Razgovor

23.07.2015. 11:16:37 - Ana Maria Filipović Grčić

predivna suradnja

Nagrađivani projekt RODA kaže: 'Rešetke nisu prepreke'

(Foto: Domagoj Kunić)

Rešetke nisu prepreke naziv je projekta koji su u požeškoj kaznionici i zatvoru proveli udruga Roditelji u akciji (RODA) i Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Ovaj inovativni projekt za cilj je imao osnaživanje zatvorenica za roditeljsku ulogu i njihovo priključivanje tržištu rada. Ponukane sve češćim problemom s kojim su se susretale zatvorenice požeške kaznionice - činjenicom da ih djeca nisu posjetila već nekoliko mjeseci zbog financijskih razloga, RODE su odlučile pronaći održivo rješenje za sufinanciranje putnih troškova maloljetnoj djeci čije su majke u zatvoru.

Ivana Zanze je, za portal pozega.eu istaknula kako u Hrvatskoj godišnje oko 18 tisuća djece u jednom trenutku ima jednog roditelja iza rešetaka dok je trenutačno oko dvije tisuće djece čiji su roditelji u zatvoru ili kaznionici. Kako sve ne bi ostalo samo na ideji, RODE su se povezale sa Studijem dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i središnjim uredom Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa.

 "Dana 31. prosinca 2014. godine u zatvoru je bilo 1080 zatvorenika roditelja, od toga 56 majki i 1024 očeva s ukupno 1900 djece. U svakoj školi, u svakom vrtiću ima bar jedno dijete čije potrebe nitko ne prepoznaje, čije strahove i sram koji osjećaju nitko ne prepoznaje. Ta djeca žive s tim teretom, a postaju i sami i žrtve kaznenih djela koje su počinili njihovi roditelji" - rekla je Zanze, u razgovoru za Glas Slavonije.

Jedan od načina prikupljanja sredstava je korištenje rehabilitacijskog razdoblja zatvorenica i zatvorenika. Kroz izradu proizvoda kojima se na tržištu ne bi skrivalo njihovo porijeklo u kojoj su imali prilike sudjelovati mogle su uspjeti: dobit od prodaje išla bi u fond iz kojega bi se potom financirali troškovi putovanja za te obitelji - ističe Zanze.

S obzirom da je riječ o participativnoj vrsti aktivnosti, žene koje borave u požeškoj kaznionici ovako su dobile priliku i sudjelovati u prikupljanju sredstava za putne troškove vlastitoj djeci. Nakon petodnevne radionice u kojoj su studentice (Studentice / sudionice projekta - Nataša Njegovanović, Petra Vrdoljak, Ivana Hrabar, Laura Mrkša, Maja Jandrić, Viktoria Lea Vavra, Helena Nemec, Katarina Huljev, Iva Udovičić, Monika Močević, Dina Bartolić i Elizabeta Bošnjak) i njihovi mentori te šest požeških zatvorenica, nastali su radovi za koje je planirano i brendiranje. Proizvodi su ujedno i predstavljeni na Danu D na kojem su osvojili treću nagradu, zbog čega smo inicijalno i zamolili Ivanu Zanze da nam odgovori na nekoliko pitanja. Ivana je bila jedna od mentorica na projektu, dok su se uz nju našle i Sanja Bencetić, Andrea Hercog te Izvorka Jurić.

Foto: Domagoj Kunić

Foto: Domagoj Kunić

Kako je riječ o vrlo osjetljivoj skupini  ovakav pristup gdje je ženama iz kaznionice / zatvora omogućeno da same sudjeluju u organiziranju vlastita života vrlo je važan element njihove resocijalizacije. Dodatno je važno naglasiti, a čega je i Ministarstvo pravosuđa svjesno, sljedeće je: aktivnosti poput ove barem malo umanjuju posljedice koje djeca mogu trpjeti, a koje su rezultat pogrešnih životnih izbora vlastitih roditelja.

Osvojili ste treću nagradu na šestom izadnju Dana D - kako biste komentirali jednu poprilično popularnu manifestaciju koja je, izgleda, počela prihavaćati društveno angažirane projekte kao sastavne dijelove dizajnerskog festivala? To je nešto što se do sada nije smatralo toliko izvedivim, odnosno kao da je riječ o dva sasvim suprotna pola. Što vam ona nagrada znači?

Ova nagrada nam je itekako vrijedna, nismo je očekivale jer se naš rad nije baš sasvim uklapao u temu ovogodišnjeg festivala. Kriteriji su bili: odgovor na temu festivala "Arhiviranje", izvrsnost, relevantnost, upotrebljivost te potencijal projekta za budućnost. Drago nam je da je kao takav prepoznat i nagrađen naš model radionica participativnog dizajna u koji su uključeni jednako i dizajneri/ice i krajni korisnici - u našem slučaju roditelji male djece, i oni koji će proizvode izrađivati - zatvorenice.  Već prije smo od naših 12 studentica sa Studija dizajna koje su sudjelovale na radionici čule da im je ta radionica vjerojatno nešto najbolje što im se dogodilo tijekom studiranja, upravo zato jer su koristile dizajn za rješavanje jednog važnog društvenog problema. Radile su na vrlo konkretnim proizvodima koji moraju biti izvedivi - na strojevima koje ima kaznionica i koje zatvorenice moraju znati izraditi. U svim tim ograničenjima, i materijala, i tehnologije, i znanja, i vremena, u samo pet dana napravile su čak osam izvrsnih proizvoda.

Jedan od uvjeta koje smo prije radionice u Požegi mi u Rodi postavile bio je - želimo proizvode koje će ljudi kupovati jer su dobar dizajn, da su roditeljima korisni i da ne izmišljaju nove potrebe. Ne želimo da proizvode kupuju iz samilosti, kupovat će ih zato što ih žele imati.

Dobar dizajn je prepoznat i nagrađen nagradom, i nama je to ohrabrenje da ovi proizvodi imaju potencijal prodaje.

Jesu li vas mediji korektno popratili i može li se reći kako je vašim projektom problematika zatvora i kaznionica malo isplivala na površinu? Jedan dosta dug period ova je tema bila kompletno zanemarena u medijskom diskursu.

Mediji pokazuju interes za ovu temu, primjećujemo da se o njoj sve više govori i vidimo u tome i naš doprinos - to i jest bio jedan od ciljeva našeg projekta MA#ME - osnaživanje zatvorenica za roditeljsku ulogu i uključivanje na tržište rada, koji smo lani pokrenule uz financijsku podršku Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Način na koji se danas o ovoj temi govori je drukčiji nego prije dvije godine kad su nas telefonom zvali ljudi nezadovoljni  i kako bi se bunili zašto trošimo vrijeme ili novce 'na one koji su si sami krivi' i slično. Danas nam se javljaju s vrlo pozitivnim komentarima, s ohrabrenjima, prijedlozima za akcije. Tome su zasigurno zaslužni i mediji koji pozitivno izvještavaju o našim projektima i o rezultatima naših aktivnosti.

Torba prematalica Foto: Domagoj Kunić

Torba prematalica Foto: Domagoj Kunić

Kakve su reakcije vaših sudionica, koliko njima znači dizajnerska nagrada? U smislu da, svaki trud treba nagraditi, a kada se sjetimo kako je ovdje riječ o skupini koja vrlo vjerojatno već duži period nije bila nagrađena ni u jednom smislu, dapače kažnjena je, možete li mi opisati koliko ovakvo iskustvo može pozitivno utjecati na njih?

Naše sudionice, zatvorenice, u ovom trenutku vjerojatno ni ne znaju za nagradu. To nam vrlo teško pada, jer i one jesu 'vlasnice' te nagrade. Ovaj tjedan pripremamo plakate slične onima kojima smo prezentirale naše proizvode na Danu D - organizirat ćemo u Kaznionici malu izložbu za njih.

Njima nagrada Dana D njima zasigurno ne znači ono što znači mladim dizajnericama, ali sama radionica je bila za njih neki način nagrade, ne samo zbog micanja iz atmosfere u kojoj inače žive: pet dana su sa dizajnericama osmišljavale proizvode u procesu u kakvom vjerojatno ranije nisu sudjelovale, radile su s divnim mladim curama koje su ih prihvaćale bez osude. Vjerujem da im je takvo iskustvo ohrabrenje za život koji ih čeka nakon izlaska iz zatvora, a koji je često i izazovniji nego život u zatvoru.

Zadnjeg dana, kad smo se opraštale, sve smo se grlile i plakale, čudno zvuči, ali kao da su one tješile nas koje izlazimo iz kaznionice.

Jeste li imali kakvih poteškoća pri realizaciji projekta, i ako da, kakvih?

Da bi se organizirala ovakva radionica, trebalo je dobro pripremiti 'teren', nas je u Požegu došla velika grupa, njih čak šesnaest. Pet dana smo radile sa zatvorenicama s otvorenog, poluotvorenog i zatvorenog odjela Kaznionice. Svakoj od nas bilo je to prvo takvo iskustvo u životu, svaka se trebala sama nositi sa svojim predrasudama. Za osoblje je takva radionica bila velik izazov u sigurnosnom smislu. Bila je velik izazov i za mene osobno. Paralelno s ovom radionicom društvene inovacije Rešetke nisu prepreke, provodimo i europski projekt MA#ME i bilo kakva naša pogreška mogla je ugroziti drugi projekt i našu suradnju s kaznionicom.

Ako je u početku uprava kaznionice i bila skeptična prema rezultatima radionice, ako su i bili zabrinuti shvaćamo mi li ozbiljno sigurnosne mjere koje provode, do kraja radionice uvjerili su se u odgovornost i ozbiljnost tih mladih cura, koje su pokazale nevjerojatnu zrelost, suradljivost, empatiju i prihvaćanje.

Jeste li upoznati postoje li slične, ili neke druge vrste, radionice kojima se oni/e koji borave u kaznionicama / zatvorima mogu uključiti u aktivnosti? Odnosno, kakva je uopće situacija i status žena koje borave u takvim instituacijama? Radi li se s njima i postoji li neka, barem minimalna, doza razumijevanja za njihove potrebe?

Iz našeg iskustva, kroz aktivnosti projekta MA#ME koji provodimo u Kaznionici u Požegi, zatvorenice su zahvalne na svakoj aktivnosti i svakoj podršci koja im se pruža - vrlo aktivno participiraju na našim radionicama (provodimo radionice za zapošljavanje u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, Područni ured Požega). Žene koje su u zatvorima pokazuju veću anksioznost i depresiju nego muškarci zatvorenici, njihove obitelji su u puno većem riziku raspada s njihovim zatvaranjem i postoji velika potreba za podrškom, i njima i obiteljima.

Nažalost, mali je broj udruga koje se bave podrškom zatvorenicama i nadam se da će taj broj rasti: zatvorenici su sada prepoznati kao ciljna skupina na natječajima za udruge. Bilo bi sjajno i kad bi Ministarstvo pravosuđa raspisalo takve natječaje jer ih dosad nisu imali.

U Europi su brojne udruge angažirane oko problema zatvorenika/ca, i u pružanju socijalnih usluga, edukacije i podrške, ali i u zagovaranju promjena.

Na stranicama Ministarstva pravosuđa može se pročitati kako projekt ima velik gospodarski potencijal za zatvorski sustav. Zanima me u kojem smislu zatvorski sustav profitira od rada zatvorenika / ca i ne bi li primarno trebali isključivo oni/e biti oni koji profitiraju?

I zatvorenici/ce i zatvorski sustav mogu profitirati ako se razvijaju gospodarske djelatnosti u zatvorima. Zatvorenici koji u našim zatvorima rade, za to dobivaju zakonom propisanu naknadu. Dio naknade isplaćuje im se kao mjesečna plaća, a veći dio se čuva kao štednja i isplaćuje kod izlaska. U slučaju potrebe, taj novac mogu slati i svojim obiteljima. Puno veći broj zatvorenika u našim zatvorima želi raditi, nego što ih ima tu mogućnost. U ženskoj kaznionici u Požegi rade gotovo sve zatvorenice sposobne za rad. U razgovorima su nam uvijek naglašavale važnost takvoga rada za njih osobno, ne samo zbog materijalne koristi, već zato jer razvijaju nove vještine koje im mogu koristiti nakon izlaska, ali i zato jer im dan uz rad ipak brže prođe. Ako ne rade, dan provode na tvrdoj stolici, ne smiju leći na krevet osim u vrijeme predviđeno za odmor. Nažalost, trenutno imaju mogućnost raditi samo rodno određene poslove, rade u šivaonici, vešeraju, kuhinji i slično. Roda je i prije ove radionice koristila usluge njihove šivaonice, radili smo kod njih platnene vrećice, uslugu su nam obavili i brzo i kvalitetno i svima ih preporučujemo.

Neke kaznionice imaju razvijene različite gospodarske aktivnosti i svoje proizvode i usluge već dugo plasiraju na tržište. Naprimjer, Kaznionica u Puli, ima usluge tehničkog pregleda vozila i autoservisa, a Kaznionica u Lepoglavi zapošljava zatvorenike na poslovima ratarstva, stočarstva, vinogradarstva, imaju restoran Ivančica u Lepoglavi, restoran je otvoren javnosti, ustvari mnogi ni ne znaju da jedu u restoranu koji zapošljava zatvorenike.

U Kaznionici u Lepoglavi postoji i drvodjeljska radionica u kojoj zatvorenici izrađuju kvalitetan namještaj za tržište. U Kaznionici u Glini imaju tiskaru koja tiska obrasce za ministarstva i sudove, iznenadilo nas je da se tamo izrađuje i oprema za dječja igrališta: tobogani, ljuljačke, naručitelji su gradovi i vrtići. U svim tim kaznionicama većina pogona zastarjela je te je potrebno opremanje, ali i zapošljavanje stručnih voditelja koji će zatvorenike obučavati za rad i organizirati posao.

Zatvorski sustav može profitirati razvojem gospodarskih djelatnosti na više načina, ali nikako to ne bi smjelo biti na štetu zatvorenika, rad zatvorenika ne bi smio biti shvaćen kao jeftina radna snaga.

Mi blisko surađujemo sa Sektorom tretmana u Ministarstvu pravosuđa, jer nam je važno sa se gospodarske djelatnosti razvijaju u svrhu resocijalizacije i povećanja zapošljivosti zatvorenika nakon izlaska iz zatvora.

U našem projektu inzistirat ćemo da sve uključene zatvorenice i zatvorenici za svoj rad budu plaćene, što je i zakonska obaveza, osigurat ćemo da rade u sigurnim i zdravim uvjetima, sa prirodnim i zdravim materijalima.

Vjerujemo da će im iskustvo rada s nama, osim materijalne koristi i osobnog zadovoljstva jer rade na nečem što ima za cilj pomoći njihovoj djeci i djeci drugih zatvorenica, donijeti i znanja, kroz procese razvoja proizvoda i razvoja proizvodnje u koje ćemo ih aktivno uključiti, s kojima će izaći iz zatvora osnaženije i pripremljenije za nalaženje poslova ili prilika za sebe.

Foto: Domagoj Kunić

Foto: Domagoj Kunić

Kada će i gdje biti dostupni vaši proizvodi?

Još je dosta posla pred nama, naši proizvodi su još u fazi modela. U rujnu dalje nastavljamo raditi na razvoju proizvoda, na izradi kroja i prototipa, odabiru materijala.

Zatim treba naći sredstva za kupovinu materijala, educirati zatvorenice da ih šivaju, osmisliti kanale prodaje. Za početak ćemo ih prodavati preko Rodina internetskog dućana i u našoj trgovini u Zagrebu u Ilici 133, u Rodinu letu.

Roda je jedna od pionirki društvenog poduzetništva u nas, već smo jednom razvijale vlastite proizvode koji dotad uopće nisu postojali na našem tržištu kao opcija - moderne platnene pelene. Vlasnica smo društvenog poduzeća Rodin let d.o.o., ta znanja koja smo od 2007. do danas skupljale za razvoj našeg poduzeća, naš su značajni kapital za razvoj ove ideje. Znamo da danas nije lako pokrenuti održivu priču, a Rešetke nisu prepreke ne samo da moraju biti održive, već moraju početi i vrlo brzo generirati dobit, kako bi djeca čiji su roditelji u zatvorima već s prodajom prvih proizvoda mogla u posjet svojim roditeljima. U ovom trenutku iz jednog europskog projekta sufinanciramo putovanja djece majkama u Kaznionicu u Požegi i obiteljima je ovakva pomoć itekako korisna - neki putuju čak i svaki vikend.

Prijavljujemo se zato i dalje na natječaje kako bi ostvarile i bespovratna sredstva za pokretanje ideje. Preko ljeta krećemo s planiranjem crowdfunding kampanje koju bi pokrenule u jesen, cilj nam je preko Indiegogo platforme skupiti donacije, ali i unaprijed prodati proizvode.

A proizvodi su tako dobri da je svima prvo pitanje kad ih vide - kad ćemo ih moći kupiti.

Što planirate dalje?

U vidu imamo potpisivanje strateškog partnerstva sa Studijem dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i s Ministarstvom pravosuđa kako bi se ova društvena inovacija i dalje razvijala. Već su dvije kaznionice pokazale interes, Glina i Lepoglava, sad moramo vidjeti koje su mogućnosti pred nama.

Ali prije svega nadamo se da će ovaj projekt prepoznati drugi društveni poduzetnici i pridružiti nam se, mogućnosti su velike koliko i problem.

Veliki broj djece, njih 15000 tisuća godišnje ima jednog od roditelja u zatvorima. To su stotine tisuća kilometara koje ta djeca ne mogu preći da posjete svoje roditelje.

Nekidan ste dobili informaciju kako ste ušli u polufinale europskog natječaja za društvene inovacije, odnosno RODA je s projektom Rešetke nisu prepreke odabrana među više od 1. 400 natjecatelja/ica kao polufinalistica u natječaju za europske društvene inovacije 2015. Bit ćete pozvani, zajedno s 29 ostalih polufinalista/kinja, na mentorsku akademiju za društvene inovacije u Beču ovog rujna radi razvoja svojih ideja uz pomoć posebno prilagođene potpore i radionica. Čestitamo na ovako vrijednom priznanju, doista je divno dobiti priznanje i izvan okvira RH. Kako biste komentirali nagradu i njenu ulogu u vašem projektu?

Ulazak u uži izbor, među različite, drukčije i možda veće "priče" za nas je ujedno i velika čast i velika prilika. Troje nagrađenih dobit će po 50.000 eura, no i sam ulazak među odabrane prilika je za predstavljanje našeg projekta poduzetnim i utjecajnim ljudima. Time si možda si tako otvorimo i neke mogućnosti. Kroz daljnji proces ocjenjivanja zasigurno ćemo naučiti ponešto novo što nas može dovesti bliže realizaciji proizvoda. Sve na ovom putu zapravo nam je nagrada.  Dosad nagrađeni projekti, ovo je treća godina provedbe tog natječaja, su prekrasni. U Beču ćemo u rujnu imati trodnevne radionice i odsjest ćemo u hotelu koji je i sam bio jedan od finalista natječaja, društveno poduzeće koje zapošljava imigrante iz 14 zemalja. Vjerujem kako su takva iskustva i razmjene ideja vrlo inspirativni i poticajni, možda i naš projekt nekoga pokrene da se na sličan način angažira u rješavanju drugih društvenih problema.

Tagovi: dan d, dizajn, dizajnerice, hrvatska, kaznionica požega, ljudska prava žena, udruga roda, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM