Razgovor

16.08.2018. 13:56:13 - Ana Maria Filipović - Grčić

živimo u društvu koje tolerira seksizam i mizoginiju

Nedostatak razvijenog kritičkog mišljenja produkt je dugogodišnjeg zanemarivanja kulture

(Foto: Edi Matić)

U posljednjem broju časopisa za književnost Republika (5-6/2018) koji izdaje Hrvatsko društvo književnika (DHK) povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar Ivica Matičević (popis drugih njegovih dužnosti, titula i počasti dostupan ovdje) napisao je kritiku romana Eksperiment Irene Tot, autorice Korane Serdarević. Taj je osvrt probudio povelik interes javnosti, ponajviše zbog siline kojom se Matičević obrušio na feminizam i ženska prava, pomaknuvši tako slikama poput one u kojoj "etronizirani mužjak poseže za svojom dugom devetkom" (vodeći se, valjda, mišlju da nema dobre argumentacije bez aluzija na falus), krpama i inim fokus s onog što bi književna kritika zaista trebala biti. Legitimnost književnog, stiliziranog i uljuđenog komentiranja određenog autorskog djela ovdje je pretvorena u obračun sa, čini se, ženama i pokretima za ženska prava generalno. Stoga smo s Koranom Serdarević porazgovarali ne o Matičevićevoj interpretaciji te strašne Irene Tot, već o izostanku službene isprike i ograde kritičara od napisanog, ali i hrvatskih kulturnih institucija te atmosferi kakva očito vlada hrvatskom književnom scenom.

Vezano za kritiku Eksperimenta Irene Tot, objavljenu u Republici, argumentacija koja je korištena podigla je dosta prašine. Iz vaše perspektive, smatrate li da je takve reakcije izazvala činjenica da ste vi spisateljica ili to što vaša protagonistica nije zadovoljna vezom u kojoj se nalazi i koja ima klasični razvoj prema braku i djeci pa odluči takav način života napustiti? Što je veća prijetnja patrijarhatu da se tako reagiralo?

Mislim da je tu takozvanu književnu kritiku posredno uvjetovalo sve što ste naveli, no pritom je sasvim slučajno što je povod bila upravo moja knjiga. Ja sam imala "sreće" da upadnem u vidno polje u trenutku kad se na mene javno i otvoreno smije pljunuti nešto što u autoru sporne kritike postoji vjerojatno oduvijek - pa govoreći o jednoj knjizi, uz odobrenje uredništva, ispisuje svoje mišljenje o napornim ženama koje su pretjerale u zahtjevima za slobodom. Uvodna i najproblematičnija kartica naime govori o ženama u množini, a kasnija argumentacija samo na predlošku dočarava čime je sve autor iziritiran u društvu u kojem je on "krotak i uglađen" predstavnik moći. Stoga i ja, kao književnica s određenim zanimanjima i stavovima izrečenima kroz intervjue, ali i Irena Tot, fiktivni lik i glas koji pripovijeda, za ovoga čitatelja predstavljamo pripadnice iste skupine žena, mi postajemo te bojovnice koje su svojom emancipacijom i prevelikom slobodom, kako iščitava Matičević, naciljale upravo u muškarce (jer "po djeci se ne može zapucati").

Ta reakcija, dakako, nije samo napad na nečije autorsko ja već i na kompletni sustav vrijednosti koji se proteklih desetljeća zahvaljujući feminizmu u manjoj ili većoj mjeri uspješno implementirao u naše društvo. Govori li ova situacija zapravo o stvarnom stanju stvari kod nas?

Činjenica da je ovaj tekst objavljen u časopisu Društva hrvatskih književnika, koji je financiran od strane Ministarstva kulture, govori dovoljno. Svima je i prije bilo jasno da u suvremenom društvu postoji još uvijek mnogo onih koji dijele stavove Ivice Matičevića i da se oni izriču i očituju u raznim životnim situacijama, no kad je takav diskurs objavljen i javan kao akademski govor, kad takav prođe bez ikakvih posljedica po autora i uredništvo (što je do ovog časa u kojem pišem, koliko znam, slučaj), može se zaključiti: danas živimo u društvu koje tolerira seksizam i mizoginiju.

Kada bih vas zamolila da u nekoliko rečenica sažmete hrvatsku književnu scenu, da izdvojite ono dobro na njoj (javilo se puno mladih lica, novih imena, čini se da je bujnija no ikad), ali i da se referirate na patrijarhalnost unutarnjih struktura - što biste mi rekli?

Kao i sveukupno društvo, i književna je scena, grubo rečeno, podijeljena. Nije to ništa novo, a nije ni loše, ako se otvara prostor za zdrave polemike u kojima je jasno da sloboda govora ne uključuje govor mržnje. Međutim, dok s jedne strane dolaze svježa imena, nastaju zanimljivi tekstovi i okupljaju se nove generacije, s druge strane nedostaje akademskog mišljenja i plana za predstavljanje suvremene hrvatske književnosti izvan i unutar granica. Strukture koje trebaju između ostaloga podržavati nova nastojanja i bujanje umjetnosti sklonije su održavanju tradicije koja se nastavlja na kanon te marljivo ispisuje "hrvatsku riječ" koja pod tim geslom mahom oslikava konzervativne vrijednosti ili se pak drži tema koje ne zasijecaju u problematična mjesta. Mislim da se ovdje krije problem koji je nadređen patrijarhatu, možemo reći da je patrijarhat sastavni dio takvog idejnog sklopa. Naime, isticanje samo takvih rukopisa u bilo kojem smislu nužno uključuje ignoriranje slobode umjetnika_ica da stvara novu hrvatsku riječ, novo pismo koje se onda opire konzervativnim čitanjima. Ako primjerice danas uzmete "Tenu" Josipa Kozarca, možete iščitati patrijarhalne odnose, pripovjedačev seksizam i rasizam, što ondašnji čitatelji zasigurno nisu mogli iščitati. Današnji tekstovi nastaju s iskustvom književne tradicije i vrijednosti suvremenog doba i traže također ovostoljetnog čitatelja_icu odnosno interpretatora_icu.

Kakve su generalno bile reakcije na sintagme poput one "trpke krpe" iz spomenute kritike Eksperimenta Irene Tot, objavljene u Republici? Sankcija za takav govor mržnje prema ženama (i ženskim pokretima) nije bilo, ako se ne varam, kao ni javne isprike?

Protiv seksizma u kritici reagirali su odmah VoxFeminae, Novosti, Booksa, o "skandalu" je izvijestio Tportal, Slavenska Drakulić izjasnila se za Jutarnji list, a došlo je i do stranog tiska pa je Goran Vojnović pisao za slovenski Dnevnik. Dosad nije bilo odgovora od Republike, a ni sankcija za taj tekst.

Glavni lik u djelu želi biti potpuno slobodna, odbacuje društvene konvencije i to je velika prijetnja strukturama kakve su oko nas (sjetimo se samo neplaćenog kućanskog rada). No progresivnih glavnih likova je bilo i ranije pa što mislite zašto baš sada i zašto takva reakcija, te argumentacije? Možete li to povezati s jačanjem konzervativnih struja posljednjih godina kod nas?

Svakako je takvih likova bilo i (puno!) ranije – osobno mi, pišući, nije ni palo na pamet da ispisujem nešto provokativno. No, ponavljam, nije nažalost iznenađujuća mizogina reakcija unutar pojedinca, makar on bio doktor znanosti, već hrabrost da je se objavi, nadmeno ironijski, pod krinkom književne kritike jednog romana. To uključuje Matičevićevo pretpostavljanje da sankcija neće biti te onda govori itekako o jačanju konzervativnih struja u suvremenom hrvatskom društvu, koje čini se ne da dozvoljava, već i suučesnički povlađuje ovakvom govoru. Matičević je svakim pojedinim prešućivanjem, bilo od strane angažiranih intelektualaca (kakvi bi, u ovakvom slučaju, trebali biti svi), bilo od strane institucija, dobio podršku.

Možda je ovo suvišno govoriti na ovom mjestu, ali svaki segment našeg suvremenog hrvatskog života nalazi se pod pritiskom skupina koje pod okriljem tradicionalnih vrijednosti, kršćanstva i domoljublja, vrlo učinkovito zatiru slobodu mišljenja, govora, ali i življenja u cjelini. Naravno da je unutar toga i feminizam. Vrijednosti suvremenog zapadnog svijeta poštuju se samo deklarativno, a nedostatak razvijenog kritičkog mišljenja, što je produkt dugogodišnjeg zanemarivanja kulture, čini masu vrlo pogodnom za manipulaciju.

Za Irenu kao glavnog lika zaista ne možemo reći da želi potpunu slobodu i odbacivanje društvenih konvencija, kako bi takva fraza mogla zazvučati, ali čak i njeno benigno traženje osobnog izbora i kritiziranje dijela društvene konvencije, u Matičeviću izaziva smiješan, ali i opasan strah, jer te i takve Irene mogu tražiti sve više.

Kako je Slavenka Drakulić već navela, u ovom slučaju nije kritizirano samo književno djelo - a i da je, sasvim je legitiman taj proces. Jeste li se ranije susretali sa sličnim iskustvima gdje se napada emancipacija te kako je danas biti književnicom u RH?

Nemam se namjeru osvrtati na Matičevićevo iščitavanje i komentiranje romana, to je opasna pozicija u kojoj se neupućenom lako može učiniti da branim vlastito djelo. A upravo pozicija u kojoj se branim je znakovita. Kao što je primijetio Goran Vojnović, tada se razgovor ponovo okreće ili na to kako su žene "jadne", ili ostaje na tome kako su "naporne", umjesto da se govori o tome kakvi su stavovi muškarca koji je tekst napisao. Dakle, opet može biti riječ o ženi koja se, eto, našla uvrijeđena, a trebala bi biti riječ o prihvaćenom šovinizmu istaknutog intelektualca.

Svakodnevno se susrećem s upitnim reakcijama na seksizam koji neznanje ili usađeni patrijarhat pravdaju argumenata da muškarci više ne smiju ništa reći da ih se ne napadne za mizoginiju, da oni više nemaju pravu na slobodu govora, da žene stalnim kvocanjem traže povlašten položaj u društvu i slično. U tom se slučaju, ako razmislite, stvar ponovo jednako polarizira: muškarci bi trebali imati pravo na sve slobode, a žene bi trebale uživati u količini slobode koja njima ne smeta. Muškarci dakle ispadaju žrtve, a žene postaju agresorice na njihova prava.

Kao književnica svoj rad dajem na prosudbu, a ta pozicija uvijek sadrži dozu nelagode, jer je moj tekst ovisan o tuđoj interpretaciji. Međutim, Matičevićeva reakcija već u uvodu podsjeća na slučaj "Vještica iz Rija", i nimalo me nije iznenadilo što je Slavenka Drakulić odmah reagirala. Naime, tu je interpretacija ovisna o izvanknjiževnim elementima, a činjenica da sam autorica, a ne autor, uvjetovala je korišteni diskurs.Sjećam se jednog svog razgovora s Dubravkom Ugrešić prije par godina, u kojem sam joj tvrdila da nisam naletjela na muški šovinizam na današnjoj hrvatskoj književnoj sceni, a ona se nasmijala i rekla mi da samo pričekam. Jako, jako mi je žao što je imala pravo.

Jasno je visok društveni status ne podrazumijeva i jednako tako visoke moralne vrijednosti. No predstavlja li pojedinac cjelinu? Jeste li razočarani u kulturne institucije kod nas te, imajući na umu da su akademici svojevremeno izrazili i svoje mišljenje i o Istanbulskoj konvenciji, koja je zapravo njihova funkcija danas?

Pojedinac ne mora predstavljati cjelinu, ali je u velikom dijelu svog identiteta produkt sredine kojoj pripada. Ako je jasno da je ta sredina pri vrhu građena s vjerom u sasvim određene vrijednosti, za očekivati je da će na pozicijama moći biti ljudi čija mišljenja odražavaju vladajuću ideologiju. Što se tiče naše inteligencije, apsolutno sam razočarana u akademike i institucije, iako postoji velik broj intelektualaca koje cijenim, no i intelektualcima općenito (pa i sebi samoj) zamjeram manjak volje, letargiju i strah, koji je objašnjiv, ali prikazuje i manjak odgovornosti. Budući da sam sklona objašnjenju da je za stanje u glavama odgovorno prvenstveno loše obrazovanje i nedostatak kritičkog mišljenja, očito je da je funkcija institucija danas da opravdaju postojeće stanje. 

Iako nije bilo naročito ugodno, možete li ipak na određeni način biti 'zadovoljni' što je reakcija objavljena u Republici bila takva kakva je bila jer je pokazala da sve progresivne promjene prema boljem društvu po pitanju ženskih prava i njihove ravnopravnosti, kakvima uporno pokušavamo svrstati uz bok naprednijim zemljama, su se kod nas ipak razvile u bitno manjoj mjeri?

Možda mogu biti zadovoljna činjenicom da se moj roman devet mjeseci nakon izlaska iz tiska našao u centru pažnje negativnom propagandom, da je "skandal" izazvao zainteresirane na čitanje, ali vrlo rado bih da se to ipak nije dogodilo. U ovoj je situaciji jako teško biti slučajna žrtva, odabrana kao pripadnica feministica koje su iznad svega naporne i iritantne muškarcu u potpisu, a u poziciji da šutim jer je tekst nazvan književnom kritikom i krajnje je neukusno da se branim. Ipak, najviše se bojim da će, kao dosad, šutnja nadležnih Matičeviću dokazati da je taj tekst u suvremenoj Hrvatskoj dopustiv i prolazi bez posljedica te da će takvih tekstova biti još, a da su progresivne promjene, budući da su smatrane iritantnima, bile tek maska za društvo koje je samo čekalo povoljne uvjete da glasno kaže ono što među sobom šapuće.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: eksperiment, feminizam, irena tot, ivica matičević, književna kritika, književnici, korana serdarevic, roman, šovinizam, ženska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM