većinom ostala ograničena na britanske medije.

2017. godine, britanska borkinja YPJ-a, Kimmie Taylor (koju smo intervjuirale i na Libeli), također je još za boravka u Siriji izrazila strah od kaznenog progona po povratku u Veliku Britaniju koji joj, kako je smatrala, istinski prijeti. S obzirom da se nedugo nakon bitke za Raqqu povukla iz javnosti, daljnji razvoj događaja nije poznat.

Sličan slučaj uključivao je i Čehinju Marketu Všelichovu, uhapšenu na tursko-sirijskoj granici. Všelichova je potom zadržana u turskom pritvoru pod sumnjom da je pomagala radu YPG-a.  Iako je Všelichova navela da je u Siriju otišla zajedno sa svojim dečkom kako bi, kao po struci zdravstvena radnica, otvorila manju bolnicu prijeko potrebnu na tom ratom zahvaćenom području, optužena je za sudjelovanje u radu terorističke organizacije (budući da je Turska jedina država koja trenutno YPG/J službeno smatra terorističkim organizacijama) te osuđena na zatvorsku kaznu u trajanju od 6 godina i 3 mjeseca, koja je i potvrđena krajem 2018. godine.

Dok se za Všelichovu borba protiv ISIS-a pokazala vrijednom veće zatvorske kazne od one koja je pripala ‘ISIS-ovoj mladenki’ Tareeni Shakil, Češko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je tek da “optužena sada može podnijeti žalbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ali nije moguće predvidjeti hoće li ju sud prihvatiti.”

Najrecentniji pak slučaj (koji medijski nije dospio dalje od nekolicine omanjih ljevičarskih portala) uključuje talijansku borkinju YPJ-a, poznatu jedino pod nadimkom Eddi. Istovremeno dok bivše ISIS-ovke izazivaju lavinu svakojakih emocija pričama o svom boravku u Siriji i molbama za što slabijim sankcijama, Eddi i još pet internacionalaca/ki koje nisu javno istupile u medije prijeti progon od strane Torinskih vlasti zbog sudjelovanja u borbi protiv terorizma u posljednjim mjesecima Islamske države te borbi protiv turske okupacije sjeverne Sirije. Konačni ishod još nije poznat, a navedenim internacionalcima/kama trenutno su nametnute posebne mjere nadzora zbog smatranja vlasti da se radi o “opravdano opasnim pojedincima/kama.”

U sadašnjem trenutku, ključno je raspravljati o načinu na koji mediji, ali i vlasti tretiraju terorizam, ali i borbu protiv istog. Izjednačavanjem borbe protiv ISIS-a sa ISIS-om samim još jednom je pokazalo da zapadnom društvu u velikoj mjeri nedostaje ne samo ispravan, već i ikakav ideološki kompas – jer borba protiv terorizma ne može i ne smije biti izjednačena s otvorenim terorizmom najrepresivnijeg režima današnjice u bilo kojem društvu koje tvrdi da cijeni slobodu i ravnopravnost. Onaj/a koji/a izjednačava borkinje za slobodu i ravnopravnost s onima koji/e su iste svim silama nastojali zatrti ne može održati pretenziju neutralnosti. On/a nije neutralan/a već neupitno odabire stranu – onu okupatora odgovornih za smrti tisuća civila, patnju tisuća žena i jednu od najvećih tragedija koje su pogodile suvremeno društvo.

{slika}

Izjednačavanje pozicije te čak bolji zakonsko-medijski položaj ISIS-ovki u odnosu na žene koje su doprinijele njegovom uništenju također je indikativan sve očitijoj deterioraciji ženskih prava i položaja žena diljem zapadnog svijeta. U društvu u kojem se ženama nameće odgovornost za sve one poteškoće i tragedije izvan njihove moći koje ih pogađaju (poput silovanja ili nasilja kojima su svakodnevno izložene i od kojeg su i dalje sasvim nezaštićene), lišavanje odgovornosti upravo onih i ustupanje javnog prostora upravo onim ženama koje su vlastitom voljom na određen način nastojale doprinijeti oduzimanju teško izborenih prava koja danas uživaju žene, još je jedan promišljen udarac ženskoj borbi i oblik zadržavanja rodne problematike u kontekstu prijeko potrebnog unaprjeđenja prava žena izvan javnog diskursa.

Osim što trenutan medijski narativ koji u ključnom trenutku neupitno favorizira ISIS-ove teroristkinje nad YPJ-ovim borkinjama za slobodu ostavlja mjesta za pitanje hoće li ovaj rat, navodno vođen upravo protiv terora Islamske države, završiti zaboravom njegovih žrtava i ušutkavanjem boraca/kinja vođenih idejama ravnopravnosti i demokracije te simpatijom spram džihadistima odgovornima za nebrojene zločine; isti još jednom šalje jasnu poruku: Borkinje u Rojavi, ali i žene diljem svijeta svojim iznimnim pothvatima obznanile su da je sloboda itekako ženskog roda, no svijet će se svim silama pobrinuti da tu činjenicu zatre i još jednom iz povijesti izbriše zasluge snažnih, neovisnih žena.

I baš zato je otpor potreban – sad više nego ikad!

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija