Razgovor

26.02.2016. 16:44:51 - Marina Tkalčić

RAZGOVOR S GORJANOM GJURIĆ

Reproduktivna prava žena: ljudsko pravo i kamen spoticanja konzervativnih politika

(Foto: Gorjana Gjurić)

Prema demografskoj prognozi World Population Reviewa, Hrvatska je 14. zemlja među demografski najugroženijim zemljama svijeta, a predviđa se da će se hrvatska populacija do 2050. godine smanjiti na brojku od 3,1 milijuna stanovnika. Broj stanovnika u Hrvatskoj je, s druge strane, svoj vrhunac dosegnuo 1991. godine  – tada je iznosio 4,7 milijuna.

Kako bi se pozitiviziralo negativne demografske trendove među novoizabranim hrvatskim političkim prvacima, učestalo su u zadnje vrijeme prisutne ideje o osnivanju Ministarstva obitelji, useljeništva i demografske obnove (MOUDO) koje bi, tobože, trebalo doprinijeti populacijskom napretku Hrvatske. Osim toga, Ustavni sud pokrenuo je 25 godina star zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, koje je inicirala udruga Hrvatski pokret za život i obitelj još 1991. godine. Naivno bi bilo vjerovati da ovaj čin za cilj ima tek svekoliku obnovu i pronatalitetnu politiku već, kako bi to Ante Ćorušić – bivši pretendent na mjesto ministra zdravsta nove hrvatske Vlade rekao, razmatra 'uljuđivanje' zakona donesenoga za vrijeme totalitarnoga, komunističkoga režima. Kako, naime, uljuditi zakon koji već svojim osnovnim postavkama omogućuje ženama temeljna ljudska prava? Ili je ovdje 'uljuđivanje' sinonim za ograničavanje ženama prava na donošenje odluka o vlastitom tijelu? Jasno je da ovakve tendencije nose komponente isključivosti i dovode u pitanje davno stečena ljudska prava.

O ljudskim pravima, u borbi protiv prava na pobačaj, govore i konzervativne tendencije – no u ovom slučaju o ljudskim pravima embrija ili fetusa, o pravu na život, pravu na slobodu vjere i izbora. Prema njima, izvođenjem pobačaja, krši se čl. 21. Ustava Hrvatske koji glasi: "Svako ljudsko biće ima pravo na život. U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne".

O ocjeni ustavnosti ovoga Zakona razgovarale smo s Gorjanom Gjurić iz Inicijative liječnika/ica za reguliranje priziva savjesti. Gorjana objašnjava:

"Protivnici pobačaja guraju svoj stav da su oplođena jajna stanica (zigota) i svi ostali razvojni oblici embrija i fetusa u ženinoj maternici 'ljudsko biće' istovjetno čovjeku nakon rođenja, pa im stoga pripisuju pravo na život istovjetno čovjeku koji je rođen. Međutim, a to treba posebno naglasiti, to je jedan partikularni, religijski stav, koji je daleko od toga da bude općeprihvaćen. O tome postoji mnoštvo različitih gledišta u biologiji, medicini, filozofiji, etici, pravu, u raznim religijama i među raznim vjernicima. Treba pošteno priznati da konsenzus oko statusa ljudskog embrija u suvremenom, dobrano sekulariziranom svijetu, jednostavno ne postoji".

Što se tiče temeljnih ljudskih prava Gorjana ističe da do danas nema niti jednog međunarodnog pravnog instrumenta Ujedinjenih naroda ili EU koji ih proteže na embrij ili fetus, nego se svi odnose na čovjeka nakon rođenja. Tako se i ustavni parametri Republike Hrvatske o pravu na život odnose na ljudsko biće koje je rođeno. Očito je to i iz st.2. čl.21. koji zabranjuje smrtnu kaznu, ali ne i pobačaj. Smrtnu kaznu, kako objašnjava Gorjana, zabranjuje i čl.2. – Pravo na život Povelje o temeljnim pravima Europske unije koja je stupila na snagu 2009. godine, ali ni njime nije zabranjen pobačaj. Publikacija Vijeća Europe pod naslovom Pravo na život: vodič za implementaciju čl.2. Europske konvencije o ljudskim pravima (1950) iz 2006. godine također konstatira da ne postoji znanstveni niti legalni konsenzus oko početka života, te da se pravo na život odnosi na čovjeka koji je rođen.

Za razliku od gore rečenog, legalni međunarodni pravni instrumenti su definirali temeljno ljudsko pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Kao što mu ime kaže, aktualni Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece utemeljen je upravo na tom temeljnom ljudskom pravu. To je ljudsko pravo naznačeno još Teheranskom proklamacijom iz 1968. godine, a sastavnicom međunarodnog humanitarnog prava postalo je donošenjem Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena Ujedinjenih naroda 1979. godine i njezinim stupanjem na snagu 1981. godine. Članak 16. (1) e) ženama  daje "jednaka prava na slobodno i odgovorno odlučivanje o broju i razmaku između djece, te pristup informacijama, edukaciji i sredstvima koja im omogućuju korištenje ovim pravom", objasnila je Gorjana.

Iako su spolno i reproduktivno zdravlje i prava žena u ingerenciji država članica EU, kako nam objašnjava Gorjana, parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je 2008. godine Rezoluciju 1607: Pristup sigurnom i legalnom pobačaju u Europi. Tamo se, uz ostalo, pozivaju države članice Vijeća Europe da jamče ženama stvarno korištenje njihovoga prava na siguran i legalan pobačaj, da dekriminaliziraju pobačaj ako to već nisu učinile i da dokinu prepreke dostupnosti pobačaju koje u nekim državama postoje. Još ranije, 2005. godine, isti organ EU donio je Rezoluciju 1464: Žene i religija, u kojoj se zalaže za oslobađanje europskog društva od religijski fundiranih stereotipa o ženama i za punu realizaciju ženskih prava u europskim državama.

I Hrvatska je prošle godine dobila Zaključno mišljenje UN Odbora za praćenje provedbe Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW Odbor) u kojem je pozvana da regulira priziv savjesti liječnika na način da on ne opstruira dostupnost sigurnog i legalnog pobačaja ženama, te da troškove pobačaja i kontracepcije uključi u zdravstveno osiguranje.

Gorjana Gjurić poručuje protivnicima/cama pobačaja da se suzdrže, "jer pravo na pobačaj nikoga ne prisiljava da čini pobačaj. Ja imam pravo preseliti se, primjerice, u Bugarsku, ali to pravo neću koristiti. Ja imam pravo glasa, ali mogu ne izaći na izbore. Isto tako, žena ima pravo koristiti ili ne koristiti svoje pravo na pobačaj. Tu nema nikakve prisile, nema nikakvog ograničavanja ničije slobode, nema diskriminacije. Kratko i jasno: protivnici pobačaja imaju slobodu da ne čine pobačaj, apsolutno nitko ih ne ugrožava. A oni koji misle drugačije, imaju zakonsko pravo da čine pobačaj. I treba biti tako da ih u tome nitko ne priječi ili ih zbog toga stigmatizira. Za očekivati je da će se naš Ustavni sud voditi ovakvom common sense logikom kao i domaćom i međunarodnom legislativom i sudskom praksom koje ženama daju pravo na siguran i legalan pobačaj. Sve drugo, zabrana pobačaja ili uvođenje procedura koje bi otežale njegovu dostupnost, bio bi nečuven presedan u Europi i težak udarac pravima žena u Hrvatskoj".

Ukidanje gore spomenutoga Zakona jer se radi o jugoslavenskom i komunističkom zakonu, razlog je koji Gorjana smatra irelevantnim, te upućuje da je njegova primjena pokazala sjajne razultate od kojih je najbolji višestruko smanjenje ukupnog broja pobačaja u Hrvatskoj. "Odricanje od kvalitetnog zakona zato što je donesen u bivšoj državi, SFR Jugoslaviji, tj. u SR Hrvatskoj kao njezinoj sastavnici, nije nikakav racionalan razlog nego svojevrsni ideološki stav, koji neosnovano odriče bilo što dobro u vremenu socijalizma. Mogli bismo tako ukinuti i pravo glasa ženama, jer su i to pravo žene stekle 1945. godine, u bivšoj državi", istaknula je.

Dakle, umjesto strukturne i sustavne analize koja bi upozorila na slabe točke ekonomsko-gospodarske situacije, koja posredno utječe i na migraciju (iseljavanje) stanovništva u druge zemlje u potrazi za boljim standardom življenja – politička vlast u Hrvatskoj mantra o ukidanju starih kvalitetnih zakona, te o pokretanju novih ministarstava koja će se baviti demografijom i poticanjem useljeništva. Da nova vlada ne razmišlja vodeći se logikom i uvidom u loše gospodarsko stanje zemlje, već ideološkim težnjama, govori činjenica da se političari trenutno ne bave unaprijeđivanjem stambene politike, porezne, zdravstvene, obrazovne, socijalne itd., već se bave politikom zabrane i ograničavanja već postignutih ljudskih prava i civilizacijskih stečevina koje svakom pojedincu i pojedinki daju slobodu odluke, slobodu upravljanja i brige nad vlastitim tijelom. Novoj vladi nije jasno da se demografskom politikom trebaju baviti sva ministarstva, da se pronatalitetna politika temelji na podizanju standarda življenja i otvaranju novih radnih mjesta, a ne na svjetonazorskim i ideološkim tendencijama.

Ovakvo političko ozračje pogodno je za razvoj sve konzervativnijih društvenih strujanja, poput inicijative 40 dana za život koja okuplja građane i građanke koji dežurajući ispred bolnica diljem Hrvatske mašući transparentima pokušavaju utjecati na moralnu savjest pacijentica i liječnika/ica, a Nataša Bijelić (Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, CESI) smatra da kroz usvajanje ljudsko-pravaškog diskursa lijevo-liberalnih civilnih organizacija ove konzervativne stranke vrše napade (u obrani 'tradicionalnih', odnosno kršćanskih vrijednosti) na zdravstveni odgoj, građanski odgoj i općenito ograničavanje seksualnih i reproduktivnih prava te LGBTIQ prava, dok pripremljenost i konsolidacija ovih organizacija dosežu visoku razinu – kao rezultat 'mentorstva' sličnih organizacija iz SAD-a.

 "Gledajući iz današnje pozicije, sasvim je izvjesno da ćemo u dogledno vrijeme imati jaču  konsolidaciju u ovoj pravnoj sferi te organiziranje za obranu vrijednosti kao što su  obitelj, hetero-brak, život od začeća do prirodne smrti i vjerske slobode, odnosno preslikan model onoga što radi Alliance Defending Freedom (SAD)", zaključila je Nataša.

Vratimo li se na pitanje ženina prava na pobačaj, našu sugovornicu Gorjanu upitale smo i za komentar o činjenici da je pobačaj u Hrvatskoj, iako legalan, teško dostupan. Naime, kako smo već pisale, "naša iluzija da nam je dozvoljeno nešto što nije mora nestati." Naša sugovornica ističe da o dostupnosti legalnog pobačaja u Hrvatskoj nema egzaktnih podataka, to je tema o kojoj se uopće ne raspravlja na racionalan i profesionalan način. Prisutan je zapravo samo kao meta za odstrel osporavatelja s desnice i iz katoličkih krugova. "Medicinska profesija, koja bi trebala brinuti o spolnom i reproduktivnom zdravlju žena, pa tako i o pobačaju, glasno šuti, a hrabre iznimke se mogu nabrojati na prste jedne ruke, među cca  900 ginekologa u Hrvatskoj", kaže Gorjana te upozorava da službena statistika ne djeluje točno, ali je nitko ne želi analizirati niti provjeriti, dok medicinska administracija također ne čini ništa.

"Reakcija na ekscesno stanje nastalo prekidom obavljanja pobačaja u čak 5 od 28 ovlaštenih zdravstvenih ustanova 2014. godine bila je mlaka i neučinkovita. Epidemiju priziva savjesti liječnika nitko ne kontrolira, a mnogi je pozdravljaju, posebno crkvena hijerarhija". Gorjana u ovoj situaciji ističe zaslugu nevladinih udruga koje se bave pravima žena i ljudskim pravima općenito, iako su njihovi ljudski i financijski kapaciteti oskudni za neke značajnije pomake. Žene koje trpe zbog otežanog ili onemogućenog pristupa pobačaju i dalje se ne usuđuju izaći na svjetlo dana, pa tako sve ostaje ispod tepiha.

Neizostavno pitanje u razgovoru o pravu žena na pobačaj i u dostupnosti istoga jest svakako korištenje institucionalnoga priziva savjesti u ustanovama koje obavljaju zdravstvenu djelatnost. Pitale smo Gorjanu kakve to posljedice ima za žene i na koji način regulirati priziv savjesti s obzirom da je ta instanca uzela maha diljem bolnica u Hrvatskoj. Gorjana je istaknula da se odbijanje vršenja pobačaja pozivom na priziv savjesti danas pokazuje kao najučinkovitija barijera ostvarivanju prava na legalan i siguran pobačaj s obzirom da ga njegovi protivnici brane kao pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije liječnika, zanemarujući to isto pravo ženama-pacijenticama, kao i sva ostala njihova temeljna ljudska prava koja se time krše.

Kroz Inicijativu liječnika/ca za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini Gorjana se, s kolegicom Jasenkom Grujić Koračin i kolegom Dubravkom Lepušićem, zalaže da se pravo na priziv savjesti liječnika regulira tako da se uravnoteženo zaštite i prava liječnika i prava žena. Ova inicijativa sastavila je detaljne prijedloge kako regulirati priziv savjesti u cjelokupnoj medicini i dostavila ih relevantnim tijelima. "Za sada nema nikakvih rezultata, ali ne posustajemo, naročito nakon što je i CEDAW odbor Ujedinjenih naroda 2015. upozorio Hrvatsku da riješi probleme vezane uz prakticiranje priziva savjesti glede pobačaja", zaključila je Gorjana.

Konačno, s obzirom na cjelokupnu sliku i priliku možemo zaključiti da nam predstoji duga i teška borba za očuvanje temeljnih ljudskih prava – za neka od njih smo se već odavno izborile. Unatoč povijesnom odmaku i svojevrsnom napretku u postizanju reproduktivnih prava žena kao tek jednog spektra ravnopravnosti žena, jasno je – kako je istaknula i dr. Vlasta Ilišin iz Instituta za društvena istraživanja – da su, produbljenjem demokratskih deficita, "zakazali svi agensi socijalizacije koji su mogli zakazati – škola, obitelj, mediji i političke elite i organizacije".

Tagovi: 40 dana molitve, gorjana gjurić, nataša bijelić, pobačaj, priziv savijesti, seksualna i reproduktivna prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM