Razgovor

11.12.2017. 22:17:18 - Svjetlana Knežević

novi horizonti domaće glazbene scene

Tús Nua: Kroz glazbu težimo uspješnom kanaliziranju dijelova sebe koji žele i trebaju van

Tús Nua

Tús Nua (Foto: Matej Požega)

Novo i svježe, snažno i odvažno, a ipak sanjivo i šećerno. Sinteza žanrova i emocija, instrumentala ispresijecanog vokalima, krug prijatelja i prijateljica, podrška kolega i kolegica. Islandski gejzir i mračna atmosfera već idući trenutak transformira se i uplovljava u  note obasjane suncem i zagrijane plamenom šibica. Surfanje zaraznim ritmovima tjeraju bokove i ramena na njihanje, a probuđeni osjećaj nade izgnao nas je u svijet mašte. Tim riječima mogla bih opisati debitantski album "Horizons" benda Tús Nua, kojeg čine Matea Milevoj, Jordi Ilić i Jelena Božić. One su objavile svoj prvijenac 15. rujna, a koncertno predstavljanje albuma najavljeno je za 14. prosinca u zagrebačkoj Tvornici kulture. "Horizons" je album koji je toplo prigrljen od kritike, a vi, dok čekate nadolazeći koncert, izdanje s devet pjesama pronađite na Tús Nua Bandcampu.

Kako biste opisale svoj prvijenac "Horizons"? Kojim riječima biste ga predstavile našem čitateljstvu?

Jordi: Ako ga moram opisati iz vlastite perspektive, mračan s tračcima svjetlosti. Mislim da postoji određena "težina" iza pjesama na tom albumu, što je, ponovno, vjerojatno posljedica moje individualne perspektive.

Jelena: Vidim ga kao odraz više doživljaja stvarnosti i eksperimentiranja sa stvarnosti u kojoj je nicao, strpljenja i volje. Raspoloženjem se taman uklapa u doba kad je izašao.

Matea: Mračan s povremenim tragovima optimizma, doista mi je teško točno opisati jer se isprepliće toliko emocija u pjesmama.

Kojim horizontima težite, koji se motivi najčešće protežu kroz vaše pjesme?

Jordi: Nemamo neki običaj tumačiti značenja pjesama, s obzirom na to da volimo ostaviti ljudima da sami interpretiraju naše pjesme. Motivi koji se svakako javljaju su nezdrava doza ponekad nestvarne introspekcije i rekla bih patnja. Zvuči patetično, ali realno, teško mi je izbjeći taj očajnički Wertherizam u stvaranju.

Jelena: U te pjesme je pretočeno ono što volimo, od čega strahujemo i što mislimo. Najviše težimo tome - uspješnom kanaliziranju dijelova sebe koji žele i trebaju van kroz glazbu.

Matea: Mislim da se album može interpretirati na više načina, prvenstveno jer smo na svakoj pjesmi radile zajedno. Proces stvaranja nam je bio oblik terapije, to vjerojatno i drugi ljudi osjete dok nas slušaju.

Kako je izgledao proces nastanka albuma? Kako inače izgleda vaš kreativni proces?

Jordi: Proces je bio relativno dug. Morale smo uskladiti vlastite rasporede vezano za faks i poslove, kao i dogovoriti se s Belim, koji nas je snimao, što je odužilo proces na godinu i par mjeseci. Doduše, to nije jedini razlog, već smo nekoliko puta svjesno odgađale izlazak albuma jer nismo bile zadovoljne tadašnjim rezultatom. Inače naš kreativni proces izgleda tako da imamo početnu ideju i onda zajedno radimo na njoj dok ne dobijemo ovo što čujete na albumu. Nije se ni na jednoj pjesmi dogodilo da je jedna osoba napravila baš sve, volimo si ostavljati kreativnu slobodu i mislim da je upravo to ono što je učinilo ovaj album takvim kakav je.

Jelena: Nadograđujemo se dajući si prostora za disanje, tako nekako.

Matea: Uglavnom pjesme nastaju tako da netko smisli nekakvu dionicu za svoj instrument pa se na taj temelj dodaju drugi elementi. Neke pjesme su nastale sasvim spontano na probi, primjerice Postcards with all sorts of phrases.

Tijekom stvaranja albuma imale ste široku i snažnu podršku nekih od najjačih imena domaće underground post-rock indie shoegaze scene. Koga ste sve ugostile i na kojim pjesmama?

Jordi: To je istina, a podršku smo imale i van ljudi koji su baš svirali na albumu. Na albumu su gostovale Sara Ercegović (koja je odsvirala i smislila odlične bubnjeve za Geysir, Obvious i Repeat) i Eva Badanjak (sint na There's a thin line between everything) iz benda Žen, Ivana Picek (Pi) na back vokalima na There's a thin line between everything, Lucija Potočnik je razvalila bas na Matches i Goran Grey iz ### koji je gostovao na bubnjevima na Fightu. Pomogla nam je dosta i Emerge Dora (ex Bleeding on Wednesday) i u aranžmanima i savjetima.  A svakako bih spomenula i Tomu iz Daughters of Kilimanjaro koji nam je posudio tonu opreme. Svi ovi ljudi, i mnogi drugi/e, su veoma zaslužni za to što je ovaj album ugledao svjetlo dana.

Osim mentoriranja i suradnje, mnogi su vas usporedili sa Ženom. Kako doživljavate takvu poredbu?

Matea: Naravno da mi je drago kad nas netko usporedi s tako kvalitetnim bendom.

Jordi: Iskreno, imponira mi u jednu ruku ta usporedba, s obzirom da mi je Žen jedan od najdražih bendova već godinama, čak i prije cijelog mentoriranja i suradnje. Jako ih cijenim i glazbeno i privatno tako da se nikako ne mogu uvrijediti na tu usporedbu. Doduše, mislim da ta usporedba dolazi većinom iz činjenice da smo žene koje sviraju te neke čudne žanrove. Naša glazba ima nekih dodirnih točaka, ali ipak mislim da oba benda stvaraju svoju vrstu glazbe i da bi ih trebalo promatrati individualno, ne u komparaciji.

Jelena: Da, djevojke iz Žena su nam svakako podrška. Laska mi ta usporedba, kako ne bi, Žen je za mene jedan od najboljih live bandova koje sam slušala, ali mi često nije jasan njen kontekst. Naravno da postoje dodirne točke, ali dva su to različita svijeta.

Kakve su vaše ambicije? Otkrijte nam planove za 2018. godinu.

Jordi: Imamo namjeru jako puno svirati.

Matea: Htjela bih da sviramo što je više moguće i radimo na novim pjesmama.

Jelena: Ne opterećivati se onime što bi trebali, već onim što želimo. Svirati što više. Sagraditi iglu.

Unatrag pola godine vodi se burna rasprava o seksizmu i mizoginiju u glazbi. Iako je sve počelo glazbenom kritikom koja je ženski dio publike dotičnog koncerta okarakterizirala kao homogenu uzdišuću skupinu koja se topi od romantičnih šaputanja vokala, počelo se razgovarati o položaju žena u glazbenoj industriji i percepciji glazbenica. Međutim, primarna pažnja se svela na feminističke kritike i upozorenja kako glazbeni kritičari svoje recenzije rijetko mogu natipkati bez šovinističkih ispada, perpetuiranja rodnih stereotipa te objektivizacije i seksualizacije umjetnica. Kako vi, kao glazbenice u dominantno muškom žanru, gledate na položaj žene u glazbenoj industriji?

Jordi: Ide mi na živce to što se retorika uvijek nekako uspije svest na "lude feministkinje" i našu navodnu hiperosjetljivost. Ljudi se često kače na argument "ali postoje toliko gore i seksističkije stvari od glazbenih kritika". I da, naravno da postoje, ali i ovo je problem. Postojanje jednog problema i njegova opsežnost ne isključuje automatski postojanje drugog problema. Seksizam je toliko problematičan baš zato što je uvučen u pore društva i na mjesta gdje ga nikad ne bismo pomislile tražiti. Tako je po meni i u glazbenoj industriji. Sada bi mnogi rekli "ali žene su isto prisutne u glazbenoj industriji". Jesu, da, ali pitanje je na koji način. Na način da Taylor Swift tuži lika za seksualno uznemiravanje jer ju je primio za stražnjicu i onda se pola svijeta okomi na nju kao kuju, jer nije dosta što tu nešto treša bivše po pjesmama, nego je sad tužila jadnog šaljivdžiju. Gadi mi se to umanjivanje težine situacije. I onda se opet vraćamo na ovo s početka, gdje, ako se žena usudi nešto prigovoriti, odmah joj se predbacuje da je hiperosjetljiva (feministkinja).

Na nedavnoj tribini, gdje se navodno pokušao 'izgladiti' konflikt između glazbenih kritičara jednog glazbenog portala i nekoliko feminističkih medija, čulo se kako u glazbi ne postoji rodna neravnopravnost nego sve ovisi o vlastitom talentu, radu i trudu. Štoviše, ponovila se ona klasična priča 'zašto žena nema u javnoj sferi' – jer nisu dovoljno talentirane, zainteresirane i ambiciozne. Baš kao što nisu dovoljno talentirane za politiku ili direktorske pozicije, kao što nisu zainteresirane za pozicije moći i odlučivanja. Smatrate li da je odgovornost glazbenica progovarati o neravnopravnosti i diskriminaciji koja im se događa? Kako glazbeni svijet učiniti rodno osjetljivijim?

Jordi: Smatram da je naša odgovornost kao žena progovarati o neravnopravnosti kojoj smo izložene, pa posljedično time i odgovornost nas kao glazbenica. Ljude treba educirati i ukazivati im na diskriminatorna ponašanja. Nažalost, po meni smo prošli tren kada će ljudi shvatiti sami od sebe da rade stvari pogrešno.  Teško je, doduše, djelovati samo riječima, iako prakticiramo i to. Mi, recimo, nemamo posebice nastrojene aktivističke pjesme, ali se trudimo djelovati na druge načine. Uključujemo glazbenice u naše djelovanje koliko god možemo, mislim da je to važno. Ne samo u vidu gostovanja, nego i okolnih stvari – PR-a, bookinga, zvuka, itd.  Žene treba osnažiti da se bave glazbom i stvoriti dovoljno siguran prostor za to.  To nije samo naša uloga, tome bi trebali težiti i ostali i ostale na glazbenoj sceni.

Jelena: Ne ovisi sve o trudu i radu, a najmanje ovisi o talentu. To je bajka i teško mi je za povjerovati da netko tko je upoznat sa svijetom u kojem živimo može takvo što prevaliti preko usta. Nije isto doći do publike nekome tko ima friends in high places u glavnom gradu i industrial bendu iz Pisarovine bez ikakvih kontakata. Sličan je obrazac i u ovoj priči – kratka odskočna daska. Žena u javnoj sferi ima toliko koliko ih ima jer im se ne daje dovoljno kvalitetnog prostora, jer i dalje u kolektivnoj glavi postoje ženski instrumenti, jer u kolektivnoj glavi žena stoji na pozornici i pjeva, dok je iza nje bend sačinjen od muškaraca i teških instrumenata samo za njih rezerviranih.

Matea: Mislim da svatko ima tu odgovornost, ne samo glazbenice. Spomenuta je tribina mogla ponuditi odgovore na brojna pitanja o postojanju diskriminacije i neravnopravnosti. Nadam se da će se u budućnosti organizirati nešto slično što će sadržavati konstruktivniju raspravu.

Koliko sam primijetila, u nekoliko medija ste opisane kao 'all girl band'. Smeta li vam isticanje vašeg roda u tom kontekstu, pogotovo jer znate kako bend sastavljen od muškaraca ne bi bio opetovano predstavljan kao all boy band?

Jordi: Prevazišla sam razinu gdje se vrijeđam na to. Mogu shvatiti zašto se to ističe toliko, čisto jer je rjeđe, ali iskreno, osjećam se kao neka životinja u zoološkom vrtu (koje isto ne volim) kad pročitam ili čujem: 'vidi, žena s instrumentom, moraš ovo čuti'. To je dvosjekli mač – u isto vrijeme, ljudi će nas stvarno poslušati samo jer smo žene, ali s druge strane, imam dojam da će gledati na to kao nekakvu devijaciju 'muškog' benda. Prije sam u nekim intervjuima govorila da moj rod nije bitan za glazbu.  S vremenom sam skužila da ipak jest jer direktno ili indirektno utječe na nju, ali nije toliko bitan da bi se isticao kao glavna stavka benda u kojem jesam. Radije bih čitala naslove poput 'post-rock shoegaze bend Tús Nua' ili što već.

Jelena: Ne smeta me, samo je suvišno i smiješno. Naša ženskost, muškost ili bilo kakva rodnost i spolnost nije ono što definira našu glazbu. Ne dotičemo se toga nigdje na albumu, samo, eto, smo žene. Sve tri volimo burek, jednako smo tako all burek band.

Matea: Ne smeta mi, bitno mi je da postoje ljudi koji vole našu glazbu i poštuju naš trud. Hoće li nas predstavljati kao all girl bend, all burek bend jer sve tri volimo burek, sasvim mi je svejedno.

No, za sebe kažete da ste feministkinje i angažirane ste u feminističkim i queer organizacijama, inicijativama i kolektivima, zar ne? Koliko takvi vaši identiteti utječu na kreiranje glazbe?

Jordi: Tako je. Prošle smo individualno i zajedno priličan broj zagrebačkih udruga. Aktivizam je već duže vrijeme dio mog života pa mi ga je teško izolirati od moje ukupnosti, što znači da nekako posljedično utječe i na mene kao glazbenicu. Kao što rekoh, nemamo baš nužno aktivističke tekstove, ali mislim da naša životna iskustva oblikuju našu glazbu, tako da mislim da utječu dosta, ali više indirektno nego direktno.

Jelena: Utječu na način da uklanjaju prepreke koje su prisutne u okolini u kojoj nije prihvatljivo misliti kako misliš. Ne oblikuju te, već ti daju prostor da se sam oblikuješ, što je ispravnije.

Smatrate li da glazba danas može biti društveno angažirana i na neki način pridonijeti pozitivnim društvenim promjenama?

Jordi: Naravno da može. Bilo što na ovom svijetu, od glazbe do sporta, može biti društveno angažirano. Glazba je jedan od najpopularnijih medija na svijetu i kao takva, mislim da oblikuje svijest društva u određenoj mjeri. Ne treba to samo gledati kroz prizmu pjesama – pogledajmo samo koliki utjecaj imaju celebrityji. Živimo u jednom velikom kultu ličnosti pa ne vidim zašto ne pronaći načine za iskoristiti to kao nešto pozitivno.

Jelena: Može, uvijek, njome se lako kroz neokaljan, ogoljen, ljudski način može prenijeti poruka.

Matea: Naravno, svaki oblik umjetnosti ima mogućnost utjecati na društvo.

Budući da ne stvarate mainstream popularnu glazbu, od sviranja i pjevanja se ne može živjeti. Koliko je teško usklađivati svakodnevne obaveze, poslove i fakultete, uz svirke?

Matea: Trenutno nije toliko teško, trudimo se biti što organiziranije pa stižemo sve odraditi na vrijeme.

Jordi: Zna biti zeznuto. Doduše, u ovom trenu imamo sreće da Jelena ima odličan posao s krasnim i razumnim poslodavcima, ja trenutno freelanceam i pišem dva diplomska, a Matea tu i tamo ima neka predavanja pa se uspijevamo vidjeti malo češće!

Jelena: Lako je uz podršku, a imamo je puno u svojim okolinama. Lakše je kada trebaš prenijeti petsto kila opreme, nemaš prijevoz, pa ti se on sam ponudi. Kada je u redu s tom opremom doći na posao i izaći ranije jer je taj dan proba. Kada više ne možeš iskeširati skupe sate u vježbaonicama pa ti netko ponudi svoju garažu i vrhunski te tamo ugosti. Zahvalna sam i sretna jer se to što radimo u našoj svakodnevici shvaća ozbiljno. Iako se volimo šaliti, Matea posebno!

Kako gledate na aktualno stanje glazbe u Hrvatskoj – od mainstreama do underground DIY scene?

Jordi: Mislim da stanje, što se kvalitete glazbe tiče, nikad nije bilo bolje. Naravno, na underground DIY sceni. Toliko je odličnih albuma izašlo ove godine da ne znam otkud početi. Jedan od diplomskih koje pišem zahtijeva od mene da pratim mainstream scenu i sve što ću reći je da mi se plače.

Jelena: Treba odlaziti na koncerte, puno toga se krije ispod onog što nam je svakodnevno servirano. Nevjerojatno je što sve ljudi rade, a ostaju nevidljivi široj, nezainteresiranoj publici. Nije sav mainstream nužno loš, ali se u njemu gotovo uvijek osjeti kompromis koji izvođači rade da bi se ukalupili u njega.

Matea: Mislim da je underground scena super. Voljela bih da ti glazbenici i glazbenice dobiju više medijske pažnje jer je riječ o zaista kvalitetnoj glazbi. Što se mainstreama tiče, s tim se ne susrećem često jer ne pratim domaće top ljestvice i ne izlazim na mjesta u kojima se pušta takva glazba pa nisam baš u mogućnosti komentirati taj dio scene.

Zašto ste se odlučile pjevati na engleskom jeziku?

Jordi: Nema nikakve duboke priče iza toga, jednostavno tako dolazi prirodno. Sa strane imam projekt u kojem su svi tekstovi na hrvatskom jeziku, tako da je čisto stvar toga što dođe prirodno za koji projekt. Zapravo, nismo nikada diskutirale na kojem ćemo jeziku pjevati, jednostavno se dogodilo. Što se mene tiče, možemo i na islandskom pjevati, samo da su nam paše izričaj.

Što vi najčešće slušate u posljednje vrijeme? Koje albume i izvođače/ice biste predložile našem čitateljstvu?

Jordi: Nije Tús Nua ako netko nije predložio novi album od Slowdivea! Osim te klasike, Žen ima novi album Sunčani ljudi, to bih svakako preporučila. Šećer (Tena Rak) mi je odlična, kao i PI (Ivana Picek). Predložila bih i bend Japandi. Od albuma, The Earth is not a cold dead place od Explosions in the sky, Passive me agressive you od The Naked and Famous, The Moon and Antarctica od Modest mouse i tako dalje. Ovo bi moglo ići u nedogled, bolje da ovo nisi pitala.

Jelena: Slušam Joy Division i Isis zadnjih dana. Sinoć me hipnotizirao nekakav trap, dosta opasno.

Matea: U posljednje vrijeme stalno vrtim LANY, Haim i Electric Guest, svakako ih poslušajte!

A sada jedno pitanje koje je trebalo biti na početku, ali pošto kraj početak - isto je - pojasnite što znači Tus Nua? Kako ste dobile ime?

Jordi: Novi početak. Kada sam osnivala bend, htjela sam novi bend s glazbom kakvu želim raditi pa mi je novi početak bio najočitija ideja za ime. Da budem iskrena, onda sam otišla na Google translate i gledala na kojim mi jezicima zvuči najbolje. Irski  i taj naglasak na u su pobijedili (bez brige, 10 puta sam provjerila je l' točno napisano). 

I pozovite naše čitateljstvo na koncert u Tvornicu 14. prosinca! Najavite goste/šće, iznenađenja, najbolji after...

Jordi: Gošće (i možda kojeg gosta) nećemo sada najavljivati, to ostavljamo kao iznenađenje ljudima koji dođu u Tvornicu.  Ako dođete, možemo obećati dobru atmosferu! 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: aktivizam, glazba, glazbena industrija, glazbena scena, glazbenice, horizons, jelena božić, jordi ilić, matea milevoj, seksizam u glazbi, t s nua, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM