Razgovor

mlada kreativna umjetnica

Ena Jurov: Nemam plan, samo pank!

Ena Jurov: Nemam plan, samo pank!

U svijetu gdje za žensku iskrenost nema mjesta bez predrasuda i kritika, mlada kreativna umjetnica Ena Jurov javlja se kao osvježenje i nada, te nas kroz vlastita iskustva vodi ilustracijama i dizajnom, a pogledajmo što sama misli i ima za reći o inspiraciji, nastanku vlastitih radova i o tome kakvu ulogu ima u današnjem društvu kao mlada umjetnica.

Možeš li nam se za početak malo predstaviti, reći nam tko stoji iza imena Ena Jurov?

Ena Jurov, panksica. Najviše volim zamišljati kako crtam stripove, većinu vremena ih ne crtam.

Gdje i na koje načine pronalaziš inspiraciju za svoje radove?

Samo gledam oko sebe.

{slika}

Studirala si u Zagrebu, a studij završila magistrirajući u Stockholmu, reci nam ono najdraže što pamtiš iz oba grada?

U Zagrebu sam se dva puta ispisala s Grafičkog fakulteta i završila Studij dizajna. Najdraže mi je to što sam se dva puta ispisala s Grafičkog, a drago mi je da nisam i sa Studija dizajna iako sam i to htjela. U Stockholmu mi je bilo super na faksu, jedini put nakon osnovne škole da mi je obrazovanje imalo smisla, samo zato što su nas svih pustili da radimo što god želimo (u osnovnoj mi je isto tako bilo na likovnom). Osim toga, grad mi je bio poprilično dosadan i drago mi je da sam se vratila u Zagreb.

Za diplomski rad odabrala si raditi na jednom zanimljivom projektu. Reci nam malo o “Porto pomalo”, o nastanku ideje i provođenju iste.

Ideja o “Porto pomalo” se stvarno pomalo izrodila. Na kraju trećeg semestra diplomskog sam bila u panici da nemam ništa, da me nijedna tema ne zanima, nemam o čemu pričati, sve je glupo. Srećom, na faksu su nas forsirali da vodimo dnevnik, pa sam gledajući unatrag vidjela da se tema turizma pojavljuje stalno u nekim sitnim detaljima, još od rada s kojim sam se uopće prijavila na diplomski. Osim toga, upravo je trajala mračna švedska zima, užasno mi je nedostajalo ljeto, doma, more, prijatelji, navečer bi gledala Malo misto i čitala crnu kroniku na lokalnim dalmatinskim portalima. Imala sam zapravo hrpu različitog materijala (priče, fotografije, crteži) od kojeg mi je jedino smisleno bilo izgraditi cijeli taj svijet, u taj izmišljeni otok ugurala sam sve što se u ta tri mjeseca rada na diplomskom dalo ugurati. Na kraju sam napravila turistički vodič za Porto Pomalo, mali mediteranski otok teško pogođen turizmom.

{slika}

Crtaš stripove, radila si dizajn za majice, na diplomskom studiju radila si na projektu “Porto pomalo”, koje suradnje ili radove bi izdvojila kao najdraže, a u kakve bi se suradnje voljela upustiti?

“Porto pomalo” mi je naravno jako drag rad, prema njemu sam jako nekritična. Mislim da sam zaljubljena u taj grozni/lijepi otok i u te likove. Taj svijet je potpuno plod moje mašte, imam sve pod kontrolom i znam njegove zakonitosti, mogu se lagano kretati po njemu i dodavati mu nove priče i likove.

Poslije diplome vratila sam se na nekoliko mjeseci u Zadar, to je bio prvi put nakon srednje škole da sam tamo bila duže od par tjedana ljeti. Klima u Zadru se promijenila iz teške depre, koja je bila u vrijeme srednje škole i od koje sam pobjegla, moji prijatelji su okupirali i organizirali prostor autonomnog društvenog centra Nigdjezemska, i ja sam s Nikolom Lakićem i Paškom Gaćinom, pod imenom Dizajn studio Plejs, počela raditi plakate za gigove koji se tamo održavaju. To mi je definitivno najdraža suradnja, u kojoj sam naučila kako raditi s drugim ljudima, kroz koju sam uspjela puno bolje shvatiti svoj proces rada, i koje su mi stvari zapravo bitne, a na što ne treba trošiti vrijeme.

Nakon što sam se opustila s Niđom i Paškom, počela sam raditi i s besticama sa Studija dizajna, Leilom Kasumović i Marinom Jukić, ta suradnja je super zabavna, radimo svašta što zapravo ne znamo raditi i izgleda odlično.

Sljedeće što me veseli je suradnja s dramaturginjom Ninom Gojić, vidit ćemo što će to biti…

{slika}

Suočavaš li se s kritikama zbog iskrenosti kojom pristupaš svom radu? Nailaziš li na poteškoće kao umjetnica u svijetu gdje se ženska opuštenost i iskrenost danas napadaju?

Pa i ne baš, par puta sam dobila glupe komentare o izgledu svojih likova, npr. da je neka cura koju sam nacrtala predebela, ili komentari poput “Dlakice!” i “Mogla se obrijat kad već ide na plažu!” na dlake koje vire iz kupaćeg kostima. Inače mi samo svi govore da je sve super, što isto zna biti iritantno.

Imaš li uzore ili nekoga čije bi radove izdvojila kao osobnu inspiraciju ili si samo fan nečijeg opusa?

Nemam uzora. Veliki sam fan Marka Pavića iz zadarskog pank benda Ja i Bosna.

Baviš li se nečime osim umjetnošću? Jesi li se ikada vidjela na određenim radnim ili aktivističkim pozicijama, ali si odlučila slijediti drugi san?

Bavim se grafičkim dizajnom, što ovisno o klijentu i projektu znam smatrati umjetnošću, ali najčešće je samo posao. Nikad nisam mislila da ću raditi išta drugo osim ‘nešto s crtanjem’, ali nisam imala neku kristalno jasnu sliku što bi to točno trebalo značiti, ni dalje je nemam. Super mi je što imam puno raznih vještina (od kojih mislim da su najbitnije ove manualne, znam koristiti ubodnu pilu i slično) s kojima se mogu uklopiti u svakakve pozicije.

Opiši nam kako nastaje tvoj rad. Koliko često imaš vremena i mogućnosti posvetiti se crtanju?

Ne crtam često, iako imam vremena nemam discipline, a i mislim da nije potrebno uzaludno crtanje ako ne znam što želim nacrtati i zašto. Svakodnevno zapisujem detalje koje primjećujem oko sebe, dijelove razgovora, mobitelom fotkam neke momente. Ako sam u baš zanimljivoj situaciji, znam zapisivati kao da sam na predavanju na faksu a ne u stvarnom životu, pa na kraju završim s nekakvom skriptom iz koje kasnije vadim i povezujem dijelove dok ne dođem do priče s kojom sam zadovoljna, i tek onda krećem crtati. Crtam brzo i loše, izvlačim se na lijepe boje.

{slika}

Kako vidiš svoju ulogu kao mlade umjetnice u današnjem društvu? Vidiš li razliku između toga u kakvoj si poziciji u Hrvatskoj, a u kakvoj izvan granica? Jesu li uvjeti u kojima rade umjetnici danas kod nas drugačiji od onih kakvi su ponuđeni vani? S obzirom na stalno nesigurnu budućnost i jednako takve oblike rada, koliko si ekonomski sigurna i kako bi komentirala prava umjetnica/ka?

A nemam baš neku ulogu u današnjem društvu, krećem se u zatvorenom krugu sličnomišljenika. Mislim da je ista stvar i vani. Razlika je u tome što moji kolege sa studija iz Švedske imaju puno bolje materijalne uvjete, razne potpore i stipendije koje nama nisu dostupne, i mogu se lakše baviti stvarima od kojih neće puno zaraditi. Ja imam sreću što mi roditelji pomažu, inače bi morala raditi nešto drugo. Nema prava!

Imaš li planove za bližu ili daleku budućnost? Možemo li tvoje radove negdje pogledati ili te popratiti na internetskim stranicama?

Nemam plan, samo pank! Radove možete vidjeti na enajurov.com, a stripove od najmlađih dana na https://komikaze.hr/author/enajurov/