Razgovor

28.12.2015. 17:33:00 - Marina Tkalčić

Grupa 22 - PREMA DRUŠTVU ZA 22. STOLJEĆE

Danijela Dolenec [Grupa 22]: 'Važno je razvijati kritiku potrošačkog društva'

Grupa 22 je  zeleno-lijeva istraživačka i zagovaračka organizacija predana razvijanju alternativnih modela socijalno pravednih, demokratskih i materijalno održivih društava. Primjenjujući kritičku teoriju i koncept održivosti na suvremeno društvo, kako sami ističu, teže "boljem razumijevanju i adresiranju izazova koji stoje na putu prema društvenoj transformaciji za održivu budućnost". Bave se temama kao što su okolišna ograničenja ekonomskom rastu i ideja odrasta (engl. degrowth), alternative kapitalizmu i predstavničkoj demokraciji, društvene nejednakosti i minimalni zajamčeni socijalni dohodak, klimatska politika i potencijal commons pristupa za urbanu održivost.

O područjima djelovanja, interesnim sferama i stavovima Grupe 22 razgovarale smo s s jednom od članica Grupe, Danijelom Dolenec

Za početak, recite nam kako je pokrenuta inicijativa za osnivanje Grupe 22? Koji su principi i područja djelovanja Grupe te relevantni budući projekti?

Planovi i želje Grupe 22 toliko su široki i raznorodni da ih se ne usudim sve ni navesti. Mi smo prije svega družina koju pogoni alkemijski spoj – neutaživa intelektualna znatiželja u kombinaciji s utopijskom energijom. Na svom smo se prvom javnom događaju početkom 2013. predstavili kao nova inkarnacija Društva za stvarno korisno znanje, koja su u 19.st. postojala u Engleskoj. Djelovanje tih društava počivalo je na distinkciji korisnog znanja od stvarno korisnog: dok nas korisno znanje poučava kako da prihvatimo svoje mjesto u društvu, stvarno korisno znanje nas osposobljava da razumijemo dublje uzroke okolnosti u kojima živimo i počnemo na njih djelovati. To je razlika između, na primjer, pohađanja radionice o tome kako se predstaviti na razgovoru za posao, od procesa učenja kroz koje ti postane jasno da to što ne možeš pronaći posao nije zato što posjeduješ 'zastarjele vještine' nego se radi o fenomenu čiji su uzroci strukturni. Svi smo naime do te mjere uronjeni u svakodnevicu da okolnosti u kojima živimo uzimamo kao prirodnu neminovnost i zaboravljamo da se svaki ekonomski i politički sustav mora aktivno reproducirati svaki dan, između ostalog i našim pristankom.

Grupa 22 se stoga trudi provoditi i u javnosti raspravljati istraživanja koja generiraju stvarno korisno znanje, odnosno znanje koje nam pomaže da prepoznamo da okolnosti u kojima živimo nisu neumitne, već ishod političkih borbi. U vremenu koje sve veći dio naših života želi opasati tom aurom neizbježnog, gdje je tobože neozbiljno propitkivati temeljne političke i ekonomske institucije, mi zagovaramo utopijsko mišljenje i potragu za promjenom paradigme.

Tijekom 2015. smo bili uključeni u pokretanje Instituta za političku ekologiju (IPE). Radi se o organizaciji čija je misija značajno podudarna s radom Grupe 22. IPE u hrvatski javni prostor unosi interdisciplinarnu perspektivu političke ekologije, koja suvremene ekološke promjene promatra prvenstveno kao društvene fenomene koji ili povećavaju ili smanjuju društvene nejednakosti, odnosno neizbježno utječu na odnose moći. U studenom ove godine Institut je organizirao međunarodnu konferenciju na temu klimatske pravde. Korištenjem tog koncepta željeli smo politizirati znanstveni diskurs o ublažavanju i prilagodbi klimatskim promjenama, otvarajući tu temu kroz prizmu odnosa moći te identifikaciju dobitnika i gubitnika. Klimatske promjene kojima danas svjedočimo rezultat su i suvremenih i povijesnih društvenih odnosa koji strukturiraju naš ugljični otisak, te stoga nije moguće govoriti o klimi bez da u obzir uzmemo i kritiku ekonomskih i političkih institucija. Konferencija je okupila istraživače iz različitih disciplina koji su pokušavali osvjetliti preklapanja između klimatske znanosti i njenih političkih implikacija. Tijekom 2016. Institut će neke od izlaganih radova objaviti.

Kad smo na temi planova za 2016., Institut za političku ekologiju ima vrlo ambiciozan program, u kojem će dijelom sudjelovati i Grupa 22 – prvenstveno u istraživačkim i obrazovnim aktivnostima. Sudjelujemo u pripremi pete međunarodne konferencije o odrastu, pripremamo prijevod knjige Degrowth: A vocabulary for a new era, a u ljetnom ćemo semestru ponovno na Odjelu za sociologiju Hrvatskih studija držati kolegij Društvo i održivost. Vjerujem da će biti još toga, ali ostale ćemo aktivnosti planirati s punim baterijama nakon novogodišnjih praznika.

U jednom razgovoru ističete kako stvarna alternativa pretpostavlja drugačije ideje o tome kako urediti političku zajednicu, kao i borbu protiv onih kojima je u interesu status quo. Demokratiziranje odnosa moći se, pritom, može vidjeti u društvenim pokretima, poput Occupy Wall Street-a, ali i hrvatskih studentskih prosvjeda i borbe za Varšavsku i sl. Smatrate li da u Hrvatskoj danas postoji realna mogućnost transformacije snage mobilizacijskih pokreta u organiziranu političku opciju koja bi izazvala trenutne odnose moći? Zašto je to uopće bitno, odnosno je li za opstanak i učinak tih i takvih pokreta nužno inkorporirati ih unutar političkog sustava, ili je njihov relevantniji utjecaj moguć i na neinstitucionalnoj/nezavisnoj razini?

Kao prvo, mislim da Hrvatska ima živahnu sferu političkog, ono što Grzegorz Ekiert naziva političkim društvom, dakle raznoliki oblici kolektivnog djelovanja od političkog voluntarizma, preko društvenih pokreta do politika osporavanja. Iako Ekiertov pojam leksički nije najsretniji, vidim potrebu za nečim u tom smjeru, nečim što bi zanemarilo podjelu na civilno društvo s jedne i političke institucije s druge strane. Drugo, ako dobro razumijem vaše pitanje, voljeli biste da procijenim ima li Hrvatska kao društvo snage za radikalni zaokret. Mislim da to nije moguće procijeniti, jednostavno stoga jer ne mislim da se društvena promjena događa po logici da kad su svi sastojci prikupljeni onda možemo krenuti. Nešto što smo retroaktivno okarakterizirali kao korjenitu društvenu promjenu, u vremenu kad se odvijala vjerojatno je djelujovala kao koprcanje, kriza i mnoštvo neizvjesnosti. Mi zapravo živimo u takvom vremenu u kojemu su legitimitet političkoga i ekonomskog sustava značajno napukli, ali kroz pukotine još uvijek ne vidimo puno od onoga što dolazi.

Vezano uz odnos društvenih pokreta i političkih institucija poput stranaka, mislim da je potrebno istovremeno pokrete inkorporirati unutar političkog sustava, kako vi kažete, i zadržati ih izvan tih istih institucija. Povijesni iskoraci demokracije su se dogodili upravo kroz produktivnu napetost između pokreta i stranaka, kao što je bio slučaj s radničkim pokretom i socijalističkim strankama u 20. stoljeću. Sličnoj dinamici svjedočimo sada u Španjolskoj između M15 i Podemosa, koji se istovremeno i isprepliću i drže na međusobnoj distanci. Za lijeve političke opcije koje ulaze u parlamentarnu arenu izuzetno je važno zadržati živ odnos s pokretima i grassroots aktivizmom, između ostalog kako bi izgradile mehanizme protiv atrofije u elitizam i konformizam.

Koje je stajalište Grupe 22 o položaju žena u Hrvatskoj i u Europi te o nužnosti LGBT i feminističkog aktivističkog djelovanja? Kako, pritom, u svjetlu recentnih zbivanja na političkoj sceni, komentirate nepoštivanje minimalnih kvota od 40 posto podzastupljenog spola na listama od strane dviju vodećih stranaka u Hrvatskoj, a s obzirom na nedavnu odluku Ustavnog suda kojom se ukinula sankcija nevaljalosti lista koje istu kvotu ne ispunjavaju?

Grupa 22 suvremeni trenutak 'krize' gleda višedimenzionalno. Promjena paradigme za nas znači istovremene zahvate u smjeru egalitarizma, demokratizacije i materijalne održivosti, gdje feministička načela smatramo inherentnim takvom pothvatu. Utoliko zbivanja koja spominjete promatramo s nemalom zebnjom. Upravo svjedočimo najavi Ustavnog suda da na dnevni red dolazi ocjena ustavnosti Zakona o pobačaju, koja je zatražena još 1991. godine. Koliko god se toga grozili, mislim da se mi na ljevici moramo prestati snebivati nad time što se događa jer se time zaustavljamo na razini nekakve moralne panike, umjesto da se s tim fenomenima uhvatimo u koštac.

Ništa od toga nije iznenađujuće. Radi se o najnovijoj epizodi temeljne političke dinamike u Hrvatskoj, koja od početka devedesetih pulsira oko nacionalizma i katoličkog konzervativizma. Ako smo 2013. svjedočili uspješnoj građanskoj mobilizaciji za unošenje diskriminatorne definicije braka u Ustav, ako su tijekom 2014. braniteljske udruge prosvjedovale uz parole da se 'Srbima daju ista prava kao i nama', ako čitavo medicinsko osoblje u javnim klinikama odbija provoditi pobačaj, a rektor zagrebačkog Sveučilišta početak akademske godine obilježava misom u katedrali itd. – je li iznenađujuće što se ne poštuju rodne kvote na stranačkim listama ili što Ustavni sud najavljuje ocjenu ustavnosti Zakona o pobačaju?

Budući da živimo u vremenu zaoštrenih socijalnih razlika, artikulacija Drugog u kojeg ćemo pokazati prstom i okriviti za probleme u društvu postaje efikasno mobilizacijsko oružje.  Sukladno rezonantnim mitovima u pojedinom društvu, to mogu biti imigranti, komunisti, jugonostalgičari ili seksualne manjine koje uništavaju obiteljske vrijednosti. Drugim riječima, prepoznatljivo je obilježje desničarske politike isključivost, koju se aktualizira formulacijom različitih fantomskih prijetnji u društvu. Utoliko je posao ljevice teži, jer mora u vremenu rastuće ekonomske nejednakosti i osobne nesigurnosti graditi poveznice i solidarnost među različitim socijalnim grupama. U tom zadatku mislim da ljevica može puno naučiti od feminističkog pokreta, kako o gradnji saveza, tako i o greškama i promašajima u tom nastojanju. Kako ja to vidim, feministički pokret nužno istovremeno aktivira dvije osi nejednakosti, klasnu i identitetsku, tako da unutar sebe sadrži temeljni izazov koji stoji pred ljevicom.

U jednom od tekstova na stranicama Grupe 22 pišete da između barbarstva civilizacijskog kolapsa i odgovornog odrasta (engl. degrowth) znate što vam je draže – naravno, misli se na odrast. Što danas predstavlja pokret odrasta, na čemu se temelji i što proklamira? Na koji način Grupa 22 pridonosi populariziranju odrasta za ekološku održivost i socijalnu pravednost?

Izraz 'décroissance' (francuski naziv za odrast) prvi je put upotrijebio francuski intelektualac André Gorz 1972. postavivši ključno pitanje: je li planetarna održivost, za koju je odrast materijalne proizvodnje nužan preduvjet, spojiva s kapitalizom? Koncept odrasta predstavlja tako prije svega okvir za razmišljanje o novoj paradigmi, drugačijem društvenom poretku.

Kao dinamična akademska disciplina i društveni pokret, odrast povezuje različite ideje i prijedloge, no prepoznatljiv je po kritici redukcionizma razvoja na ekonomski rast te afirmaciji principa zajedničkih dobara, participatornog upravljanja, zadrugarstva te mjerama poput dijeljenja posla (work-sharing) ili temeljnog zajamčenog dohotka. Drugim riječima, odrast je kritika imperativa ekonomskog rasta kao isključivog izvora dobrobiti i sigurnosti, i pokušaj imaginacije željenog smjera, prema društvima koja će manje uništavati prirodne resurse, a život će organizirati po principima suradnje i zajedničkog upravljanja.

Budući da u odrastu prepoznajemo obuhvatni program emancipacije, Grupa 22 puno radi na njegovoj afirmaciji. Do sad je to bilo primarno kroz predavanja i seminare, pisane radove i sadržaje na našoj web stranici, no u 2016. godini planiramo aktivnosti koje će mu dati veću vidljivost. Tu prije svega mislim na objavu prijevoda knjige koju sam već spomenula, Degrowth: A Vocabulary for a New Era. Knjiga će izaći u proljeće 2016. u suradnji Instituta za političku ekologiju i Frakture, a nakon objave ćemo serijom javnih događaja nastojati upoznati akademsku i širu javnost s teorijom odrasta. Drugo, kao što sam već spomenula, u rujnu 2016. će se u Budimpešti održati peta međunarodna konferencija o odrastu. Institut za političku ekologiju je jedan od suorganizatora, a Grupa 22 je uključena u akademski program konferencije. 

Konferencija u Budimpešti je važna za pokret odrasta jer se prvi out odvija na europskoj periferiji, u kontekstu post-socijalizma. Nama kao Grupi 22 posebno je važno tematizirati načine na koji nasljeđa višestrukih inačica socijalizma u Istočnoj Europi, a onda i procesi političke i ekonomske transformacije koje obično nazivamo 'tranzicijom' utječu na recepciju i oblikovanje pokreta odrasta u ovom dijelu svijeta.

U kontekstu vašeg projekta 'Prema kvartovima za 22. stoljeće' inspiriranog Erik Olih Wrightovom inicijativom Stvarne Utopije kojoj je cilj razvoj emancipacijskih alternativa postojećem političkom, ekonomskom i društvenom poretku – nije li u tom smislu utopija, odnosno nepostojanje uređenog javnog prostora uopće, ono što su svojim radom 'Zicni se!' istaknule Katerina Duda i Vlatka Blakšić postavljajući montažne klupe na okretište kod Savskog mosta kako bi ljudi koji čekaju autobus imali gdje sjesti? Klupe su postavljene tek na jedan dan s obzirom da je Grad Zagreb odbio izdati dozvolu za privremeno postavljanje klupa na ciljanoj lokaciji. Kakvi su, pak, zaključci vašega projekta o utopijskim kvartovima?

Do sad smo rad na projektu Kvartova za 22. stoljeće napravili samo pilot istraživanje u Kozari Boku, tako da smo daleko od donošenja bilo kakvih zaključaka, ali rad Katerine Dude i Vlatke Bakšić koji spominjete odražava sličan senzibilitet. Zanimaju nas prakse su-oblikovanja grada od strane građana, odnosno grad kao poprište političkog u onom temeljnom smislu u kojem politika znači usuglašavanje pravila za zajednički život i kolektivno djelovanje.

Trenutno svjedočimo širenju praksi participativnog upravljanja, o tome se u javnosti više govori, javna tijela upućuju pozive na savjetovanja, očitovanja javnosti i slično tome. Istovremeno, analitičari poput Paula Stubbsa upozoravaju nas da onog trenutka kad koncept počinju promovirati institucije poput Svjetske banke, trebamo se upitati što se nominalnom uključenosti dionika, poput na primjer stanovnika nekog kvarta, stvarno postiže. Participacija bez redistribucije moći zapravo ima funkciju legitimacije statusa quo. Analitički produktivniji ulaz u temu jest dakle ne samo 'da li me se pita?', nego – 'imam li pravo odlučivanja?' Teorije upravljanja zajedničkim dobrima koje je razvijala Elinor Ostrom i drugi uz nju počivaju upravo na pitanju tko odlučuje, a ne koga se pita.

Foto: Arnstein, Sherry R. (1969). 'A Ladder of Citizen Participation', Journal of the American Institute of Planners

Foto: Arnstein, Sherry R. (1969). 'A Ladder of Citizen Participation', Journal of the American Institute of Planners

U svibnju ove godine ste, zajedno s Platformom 112, SSSH-om, Clubture-om i Zelenim forumom, predstavili 'Predizborni aktivistički inventar za EU do 2020.' ističući da je drugačija Europa potrebna i moguća uz korištenje inovativnih politika koje će dovesti do više demokracije, solidarnosti i održivog razvoja. Inventar se sastoji od nekoliko segmenata, primjerice: Demokratska Europa: Politika za ljude, a ne za krupni biznis!; Socijalna Europa: ulaganja u socijalnu sigurnost i obrazovanje su rješenje, a ne trošak!; Migracijska politika: zaštitimo ljude, a ne granice!, itd. U aktivističkom inventaru navodite, osim navedenoga, relevantnost kulture koju je potrebno približiti različitim skupinama građana, posebno marginaliziranima. Osim toga, u kojem smislu vidite kulturu kao zajedničko dobro i sastavnicu održivog razvoja?

Kao što je na jednom mjestu napisao Dean Duda, proizvodnja značenja je neodvojiva od društvene strukture, i u tom smislu se u Grupi 22 trudimo o kulturi razmišljati kao o obrascima društvene konstrukcije subjekta, odnosno procesima oblikovanja identiteta kroz koje vidimo sebe i odnose u društvu. U tom smislu 'kulturu', kao skup simboličkih iskustava i praksi, vidimo kao neizostavan element u zaokretu ka paradigmi održivosti, posebno u aspektu koji se odnosi na potrošnju. Već je dosta godina prošlo od kad je Durning postavio pitanje "koliko je dovoljno?" – za svakog od nas, ali i na globalnoj razini, u smislu toga koju razinu potrošnje planeta može podnijeti. Istovremeno, kroz potrošnju se zrcale nejednakosti – kako na osobnoj razini, gdje signalizira naš društveni položaj, a onda i globalno, gdje razvijene zemlje trebaju pronaći način za smanjenje sadašnje visoke razine potrošnje, dok najveći dio globalnog stanovništa tek teži toj razini potrošnje u kojoj svaka obitelj ima automobil, frižider, veš mašinu itd.

Mislimo stoga da je važno razvijati kritiku potrošačkog društva, u kojem stalnom usmjerenošću na potrošnju kao sredstvo konstrukcije identiteta slobodni potrošači "troše sami sebe", kako kaže Renata Salecl. Danas neupitno znamo da crpimo i iskorištavamo više resursa nego što naš planet proizvodi. Stoga Europska agencija za okoliš i druge stručne organizacije upozoravaju na nužnost preoblikovanja sustava proizvodnje i potrošnje – i to je bitan moment koji bih htjela naglasiti. Jako je važno da u kritici potrošnje ne ostanemo na individualnoj razini analize, kao što je često slučaj, gdje se uhvatimo moraliziranja oko toga zašto pojedinci nisu u stanju smanjiti protrošnju ili reciklirati više smeća. U društvenom poretku koji zovemo kapitalizam sustavi proizvodnje i potrošnje su neodvojivi, tako da je jalov posao kritizirati individualnu potrošnju ako se nismo u stanju uhvatiti u koštac s odnosima komodifikacije, klasnog sukoba i imperativa ekonomskog rasta kao temeljnim  institucijama kapitalizma. 

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: danijela dolenec, grupa 22, hrvatska, kapitalizam, platforma 112, pobačaj, potrošačko društvo

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM