Prvih 500 primjeraka slikovnice o istospolnim roditeljima Moja dugina obitelj, izdavača Dugine obitelji, razgrabljeno je čim su se pojavili u fizičkom obliku, dok je prije nekoliko dana završila i crowdfunding kampanja te udruge za dotisak slikovnice kako bi omogućili da ona besplatno dođe do još većeg broja ljudi. Knjiga je, dakako, u međuvremenu izazvala lavine pozitivnih komentara, no kod dijela javnosti i sasvim oprečan tretman. Stoga smo koordinatora udruge Dugine obitelji Daniela Martinovića pozvali da u razgovoru za Libelu prokomentira maškare u Kaštelima gdje je spaljen jedan primjerak Moje dugine obitelji, izazove u roditeljstvu s kojim se LGBTIQ* osobe susreću u suvremenom hrvatskom društvu te najavi daljnje planove udruge.
Kampanja za prikupljanje sredstava za tiskanje dodatnih 1000 primjeraka knjige Moja dugina obitelj svoj je cilj postigla praktički za 24 sata. Kako komentirate takav odličan odaziv, a posebice u kontekstu epizode na kaštelanskom karnevalu?
Iznenadio nas je toliki interes za slikovnicom. Prve upite smo dobili još početkom siječnja, odmah nakon najave da planiramo izdati slikovnicu. Tada još nitko od zainteresiranih osoba nije ni znao o čemu se tu točno radi, nismo predstavili ni sadržaj ni ilustracije, no te osobe koje su nam se javljale imale su zajedničko to da su s jedne strane htjele pokazati podršku nama i našoj grupi, gdje su često navodile to da im se sviđa naš pozitivan pristup i metode poput ove slikovnice kojima otvaramo dijalog o duginim obiteljima u Hrvatskoj. S druge strane na tržištu slikovnica nedostaju one koje bi govorile o LGBT temama, a pogotovo one koje bi prikazale obiteljski život LGBT osoba, te smatramo da je taj novitet bio jedan od faktora takvom interesu. Iskreno nam je žao što smo morali svjedočiti prizorima poput spaljivanja na karnevalu, ili fake news naslovima u opskurnim medijima koji su našu slikovnicu stavljali u kontekste s kojima ona nema nikakve veze i razumljiva nam je reakcija da je nakon takvih događanja dio javnosti htio izraziti dodatno podršku nama i našoj slikovnici. Također, sredstva prikupljena crowdfundingom omogućit će nam daljnji razvoj udruge i nove slikovnice u budućnosti, što nas posebno veseli.
U vašem nedavnom intervjuu za Novosti, novinar D. Grozdanić je sjajno naglasio da je spaljivanje slikovnice pred djecom zapravo nasilan čin. Kako komentirate reakcije institucija?
Reakcije institucija su nas pozitivno iznenadile. Spaljivanje knjiga ili simbola manjina je uistinu nasilan čin, pogotovo pred djecom. Pitanje je koju poruku žele organizatori karnevala poslati djeci? Nakon oštre osude institucija i podnesenih tužbi za kazneno djelo organizatori i neke druge osobe pokušale su trivijalizirati cijeli događaj, dok pitanje ostaje – što se time poručilo djeci? Što su oni poručili i djeci i odraslima koji su bili u publici karnevala, a koji nisu heteroseksualne orijentacije? Trebali bi svi zajedno graditi uključivo društvo koje poštuje i podržava svoje članove neovisno o seksualnoj orijentaciji, dok ovakvim događajima samo pokazujemo koliko su nam potrebni kvalitetni građanski i zdravstveni odgoj.
Kako ste se među aktivnostima koje godinama provodite odlučili na tiskanje slikovnice, koliko vam je trebalo, tko je sve sudjelovao u izradi slikovnice Moja dugina obitelj?
Početkom prošle godine napravili smo malu analizu o tome koje dječje slikovnice u Hrvatskoj prikazuju dugine obitelji. One se spominju u svega par slikovnica koje govore o različitim obiteljima, no slikovnice koja bi govorila samo o duginim obiteljima na hrvatskom jeziku tada još uvijek nije bilo. Odlučili smo se na izdavanje slikovnice prvenstveno za sve dugine obitelji u Hrvatskoj kako bi i one mogle čitati slikovnice o svojim obiteljima i kako bi bile zastupljene u literaturi za najmlađe. U izradi je sudjelovalo je par osoba iz udruge, i to na volonterskoj bazi. Među nama ima onih s iskustvom rada u izdavaštvu, pa smo se mogli osloniti na njihovu pomoć, kao i na naše stručne suradnice koje su nam dale povratne informacije oko koncepta, teksta i poruka u slikovnici. U udruzi smo i dalje svi volonteri i volonterke, tako da je izazov uskladiti poslovne obaveze i obiteljski život s aktivnostima u udruzi, ali eto, uspjeli smo izdati slikovnicu nakon što je skoro pa polovica prošle godine protekla u postupcima pripreme.
Nedavno je objavljena i knjiga Ja nisam gej mama, ja sam mama, pa uz vašu knjigu možemo li ipak govoriti o napretku?
Definitivno možemo govoriti o povećanju vidljivosti obiteljskog života LGBTIQ* osoba u Hrvatskoj, pogotovo nakon donošenja Zakona o životnom partnerstvu. Istraživanje Ja nisam gej mama, ja sam mam puno je pomoglo da i šira javnost stekne uvid o činjenicama i stvarnim potrebama LGB roditelja u Hrvatskoj. Rade se i druga istraživanja vezana uz obiteljski život, životno partnerstvo, roditeljstvo LGBTIQ* osoba tako da napredak sigurno postoji, ako uzmete u obzir da prije Zakona o životnom partnerstvu nije postojalo ništa. No mislimo da prostora za poboljšanje i daljnji napredak definitivno ima. Razlog zbog kojeg smo se odlučili registrirati kao udruga prošle godine je taj da o obiteljskom životu LGBTIQ* osoba govorimo i mi kojih se to i najviše tiče, a ne da se o nama u medijima ili politici uopće ne govori ili da nas se diskriminira. U našem društvu i dalje postoje mnoge predrasude prema obiteljskom životu LGBTIQ* osoba i samo uz veću vidljivost i iznošenje činjenica, a ne laži i manipulacija, možemo raditi na napretku društva. Naša želja od početka ove izdavačke avanture je bila da izdamo više slikovnica, da likovi iz prve slikovnice dožive još puno avantura i događanja kako bi naša djeca mogla čitati o obiteljima poput njihove ne samo u jednoj slikovnici, nego u više njih. Tako da nemamo samo slikovnicu Moja dugina obitelj, nego da imamo i Moja dugina obitelj na zimovanju, Moja dugina obitelj na ljetovanju, po uzoru na većinu slične literature danas dostupne na tržištu.
Koliko su se okolnosti za LGBTIQ* roditelje promijenile od kad je vaša udruga započela s radom u onom početnom, neformalnom obliku pa do danas?
Zakon o životnom partnerstvu je puno toga promijenio s obzirom na to da je njegovim donošenjem prvi put zakonski prepoznat obiteljski život LGBTIQ* osoba. Omogućavanje roditeljske i partnerske skrbi u mnogome je promijenilo okolnosti za LGBTIQ* roditelje, povećalo opseg roditeljskih prava, i pružilo sigurnost parovima s djecom. Posvajanje uistinu nije jednostavan proces u Hrvatskoj ni za koga. Situacija je prilično apsurdna za LGBTIQ* osobe koje žele posvojiti, budući da sustavu možete pristupiti ako ste samac ili samkinja, ali ako ste u životnom partnerstvu i želite zajednički pristupiti sustavu posvajanja, praksa je pokazala da ne možete ni pristupiti evaluaciji gdje bi onda struka odlučila jeste li podobni posvojitelji ili ne. Raznospolni bračni parovi tu nemaju nikakvih prepreka, dok ako ste u životnom partnerstvu automatski vas se diskriminira na samom početku. I opet, sustavu posvajanja možete pristupiti ako ste single osoba i nitko vas neće pitati kojeg spola je vaš trenutni partner ili partnerica. Ako ste biseksualna osoba, možete pristupiti sustavu posvajanja ako ste u braku, ali ako ste u životnom partnerstvu ne možete. Kakvog to ima smisla?
Iako je Hrvatska Ustavom definirala brak kao zajednicu muškarca i žene, donijet je i Zakon o životnom partnerstvu. Što to znači u praksi?
Životnim partnerima se trenutno šalje poruka da njihove obitelji nisu jednako vrijedne kao i one čije odnose regulira Obiteljski zakon, a time država jednostavno stvara građane i građanke prvog i drugog reda. Zbog čega bi spol osobe koju volite trebao određivati razinu prava koju vam pruža država? Mnoge države su imale sličnu situaciju u kojoj je sada Hrvatska, gdje bi se donio zakon o civilnom ili registriranom partnerstvu koji bi regulirao neka, ali često ne sva prava istospolnih parova. I zatim nakon par godina države bi izglasale bračnu jednakost, svi možemo svjedočiti promjenama koje se događaju i u Europi i izvan nje. Tako da se nadamo da će i Hrvatska jednog dana imati potpunu pravnu jednakost što se tiče obiteljskog života svih vjenčanih parova, nevezano kojeg su spola. Želimo na tome aktivno raditi i smatramo da se i Hrvatska jednog dana može priključiti društvu zemalja poput Španjolske, Irske, Njemačke i drugih.
Koje su najčešće prepreke s kojima se istospolni parovi i LGBTIQ* osobe kada govorimo o planiranom roditeljstvu susreću?
Prepreka ima puno, od manjkave regulacije medicinski potpomognute oplodnje do nejasno reguliranih prava pristupa sustavu posvajanja. No želja za roditeljstvom je prisutna kod mnogih osoba nevezano za njihovu seksualnu orijentaciju. Naša grupa se oformila još prije pet godina baš sa željom da spoji osobe koje dijele tu želju, da spoji osobe koje su roditelji s onima koji to žele postati, kako bi izmijenili iskustva, kako bi se družili, kako bi se naša djeca međusobno upoznala i stekla nove prijatelje i prijateljice. Naše grupe podrške i neformalna druženja pokazali su se odličnom praksom i nečime jako vrijednim za sve one koji su u njima sudjelovali. Trudimo se pružiti sve potrebne informacije osobama koje nas to pitaju, a najčešće spajamo osobe koje su u sličnim situacijama kako bi se podijelila iskustva iz prve ruke.
Kakva je situacija po pitanju roditeljstva istospolnih parova u drugim zemljama, u čije se dobre prakse Hrvatska treba ugledati?
U posljednjih nekoliko godina svjedočimo ogromnom napretku na globalnoj razini, gdje sve više i više zemalja izglasava bračnu jednakost i to je praksa na koju bi se Hrvatska trebala ugledati. Jednaka razina prava za sve parove, bez obzira jesu li oni raznospolni ili istospolni. Vaša seksualna orijentacija ne određuje to jeste li vi ili niste kompetentan roditelj, i na kraju krajeva nema smisla diskriminirati ili otežavati roditeljstvo osobama samo na temelju te karakteristike. Sustavu posvajanja bi sve odrasle osobe trebale imati pristup bez obzira na bračni ili partnerski status te struka bi trebala procijeniti je li u interesu djeteta da mu vi budete posvojitelj. Postupke medicinski potpomognute oplodnje bi također trebalo olakšati i bolje regulirati jer pod trenutnim zakonima ispada da ono što država radi je da šalje i heteroseksualne i homoseksualne parove u inozemstvo kako bi obavili postupke poput inseminacije jer ih ne mogu obaviti ili su jako otežani u Hrvatskoj. U šali ponekad kažemo kako bi mi rado pomogli demografskoj obnovi Hrvatske, ali eto, država je ta koja nam to otežava.
Na kraju, možete li u nekoliko rečenica sažeti zašto je važno progovarati o problemima s kojima se susreću LGBTIQ* osobe?
Bez vidljivosti, bez razgovora o stvarnim situacijama, stvarnim LGBTIQ* osobama, stvaramo plodno tlo za predrasude i laži koje onda vode do netolerancije, diskriminacije i najgore od svega, do nasilja. Dijalog o poboljšanju prava LGBTIQ* osoba mora biti utemeljen na znanstvenim činjenicama i na relevantnim istraživanjima, moramo govoriti o problemima koji su stvarni. Diskusija u javnom prostoru ne bi se smjela temeljiti na osobnim stavovima koji su obojeni raznim predrasudama, na bombastičnim naslovima i lažnim vijestima ili na istraživanjima koja su dokazano netočna. Redoviti govor o problemima s kojima se susreću LGBTIQ* osobe je samo jedan od koraka koji nam je potreban kako bi poboljšali naše društvo, i učinili ga sigurnim za sve osobe, bez obzira na to kojeg je spola vaš partner ili partnerica. Svi želimo sigurnost, svi želimo hodati ulicama bez straha, osobe koje su roditelji ne žele se brinuti oko toga hoće li netko napasti njih ili njihovu djecu, ili hoće li ih netko diskriminirati po ikakvoj osnovi. Trebamo se fokusirati na vrijednosti koje nas spajaju, a ne na one koje nas razdvajaju – a to možemo postići velikim dijelom razgovorom i dijalogom, a ne zatvaranjem.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
