Sa stavom

18.02.2019. 10:38:47 - Jeanne Sager (huffingtonpost.com)

neplaćeni rad

Nisam 'sretnica' zato što moj suprug kuha i posprema

(Foto: Pixabay)

Prošlo je sedam poslijepodne u trenutku kad se suprug vratio s posla. Put kući odužio mu se odlaskom u trgovinu po dnevne potrepštine: mlijeko, jaja i higijenske uloške. Smještena na lopti za vježbanje usred dnevnog boravka, slažući tople ručnike iz sušilice, moj pozdrav dobrodošlice popraćen je zahtjevom: "Možeš li napraviti večeru, molim te?". Skinuvši svoj vuneni kaput te zavrnuvši rukave na radnoj majci, kimnuo je glavom u znak slaganja krenuvši s pripremom večere.

Ovdje sam već navikla da me redovito preplavi val poniznosti, svojevrsni osjećaj krivnje što testiram svoju sreću. Naime, udala sam se za čovjeka koji samostalno razvrstava svoje čarape, i to ne samo svoje, već i kćerkine. Hešteg: blagoslovljena sam. U prijevodu: žao mi je što satima kuhate, perete rublje i ribate toalete dok Vaši partneri sjede na kauču i gledaju nogometnu utakmicu ili igraju videoigrice, nije mi želja trljati Vam svoju i partnerovu raspodjelu kućanskih poslova u lice.

Ono što, ipak, često čujem kada mi izleti kako moj suprug priprema samostalno kolače ili slaže rublje jest kako sam sretna po tom pitanju. "Wow, kakva si ti sretnica! I ja bih voljela da moj suprug to radi", često čujem od drugih žena (i da, uvijek su to žene).  

Iz nedavne studije objavljene u časopisu "Rod i društvo" moj odnos sa suprugom pri podjeli kućanskih poslova svakako je iznimka. Analizirajući anketne podatke iz cijele zemlje u razdoblju od 1976. do 2016. godine, istraživači/ce sa Sveučilišta u Chicagu otkrili su kako stavovi Amerikanaca/ki su više usmjereni na ravnotežu spolova unutar radnog okruženja, nego unutar kućanstava. Naime, većina Amerikanaca/ki i dalje vjeruje kako bi cisrodne žene trebale preuzeti veći dio odgovornosti oko kućanstva, kao i odgoja djece. I dok studija pokazuje kako moderni očevi provode tri puta više vremena u odgoju djece od naših djedova 1965. godine, tih tri puta više (sa širokim spektrom za pogrešku u analizi) je i dalje svega osam sati tjedno. No da se razumijemo, suprugovo i moje razumijevanje po pitanju raspodjele kućanskih poslova nije bilo automatsko. Bilo je teško zarađeno. Sada pitam, nakon godina zahtijevanja.

Odgojila me majka koja je uglavnom ostajala doma i otac koji je volio takav odnos, dok je moj suprug znao malo toga o vođenu kućanstva, a još manje o kuhanju kad smo se vjenčali. Još ga uvijek zezam radi nereda koje je znao napraviti u pokušaju pripreme Liptonovih rezanaca prije nego što smo se vjenčali, dok smo jedne noći moja kuma i ja kampirale u dnevnom boravku pokušavajući izraditi aranžmane za naše vjenčanje. Veći dio prvih godina braka radila sam 60-satnu smjenu kao novinarka i odrađivala dodatnu smjenu doma: kuhala, spremala i skupljala njegove prljave, zgužvane čarape iz dnevnog boravka. Rođenjem naše djevojčice sve se promijenilo. Ona je vrištala, obavljala nuždu i stiskala svojim prstićima poput klješta moje prste moleći me da ju držim svake sekunde. I što je ona glasnije plakala, to je moj glas postajao glasniji. "Molim te, isprazni perilicu posuđa!" "Molim te, miješaj umak od sira!" "Molim te, pripremi umak od sira!" "Molim te, nemoj da moram moliti!" 

U ranim danima roditeljstva pretvorila sam se u pasivno-agresivno stvorenje ljutito ignorirajući kule od posuđa u sudoperu, kao i gomilu rublja na podu kupaonice tretirajući supruga sve dužim periodima tišine dok su dani u kojima je on eskivirao samostalno išta pospremiti prolazili, a beba stvarala sve veću količinu prljavog veša i suđa. Kada bi me pitao što nije u redu, jednostavno bih odgovorila kako nije ništa ili kako ne želim o tome razgovarati.

Što sam pritom mislila: "Ništa nije u redu. Zar ne vidiš samostalno kako trebam tvoju pomoć?"

Ipak, ono što je on čuo bilo je zatvaranje vrata i moje odbijanje da ga pustim unutra. Nije mi mogao čitati misli, kao niti da želim da isprazni perilicu posuđa ili mašinu veša. Pokušao je popraviti stvari neuredno, ali dobronamjerno: donosio bi iz trgovine moje omiljene slatkiše da me razveseli, nazvao bi prije polaska doma da me pita jesam li raspoložena za pizzu za večeru i  time bi odmrznu moju ljutnju oko nagomilanih kućanskih poslova te bih ja samostalno se pobrinula za posuđe, rublje, prašinu i usisavanje. A kada bi se kuća ponovno počela izgledati neuredno, ciklus bi se ponavljao. Razgovarali smo o tome. Ja bih vrištala. Posjetili smo čak i bračnog savjetnika.

Kroz raspravu saznala sam da je želio da artikuliram svoje misli. Rasprava (ne svađa) bila je produktivna za nas jer smo napokon komunicirali koristeći riječi. Što sam više naučila izražavati svoje potrebe, to je on više počeo ispunjavati ih. Nakon 18 godina braka, naš brak i dalje nije savršen, ali se volimo i učimo zajedno. 

Ja sam primarni hranitelj naše obitelji s plaćom koja je nadmašila primanja mog supruga u svim, osim u dvije godine našeg osamnaestogodišnjeg braka – i to godinama nakon rođenja naše kćeri. I da se razumijemo, samostalno i dalje obavljam kućanske poslove, ali kada radim svoj drugi posao (a ponekad i treći) – on radi još više. On je majstor mirisnih kruščića vikendom te kuhar domaćih umaka tijekom tjedna, on je onaj koji se kasnije vraća kući tijekom dana nakon "izleta" u dućan s namirnicama, on navečer nakon radnog dana priprema zdrave obroke za našu obitelj.

I opet, ja nisam ništa više sretna od onih stotina tisuća muškaraca čije se žene vraćaju kući nakon dugih radnih dana kako bi odmah s ulaza u kuću zavrnule svoje rukave i okrenule se kućanskim poslovima – što se dan danas i dalje očekuje od njihova spola. Nisam sretna. Ja sam jednaka.

Za našu kćerku, koja odrasta u kući gdje majka radi tri posla odjednom, a otac jedan, to je norma. Mama može provesti večer u uredu uređujući fotografije s nedavnog obiteljskog snimanja portreta s obzirom na to kako je je jedan od tri poslova koje radim onaj fotografski, dok tata briše blagovaonicu pripremajući paralelno lazanje za večeru. Mama se može odmoriti na kauču u nedjeljno popodne s knjigom u ruci iscrpljenja nakon pet, dugih, radnih dana te subotnjeg snimanja vjenčanja, dok tata uređuje vrt. Ona vidi roditelje koji su shvatili pravičan ritam raspodjele obveza. To je divno, ali nije sreća.

Sreća je pronaći djetelinu s četiri lista, osvojiti glavni zgoditak na lotu. Sreća je proći raskrižje sekundu prije nego što se upali crveno. Reći da sam sretnica jer moj suprug od 40-i nešto godina samostalno spremi večeru, stavi vlastiti ručnik u košaru za prljavo rublje ili nazove da pita treba li pokupiti našu kćer s nogometnog treninga kada ranije odlazi s posla znak je da je odrasla osoba koja je svjesna činjenice kako je osvojio bonus nagradu u životu. Nema nikakve sreće u otvaranju kutije žitarica ujutro i pronalaženju corn flakesa unutra. Problem je otvoriti kutiju, a unutra ne pronaći ništa.

Prevela i prilagodila: Martina Raos

Tagovi: feminizam, kućanski rad, kućanstvo, neplaćeni kućanski rad, odgoj djece, rodne uloge

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM