Sa stavom

08.12.2018. 10:00:00 - Hawzhin Azeez (hawzhin.press)

ugnjetavani imaju pravo na izražavanje svoja patnje na sve načine koje smatraju prikladnima

Transformativna moć kolektivnog bijesa najjače je oružje potlačenih

Peruvijska Andska Indijanka na prosvjedu žrtava prisilne sterilizacije kojoj je podvrgavano urođeničko stanovništvo

Peruvijska Andska Indijanka na prosvjedu žrtava prisilne sterilizacije kojoj je podvrgavano urođeničko stanovništvo (Foto: Getty Images)

Jedna od najvećih tragedija koja je snašla potlačene koju su bili/e prisiljeni/e internalizirati jest poricanje legitimiteta njihovih osjećaja i emocionalnih odgovora na njihovo konstantno ugnjetavanje. Potlačenima je uskraćeno pravo na vlastite emocije što predstavlja katastrofalni raskol između tijela i uma. Osjećaji poput ljutnje i boli tako postaju korozivni, zagušujući, toksični. Svojom oksidirajućom destruktivnošću oni guše, prodiru u tkivo i komadaju kolektivno tijelo i svijest ugnjetavanih nepovratno ga pretvarajući u bezobličnu masu beznađa i na sebe usmjerene mržnje. No, kada taj amalgam emocija jednom izađe na površinu u kolektivnom iskazu gnjeva, on postaje najvećom ljubavnom simfonijom ikad komponiranom – simfonijom koja uništava nasilne, kolonijalne imperije i stvara temelje sasvim novog svijeta.

Ponovno zagospodariti vlastitim osjećajima te povratiti pravo na ljutnju za potlačene, predstavlja jedan od najvećih dostupnih im alata u borbi za oslobođenje upravo zato što tlačitelji, kolonizatori, vladajuće i elitne klase prepoznaju transformativnu moć kolektivnog bijesa i kolektivne boli.

I baš zato što je se toliko boje, tlačitelji za nas stvaraju alternativni protu-narativ. Govore nam da bismo trebali/e pronaći demokratske, miroljubive, sterilne načine izražavanja našeg ogorčenja i nezadovoljstva u devetom krugu pakla opresivnog sistema sustavno usmjerenog protiv nas. Trebali/e bismo šutke dopustiti da sva naša krv bude uredno prolivena unutar prethodno definiranih granica sustava - poput poslušne dječice koja, bojeći svoj crtež, uvijek pažljivo ostaju unutar linija. Takva nam se očekivanja zadaju u sustavima koji ne ostavljaju mjesta mirnim prosvjedima. U sustavima čiji su zatvori do vrha ispunjeni našim ljudima, našom djecom, našim aktivistima/kinjama, našim demokratski izabranim čelnicima/ama. U sustavima čiji su zatvori toliko prepuni da počinju nama puniti stadione. U sustavima u kojima je naše javno pogubljenje pretvoreno u omiljeni nacionalni sport. U sustavima gdje je on-line aktivizam, a kamoli ulični aktivizam, dovoljan da vas ubije – ili još gore, da nestanete pod nerazjašnjenim okolnostima. U sustavima koji, nakon što su sa zemljom sravnili naše gradove, demoliraju čak i naša groblja ne bi li izbrisali naš svaki trag iz straha od toga što bi i najmanji ostatak našeg postojanja mogao učiniti našem kolektivnom sjećanju i našoj kolektivnoj svijesti. Oni žele sterilni odgovor u nimalo sterilnom sistemu. Demokraciju unutar ne-demokracije. Mirne iskaze nezadovoljstva u raljama nasilja.

Breme racionalne, razumne, miroljubive, humane reakcije je na leđima potlačenih, čak i kada ih se ubija na najnasilnije, najoodvratnije, užasne načine koji ruše sve granice ljudskog ugovora; čak i kada ih se oslikava i stalno prikazuje kao divlju, iracionalnu, neukroćenu životinju, histeričnu, buntovnu, nerazumnu, ludu.

Još gore, oni koji tvrde da stoje uz nas reproduciraju iste ideologije utišavanja protiv nas. Govorite o svojoj patnji, kažu, ali govorite akademski, budite antropolog, društveni znanstvenik - samo ne budite čovjek – koristite neemocionalne iskaze tako da ja mogu naučiti, a da mi ne bude previše nelagodno. Govorite o vašim ljudima koji umiru, o masakrima i genocidima tako da mogu konzumirati vašu bol u svrhu nadogradnje svojih akademskih/novinarskih/kulturalnih voajerskih interesa, jer vi ste, na kraju krajeva, samo oruđe moje intelektualne znatiželje ili dobročiniteljskih aspiracija.

Potlačeni, kolonijalizirani, ušutkani imaju pravo na svoj gnjev, na svoje predstavljanje i izražavanje ogromne boli i patnje na sve načine koje smatraju prikladnima - to uključuje "nerede", to uključuje oružani otpor, to uključuje vraćanje prava na bijes, prava da osjećamo i izrazimo, i prava da razbijemo svaki prozor, svaku ideologiju i zatvor, svaku ciglu, svaki kamen na puteljcima i stazama sistema i institucija i država i društava koji opravdavaju svoje svakodnevne pokolje, svakodnevna ubojstva, svakodnevno brisanje same egzistencije i boli i patnje koje stvaraju.

Potlačeni moraju shvatiti da se njihovi mehanizmi preživljavanja moraju proširiti i na razmatranje načina na koje smo kolektivno dopustili da čak i naši osjećaji budu kolonjalizirani. I da psihologija našeg oslobođenja treba prigrliti emocionalne odgovore koji su divlje iracionalni, potpuno neakademski i neprikladni za javnu potrošnju, potpuno samodostatni i savršeno, apsolutno, beskompromisno, potpuno prilagođeni našem iscijeljenju i stoga oslobađajuće.


Prevele i prilagodile: Sanja Kovačević i Katarina Pavičić-Ivelja

Tagovi: bijes, imperijalizam, kolonizacija, pobune, potlačeni, ugnjetavanje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM