Razgovor

26.08.2016. 11:45:00 - Lucy Watson (dazeddigital.com)

TEORIJA TUŽNE DJEVOJKE

Kako se djevojke osnažuju kroz tugu na internetu

(Foto: Audrey Wollen)

Ova umjetnica koristi Instagram i selfije kako bi subvertirala objektifikaciju žena kroz povijest, a svoj rad naziva Teorijom tužne djevojke, prenosi portal Dazed digital.com u razgovoru s Instagram umjetnicom Audrey Wollen.

Samoproglašena kraljica tragedije i Instagram umjetnica Audrey Wollen privukla nam je pozornost prošle godine, označujući svoj digitalni prostor kombinacijom Judith Butler i Mjesečeve ratnice, dokumentirajući svoj twitter profil vlastitim psihičkim stanjima i rekonstrukcijom renesansnih slika od kojih je jedna bila žrtvom Richard Princeove nedavne Instagram pljačke. No, najbitnija stvar koju trebate znati o ovoj umjetnici iz Los Angelesa jest Teorija tužne djevojke

Audrey Wollen smatra da, iako su žene danas u boljem položaju, i dalje je prisutno tretiranje žena kao slabijeg spola, a kao čin političkog otpora to bismo si trebale priznati i biti prokleto jadne koliko god to želimo. "Nijanse feminizma izabrane za medijsku pozornost uvijek su one najprimamljivije strukturama moći – feminizam kao neprijeteći, pozitivan, društven", objašnjava Wollen. "Osjetila sam neku vrstu udaljavanja od suvremenog feminizma jer je zahtijevao od mene (ljubav prema samoj sebi, odličan seks, ekonomski uspjeh) onoliko koliko nisam mogla dati". Prikupljajući natuknice iz svog znanja o teoriji umjetnosti, rad Audrey Wollen pokušava dati drugačiju perspektivu ženskoj tuzi kroz povijest, uzvračajući na taj način udarac. U tekstu ispod vam donosimo razgovor s A. Wollen o Teoriji tužne djevojke, njezinim razmišljanjima o Virginiji Woolf, Brittany Murphy i preuzimanju, subvertiranju objektifikacije kroz selfije.

Kako bi nekome objasnila što je Teorija tužne djevojke?

Teorija tužne djevojke ističe da bi tuga djevojaka trebala biti prepoznata kao čin otpora. Politički protest se obično definira u maskulinim terminima – kao nešto uopćeno i često nasilno, kao demonstracija na ulicama, pobuna, zauzimanje prostora. No, mislim da taj ograničeni spektar aktivizma isključuje cijelu povijest djevojaka koje su koristile vlastiti jad i nagon za samouništenjem kako bi srušile sisteme dominacije. Tuga djevojaka nije pasivna, samoorijentirana ili isprazna; to je gesta oslobođenja, artikulirana i informirana. To je način ponovnog preuzimanja kontrole nad vlastitim tijelima, identitetima i životima.

Koje su tvoje omiljene djevojke / žene?

Teorija tužne djevojke rođena je iz kulta tragičnih kraljica koje su oduvijek fascinirale mlade djevojke: osobe poput Judy Garland, Marilyn Monroe, Sylvia Plath, Frida Kahlo ili Virginia Woolf. Moje favoritkinje se često izmijenjuju, no trenutno me zanimaju Brittany Murphy, Hannah Wilke, Elena Ferrante, Clarice Lispector i Perzefona, kraljica podzemlja.

Zašto je Teorija tužne djevojke potrebna u ovom trenutku, i zašto bismo sve trebale biti tužne djevojke?

Mislim da je Teorija tužne djevojke danas doživjela odjek jer je feminizam nedavno doživio svojevrsni 'comeback' u medijima. Imam osjećaj kao da je djevojkama postavljena klopka: ako se ne osjećamo izuzetno sretnima jer smo mlade, nećemo uspjeti u vlastitom osnaženju – posebice je to uočljivo kada su glasovi koji zahtijevaju to zadovoljstvo isti oni koji sudjeluju u podčinjavanju žena. Globalna mizoginija nije rezultat manjka brige o sebi ili manjka samopouzdanja kod žena. Teorija tužne djevojke je vrsta dozvole: feminizam ne treba davati uputstva o tome koliko je zabavno i cool biti djevojka. Feminizam treba priznati da je biti djevojkom danas jedna od najtežih stvari koje postoje – biti djevojkom je neizmjerno bolno – i da naša bol ne treba biti odbačena u ime osnaženja. Ta bol se može iskoristiti kao alat, klin kojim ćemo razbiti čitavu mašineriju podčinjavanja i promijeniti ustaljene obrasce.

Osvrćeš li se svojim radom na određeni događaj, trenutak? Imam osjećaj kao da bi ova tema mogla biti važna u bilo kojem trenutku u povijesti.

Apsolutno! Prije povijesti, čak! Patrijarhat je najstariji sustav koji trenutno postoji. Tuga, suze, čak i samoozljeđivanje smatrani su femininim simptomima stoljećima. Simptom, naravno – nikada autonoman čin. Nevjerojatno je koliko je slučajeva, kada zagrebete dublje u povijest, ženskih pokušaja oslobođenja koji su uvijek označeni kao ludost, histerija. Utješno je, ipak, znati da nikada nismo odustajale od borbe.

Kako se samoproglašene Tužne Djevojke odnose prema, ili subvertiraju klišej o ženi kao slaboj i osjetljivoj?

Mislim da su ti klišeji o slaboj i osjetljivoj ženi prisutni kako bi nas dodatno ustrašili, jer smo u tom slučaju zaglavile u bezizlaznoj situaciji: ako si 'snažna', onda si kučka; ako si emotivna – slaba si i patetična. Kada prihvatimo da ćemo u jednom trenutku, bez obzira što radile, svakako afirmirati jedan od seksističkih klišeja – jer su ti klišeji dizajnirani kako bi progutali čitavu našu egzistenciju, moći ćemo se ponašati onako kako zaista želimo i osjećamo. Opasno je držati vlastite radikalne stavove zapetljane u krugu reakcije – pokušavajući 'pobiti' patrijarhat – kao da patrijarhat uopće ima logike ili zaleđa.

Na kojim projektima trenutno radiš?

Želim napisati knjigu koja će biti kulminacija Teorije tužne djevojke, ili barem njezino utjelovljenje. Također, istražujem i radim na novom umjetničkom projektu o pacijenticama u bolnici  La Salpêtrière koje su bolovale od histerije, o slikama Tolouse-Lautreca, erotičnosti bolnice, i o mojoj sličnosti s izgledom Nicole Kidman tijekom 1990-ih.

Što je inspiriralo seriju fotografija kojima ponavljaš određena umjetnička djela?

Seriju tih fotografija započela sam iz čiste estetske ljubavi prema klasičnim umjetničkim djelima, a sve je završilo kotrljajući se u polu-erotičnu želju za uništavanjem, sublimiranjem istih tih djela. Ponovnim izvođenjem tih slika, htjela sam se pozicionirati u isti okvir – kao dio povijesti anonimnih, golih djevojaka. Dijelom je to bilo iz želje da preuzmem sliku, izvučem ju iz muških ruku, no isto tako sam prihvatila da ne mogu pobjeći originalu: prate nas, progone takve reprezentacije žena. One postavljaju standard ženstvenosti koji mnoge djevojke svakodnevno nesvjesno oponašaju, koji upravlja našim shvaćanjem lijepoga, senzualnog, moćnog.

Prema tome, u toj seriji fotografija postoji užitak svojevrsnog ometanja (krađe, uništavanja slike), ali i identifikacije i maštanja: ja želim biti djevojka sa slike. Oduvijek sam željela biti djevojka na slici. Stavljajući svoje tijelo na sliku, mogu je istresti iz striktnih granica povijesti, dati joj da diše, i zapravo zagledati se u ono što se zapravo događalo u određenom povijesnom trenutku, što su ta tijela proživljavala, koje su ideale ispunjavala. Na taj način mogla sam promišljati različite vrste umjetničkih djela – ne samo klasične slike, već i konceptualne radove iz 1960-ih, modnu fotografiju, anima emisije itd.

Djela o kojima govoriš podsjećaju me na ono što je likovni kritičar John Berger rekao o prezentaciji žena u umjetnosti – kako su one uvijek objekti koje se promatra ili na kojima se radi. Kako se tvoj rad odnosi prema tome?

Točno! Berger, dakle, govori da se žene u umjetnosti ne pojavljuju kao subjekti, već objekti – mnogo govorimo o objektifikaciji žena u medijima ili na umjetničkim radovima, ali mi se čini da se ne dotičemo posljedica koje proizvodi takva vrsta reprezentacije. Kada si objekt, nesposobna si za određeno djelovanje, ranjiva si na bilo koju aktivnost koja je usmjerena prema tebi. Prazna si posuda za tuđe želje i pothvate. Umjetničke slike su poprište pravog horora i nasilja, čak iako se radi o ugodnoj slici lijepe djevojke koja leži na krevetu.

Što mogu Instagram djevojke 21. stoljeća naučiti iz povijesti umjetnosti?

Mislim da je Instagram djevojka i sama dio povijesti; ona je uronjena u povijest. Selfie fotke su ponešto drugačije jer ih proizvodi tehnologija i internet, ne čovjek s kistom, no i dalje imaju istu fuknciju. Jako me zanima način na koji su pornografija, slika i tehnologija uklopljene zajedno kako bi kreirale čitavu generaciju djevojaka koje beskrajno ponavljaju vlastitu sliku. Mislim da zaista možemo koristiti proizvode patrijarhata kao alat za uništenje istoga: objektifikacija žena može se ponovno prikazati i čitati drugačije. Pa, obrnimo malo stvari: što ako gola djevojka u ležećem položaju ne bi bila simbol subordinacije, već simbol pobune? Što u prikazivanju žena kao objekata možemo iskoristiti za vlastitu prednost? U animama, mnogi su likovi polu-roboti, polu-djevojke – potpuno infantilizirane i erotizirane, ali i dalje apsolutno smrtonosne. Što možemo naučiti od njih i njihova korištenja vlastite objektificiranosti?

Tagovi: društvene mreže, feminizam, instagram, teorija tužne djevojke, twitter, umjetnost kao politički aktivizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM