J. D. (ime poznato redakciji) je u pedesetim godinama života, rodom iz Australije i trenutno živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama. J. D. je članica pokreta seksualnih radnica i dala nam je uvid u drugu stranu priče o prohibicionizmu, Švedskom modelu i samom seksualnom radu. S njom smo razgovarale tijekom AWID foruma u Brazilu, a dio snimljenog razgovora donosimo u ovom intervjuu.
Koji je cilj vašeg pokreta, pokreta za prava seksualnih radnica?
Pokret za prava seksualnih radnica nastoji postići da svaka seksualna radnica/ik ima pristup servisima koji im trebaju i da žive život koji su odabrale/i. To je esencijalno pitanje za osobe uključene u seksualni rad. Ono što želim naglasiti je da su različite osobe uključene u seksualni rad: muškarci, žene, ljudi s dva duha, trans*, genderqueer, svi. Mislim da je jedan od razloga zašto je pokret za prava seksualnih radnica/ka važan za sve žene i feministkinje i činjenica da nam on daje mogućnost odlučiti što ćemo raditi i kako ćemo koristiti naša tijela u ovom svijetu, a seksualni rad je u samom srcu toga. Ne moramo se složiti oko toga je li seksualni rad dobar posao, ali činjenica je da je to posao. Ako se, kao feministkinja, ne slažeš da je to dobar posao, onda ga nemoj raditi, ali nemoj niti pokušavati kontrolirati druge žene, one koje se odluče to raditi.
Kada govorimo o različitim kontekstima i zemljama, koje zemlje imaju najopresivnije zakone prema seksualnom radu?
Seksualne radnice su globalno stigmatizirane, čak i kada zakon nije restriktivan. Željela bih objasniti: kada god se pišu zakoni, uvijek se dogodi da se napiše i neka odredba koja prevenira seksualne radnice da rade. Ti zakoni utječu na njihove obitelji, prijatelje itd. Ti zakoni utječu na ljude koji se žele uključiti u seksualni rad kao mušterije. Postoji cijeli spektar opresije koja dolazi iz zakonodavnog okvira, no najčešći su oni da seksualne radnice ne smiju slobodno raditi svoj posao. U praksi, to znači da, ako govoriš o seksu za novac i kažeš: “Ok, to će biti 100$ za seks”, možeš biti uhićena, ići u pritvor ili zatvor. To je najjednostavniji primjer kako zakon funkcionira i može utjecati na sve ljude koji rade sa seksualnim radnicama: npr. one ne mogu unajmiti stan. Vlasnici i vlasnice stanova su u strahu da će biti promatrani od strane policije, što je veliki problem širom svijeta – a pravo na dom je osnovno ljudsko pravo. U nekim slučajevima, djeca seksualnih radnica/ka ne smiju ići u školu. Opresija je izuzetno duboka i raširena.
Gdje bi bila najgora situacija? Trenutno živim u SAD-u i tamo je situacija izuzetno loša. Svaka država donosi zakone sama za sebe i svaka država ima zakone protiv seksualnog rada. Postoji jedno malo područje u Nevadi, veoma maleni okrug, gdje je seksualni rad legalan pod određenim, ograničavajućim uvjetima. U mnogim drugim državama je izuzetno kriminaliziran, i to do razine da, ako si u zadnjih deset godina bila uključena u seksualni rad i pokušavaš ući u SAD radi bilo kojeg razloga (odmor, konferencija, preseljenje), a čak nisi nikada niti bila uhićena u SAD-u radi seksualnog rada, oni te neće pustiti unutra. To nije zakon, to je politika. Zakoni i politika protiv seksualnog rada u SAD-u su izuzetno strogi.
Ono što se događa je da ljudi budu uhićeni radi različitih stvari. Na primjer, osoba hoda cestom i policija zaključi, radi bilo kojeg razloga, da ta osoba tamo stoji ili šeće kako bi se prostituirala. Zatim tu osobu uhite. Ona doista ne mora napraviti ništa što bi upućivalo na to da je seksualna radnica. Taj zakon postoji u svim državama SAD-a i često se koristi protiv trans* žena, ne-bijelih žena niskog imovinskog stanja, beskućnika. Nakon prvog uhićenja, osoba izgubi redovan posao i pristup svojoj djeci. Prvo uhićenje uvijek destabilizira situaciju. Uglavnom se treba platiti i neka kazna. Njihov jedini izlaz je u bavljenju seksualnim radom, što je posebno stresno jer su osobe pod pritiskom da moraju platiti navedene kazne, vratiti djecu, vratiti posao. Zatim ih se uhiti i drugi i treći put. U mnogim državama, npr. Arizoni, četvrto uhićenje vodi ka optužbi za zločin što opet vodi ka dužoj kazni zatvora.
{slika}
Kao primjer što se može dogoditi ženi u toj situaciji može poslužiti slučaj iz 2009. godine. Marcia Powell je uhićena u Arizoni, i to radi prostitucije. Kažnjena je s 27 mjeseci zatvora, dakle više od dvije godine. Ubijena je od strane zatvorskih čuvara/ica koji su je stavili u kavez na sredinu otvorenog prostora zatvora, na suncu, dok nije kolabirala. Preminula je u bolnici nakon što ju je direktor zatvora isključio s aparata. Ona je bila ulična seksualna radnica i imala je između 5 do 8 optužbi za prostituciju. Tako se događa opresija. SAD je sklon opresiji.
Ono što se događa na globalnoj razini je da SAD izvozi svoje perspektive i ideje o seksualnom radu u druge zemlje svijeta. To čine kroz pristupe trafikingu – kroz TIP izvještaj (Trafiking i ljudi) koji izdaju svake godine, na primjer i često koriste pristup koji neka država ima prema prostituciji kao mjeru za kontrolu kako ta zemlja napreduje prema ukidanju trafikinga. Izvoze nešto što se zove “zalog protiv prostitucije” koji je povezan s financiranjem drugih zemalja od strane SAD-a. Ako država izvan SAD-a dobije financiranje od određenih državnih financijera, prisiljena je potpisati dokument da oni ne podržavaju praksu prostitucije. To znači da su mnoge organizacije koje primaju financiranje iz SAD-a veoma zbunjene jer u načelu rade sa seksualnim radnicama, ali su im smanjena sredstva za taj rad i prisiljeni su skrivati ono čime se bave i boriti se za svoja prava jer su u strahu da će izgubiti financiranje.
SAD izvozi loše politike širom svijeta. Što god se dogodi unutar naše zemlje, oni nastoje izvesti i utjecati na cijeli svijet. Drago mi je što postoje zemlje koje im se odupiru
Koji je Vaš stav prema takozvanom “Švedskom modelu”?
Situacija u Švedskoj je jako loša. Oni su 1999. godine izglasali zakon koji se popularno zove “Švedski model”. Ono što bi se trebalo dogoditi pod ovim modelom je da seksualne radnice više nisu kriminalizirane, ali korisnici ili klijenti jesu. Kako su feministkinje o ovome razmišljale: seksualne radnice su žene i klijenti su muškarci: stoga, njihov diskurs je bio da žene ne smiju biti subjektima kriminalnih sankcija, ali bi muškarci trebali biti kažnjeni. Hej, pa za neke feministkinje ovo zvuči dobro: muškarci trebaju biti kažnjeni za nešto loše što oni rade ženama. U stvarnosti, seksualne radnice/i ne smatraju svoje mušterije zlostavljačima. Drže ih za osobe koje dođu i plate im za uslugu. Ne žele da se njihove mušterije uhićuju.
Što se dogodi pod ovim sistemom je to da seksualne radnice imaju manje vremena za dogovor s mušterijama jer su mušterije nervozne. Policija i dalje funkcionira na način da provodi opresiju nad seksualnim radnicama, a stigma je i dalje prisutna u socijalnim službama. Postoji ta jedna jako tužna priča o mladoj ženi, majci i voditeljici organizacije Verse Alliance. Njezino ime je bilo “Petite Jasmine” i imala je dvoje djece. Država joj je oduzela djecu radi toga što je ona bila seksualna radnica i dala ih njihovom ocu koji je zlostavljač. To se dogodilo nakon promjene zakona. Švedski zakon kaže: ona je seksualna radnica i nije pogodna za biti majkom, pa su je dali čovjeku koji je obiteljski zlostavljač. Petite Jasmine je nastojala dobiti svoju djecu nazad, govorila kako je on zlostavljač, no djeca su ostala kod njezinog partnera. I što se dogodilo, tko ju je ubio? Njezin muž, kada je išla preuzeti djecu jer je bio dan posjeta. To je jedna od najtužnijih priča koju možete čuti: Švedska ju je kaznila jer je seksualna radnica, nastojeći je “sačuvati” od prostitucije ali je nije zaštitila od stvarnog nasilnika. Kao feministkinje, ovo moramo preokrenuti: nije svaka osoba, mušterija seksualne/og radnika/ce nasilna, loša osoba. Većina klijenata/ica, kojeg god roda, su samo obični ljudi. Kada seksualna radnica kaže: “Bojim se policije” ili “Moj partner ili bivši partner mi želi nauditi”, ili čak “netko me prati, našli su informacije na mojoj web stranici” – pa ta osoba nije klijent, to je stalker. Naša kritika Švedskom modelu je: klijenti nisu rizik za seksualne ranice/ke. Akcije koje poduzimaju vlada i policija jesu. To su dva opresivna režima.
S obzirom na dužinu razgovora, ovaj će intervju biti objavljen u tri dijela. Druga dva dijela bit će objavljena tijekom narednih dana. Nakon objave cijelog intervjua isti će biti moguće preslušati na streamu RadioAktivne udruge PaRiter.
